Sitnice čine razliku. I kada sebi osvijestimo da se vještina govora krije u malo učenja i malo popunjavanja rupa, a puno govora – napredujemo najbrže. Piše Anđela Kraljević, AMOS, obrt za poduku i prevođenje
Ako niste upoznati s ova dva izraza, you will be after this article.
The messy middle je izraz koji se često koristi u marketingu i psihologiji, ali meni se čini da ga možemo primijeniti na gotovo sve u životu. To je ona faza kad više nisi početnik, ali još nisi ni tamo gdje želiš biti. Znaš puno više nego prije, ali se i dalje često osjećaš kao da tapkaš u mraku.
Zvuči poznato?
We’ve all been there. Neki smo još uvijek tamo. I nešto mi govori da je upravo to mjesto na kojem se nalazi i tvoj engleski.
Jer kako mi Hrvati zapravo stojimo s engleskim?
Iskreno? Pretty good, actually.
Razumijemo serije bez titlova. Čitamo članke. Slušamo podcaste. Na testovima uglavnom prolazimo bez problema.
Ali onda dođe trenutak kad trebamo otvoriti usta i actually say something…
A whole different ball game.
Odjednom nestanu riječi koje smo maloprije znali. Rečenica koju smo složili u glavi zvuči čudno. Krenemo govoriti pa se zaustavimo mid-sentence.
Znanje postoji. Samo nije uvijek dostupno kad nam treba.
Not on demand. Not when it’s your turn to speak.
Godinama nas uče da jezik izgleda ovako: procjena razine, udžbenik, lekcija, tekst, pitanja, gramatika, vježbe. Sve unutar jedne umjetne, nicely packaged formule.
I nema ništa loše u tome.
Ali život i živa komunikacija baš i ne funkcioniraju kao lekcija iz udžbenika.
Razgovor nema unaprijed pripremljena pitanja. Niti ide sustavno od lakše gramatike i lakšeg vokabulara prema težem.
Nema poglavlje 7 koje moraš završiti prije nego prijeđeš na poglavlje 8.
Ljudi usred razgovora mijenjaju temu, koriste izraze koje nikad nismo pronašli u udžbeniku, prekidaju se, šale se, pričaju nedovršenim rečenicama.
Koristimo riječi nabijene emocijama (često innappropriate ones), a one se ne unose u udžbenike.
I upravo zato živi jezik izgleda toliko drugačije od onoga što često učimo.
Personally, sve one najkorisnije riječi i izraze nisam naučila iz udžbenika nego kroz razgovore s ljudima, kroz život i situacije u kojima sam pokušavala objasniti što zapravo mislim. I mučila se in doing so.
U živoj komunikaciji nerijetko su mi (a i tebi) zatrebali izrazi such as; bili smo na noževima, u grču, sve se razvodnilo, prošla baba s kolačima, zacrtati sebi nešto… i onda razgovor umjesto da teče glatko – stane.
Nije problem samo u izboru riječi
Tu je i gramatika, koja je zbog načina kako je objašnjena i zbog manjka vremena da je se u govoru primjenjuje zauvijek ostala neko polumrtvo slovo na papiru.
Sitnice poput a/an/the i glagolska vremena and what not nikada neće lako naći svoj put do govora ako actually ne govorimo stalno, često i however imperfect.
Ponekad ti treba samo jedna dobra usporedba s hrvatskim da odjednom sve sjedne na svoje mjesto i pomisliš: „Aha, sad konačno kužim.“
Sitnice čine razliku, i kada sebi osvijestimo da se vještina govora krije u malo učenja i malo popunjavanja rupa, a puno govora – napredujemo najbrže.
Nema pravila, treba nam struktura, ali prava promjena krije se u akciji – i pod stručnim vodstvom.
