Generacije roditelja odrastale su u sustavu u kojem je obrazovni put bio predvidiv, tržište rada manje dinamično, a brzina svakodnevnih tržišnih promjena znatno manja. Formalno obrazovanje dugo vremena predstavljalo je gotovo pa dovoljan preduvjet za sigurnu karijeru.
Godinama su mladi učeni relativno jednostavnoj formuli uspjeha, a to je da uče, ostvare dobre rezultate, upišu fakultet, diplomiraju, zaposle se i potom izgrade karijeru.
S druge strane, danas se obrazovna situacija promijenila. Umjetna inteligencija ne mijenja samo način na koji radimo, nego istovremeno mijenja i vrijednost pojedinih znanja, kompetencija i zanimanja. Poslovi se danas transformiraju brže od obrazovnih sustava. Dio zadataka automatizira se prije nego što tržište rada uopće uspije definirati nova pravila. U takvom okruženju opstaju samo oni koji su se spremni i sposobni brzo prilagoditi novonastalim uvjetima na tržištu.
U vremenima hiperprodukcije dostupnih informacija, edukacija, alata i mogućnosti razvoja, paradoksalno je da nikada nije bilo teže donijeti kvalitetnu odluku o vlastitom profesionalnom smjeru. S jedne strane, pritisak izvrsnosti ogleda se u ocjenama, rezultatima, upisima, certifikatima i aktivnostima, dok se, s druge strane, tržište rada mijenja iz godine u godinu. Nastaju neka nova zanimanja, dok stara zanimanja gube svoju vrijednost, a tehnologija ubrzava procese.
Moderno doba umjetne inteligencije nagrađuje sposobnost primjene znanja, kritičko razmišljanje, komunikaciju, organizaciju vremena, sposobnost donošenja kvalitetnih odluka, prilagodljivost, odgovornost, financijsku pismenost, sposobnost učenja novih alata i razumijevanje suvremene tehnologije. U takvom sustavu, najveću tržišnu vrijednost neće imati oni koji znaju najviše činjenica, već oni koji znaju povezati ljudske kompetencije i tehnologiju u smislenu cjelinu.
Budućnost na tržištu rada ne pripada isključivo onima najobrazovanijima, pripada onima koji uče i prilagođavaju se najbrže, kao i onima koji stvaraju značajnu, opipljivu vrijednost za druge ljude.
Velik broj mladih ljudi danas ulazi u odrasli život bez jasnog razumijevanja vlastite profesionalne vrijednosti. Fokus im ostaje na formalnim postignućima, dok razvoj konkretnih vještina često ostaje po strani. Posljedice postaju vidljive tek kasnije kod prvog zaposlenja, javljanja veće odgovornosti na poslu, kod prve promjene posla i u prvim ozbiljnim profesionalnim izazovima. Također, očekivanja poslodavaca od zaposlenika postaju sve složenija. Mladi vrlo rano počinju skupljati formalne potvrde kompetencija, a pritom često ne razvijaju kompetencije koje tržište rada stvarno nagrađuje. U tim situacijama mladima postaje jasno da tržište rada danas ne nagrađuje samo formalno znanje, već sposobnost jasnog i učinkovitog stvaranja vrijednosti.
Upravo vještine kao što su „učiti kako učiti“ ili „kako koristiti AI alate“ predstavljat će moćan alat na tržištu onima koji ga budu posjedovali.
Zato danas razvoj mladih stručnjaka više ne može biti isključivo pitanje obrazovanja, nego i pitanje okruženja, strukture i sustavnog razvoja kompetencija prije nego što tržište rada počne kažnjavati njihove mane.
