Svaka generacija nasljeđuje svoju zemlju. U tome nema ničeg neobičnog. Ono što svaku generaciju razlikuje od prethodne jest odgovor na pitanje što će ostaviti onima koji dolaze nakon nje?
Očuvati ono što smo naslijedili važno je i odgovorno. No još je važnije stvoriti nešto novo. Nešto što će jednoga dana postati dio baštine budućih generacija.
Posljednjih godina sve češće razmišljam upravo o tome. Ne samo kao poduzetnica ili osoba koja je značajan dio svoje profesionalne karijere posvetila akademskoj zajednici, nego prije svega kao majka. Kada postanete roditelj, budućnost više nije apstraktan pojam. Ona ima lice i naličje. Više ne razmišljate samo o tome kakvu Hrvatsku živimo danas, nego kakvu ćemo Hrvatsku ostaviti onima koji dolaze poslije nas. Upravo me to pitanje sve češće vraća na razmišljanje o viziji, odgovornosti i dugoročnom razvoju.
Znanje, kreativnost i hrabrost oduvijek su dio našeg društva
Hrvatska je kroz svoju povijest dala ljude čije su ideje, izumi i otkrića ostavili trag daleko izvan njenih granica. To nije pitanje nacionalnog ponosa, nego podsjetnik da su znanje, kreativnost i hrabrost oduvijek bili dio našeg društva. Nikada nam nije nedostajalo ljudi koji su bili spremni razmišljati drugačije i pomicati granice mogućega. No da bi ih pomaknuli, morali su najprije vidjeti što se nalazi iza njih, učiti od drugih, razumjeti svijet i imati hrabrosti razmišljati šire od vlastitog okruženja.
I danas Hrvatska ima ljude koji svojim znanjem, poduzetništvom i stvaralaštvom stvaraju novu vrijednost te jačaju ugled naše zemlje u svijetu. Upravo zato ne vjerujem da nam nedostaje potencijala. Ipak, nerijetko imam dojam da smo sve više usmjereni na upravljanje onime što smo naslijedili, a sve manje na stvaranje onoga što će nas nadživjeti. Kao da se prečesto uspoređujemo sami sa sobom, umjesto da dovoljno pažljivo promatramo najbolje svjetske primjere, učimo iz njih i hrabro gradimo vlastiti put.
Naše prirodne ljepote, kulturna baština, geografski položaj i kvaliteta života iznimne su konkurentske prednosti. Zahvaljujući njima Hrvatska je postala jedna od najpoželjnijih turističkih destinacija Europe i na njima gradimo značajan dio svojega gospodarskog razvoja.
To je vrijednost koju trebamo čuvati, ali to nije vrijednost koju je stvorila naša generacija. Baština je dar koji smo dobili, a vizija je odgovornost koju moramo preuzeti.
Pitanje vizije
Možda upravo zato danas trebamo postaviti jedno pitanje važnije od svih gospodarskih pokazatelja. Je li dovoljno živjeti od onoga što smo naslijedili ili je vrijeme da počnemo stvarati ono po čemu će Hrvatsku prepoznavati generacije koje dolaze?
Posljednjih godina mnogo razgovaramo o gospodarskom rastu, turističkim rezultatima, investicijama i brojkama koje potvrđuju uspjeh. Sve su to važni pokazatelji i nitko ne dovodi u pitanje njihovu vrijednost. No oni sami po sebi ne odgovaraju na pitanje kamo želimo ići ili kakvu Hrvatsku želimo za 50, a kakvu za 100 godina?
Želimo li biti zemlja koju svijet prepoznaje prvenstveno po prirodnim ljepotama ili zemlja koja je jednako prepoznata po znanju, inovacijama, poduzetništvu, tehnologiji i ljudima koji stvaraju novu vrijednost? To nije pitanje samo gospodarstva. To je pitanje vizije.
Vizionari stvaraju nove mogućnosti
Riječ vizionar danas se koristi olako. Nerijetko je povezujemo s pojedincima koji imaju velike ideje ili karizmu. Međutim, vizionarstvo nije osobina rezervirana za nekoliko ljudi. Ono je sposobnost društva da razmišlja dugoročno i da donosi odluke čiji će pravi učinci biti vidljivi tek godinama ili desetljećima kasnije. Vizionari ne stvaraju samo nove proizvode ili usluge. Oni stvaraju nove mogućnosti. Još važnije, stvaraju okruženje u kojem će i drugi moći stvarati.
Zato pitanje nije nedostaju li Hrvatskoj vizionari. Važnije je zapitati se stvaramo li Hrvatsku u kojoj će nova generacija vizionara imati priliku nastati. Pogledamo li zemlje koje danas smatramo najkonkurentnijima, teško ćemo pronaći ijednu koja je svoj uspjeh gradila isključivo na prirodnim resursima. Njihov najveći kapital nije nastao slučajno. Nastao je kao rezultat dugoročnih odluka. Finska je desetljećima sustavno ulagala u obrazovanje, istraživanje i inovacije. Estonija je još prije više od dvadeset godina odlučila postati digitalno društvo i danas je primjer kako dugoročna vizija može promijeniti cijelu državu. Švicarska svoju konkurentnost gradi na znanju, preciznosti, istraživanju i industrijama visoke dodane vrijednosti. Tu su i arapske zemlje o čijim strategijama možemo raspravljati, ali im viziju i ambiciju ne možemo osporiti.
Razlika između upravljanja sadašnjošću i stvaranja budućnosti
Nijedna od tih država nije razmišljala samo o tome kako ostvariti bolje rezultate sljedeće godine. Razmišljale su o tome što žele ostaviti generacijama koje dolaze. Upravo je u tome razlika između upravljanja sadašnjošću i stvaranja budućnosti.
Možda najveća konkurentska prednost jedne države nije ono što ima danas. Možda je njezina najveća prednost ono što odluči graditi za sutra. Zato vjerujem da je vizionarstvo jedan od najvrjednijih oblika nacionalnog kapitala.
Kakvu ćemo zemlju ostaviti za 50 ili 100 godina?
Odgovor na ovo pitanje ne nalazi se u državnom proračunu. Ne može se izmjeriti statistikom. Ne vidi se u jednom mandatu, ni u jednoj poslovnoj godini. Međutim, upravo ono određuje hoće li neka zemlja za nekoliko desetljeća biti predvodnik ili promatrač.
Vrijeme je da Hrvatska ponovno počne postavljati velika pitanja. Ne samo kako ćemo ostvariti bolju turističku sezonu, povećati izvoz ili privući investicije, nego kakvu ćemo zemlju ostaviti za 50 ili 100 godina.
Jer velike države ne nastaju slučajno. One nastaju iz velikih pitanja, dugoročnih odluka i ljudi koji imaju hrabrosti razmišljati dalje od jednog mandata, vlastitog poslovnog plana ili svoje generacije.
Kao majka, voljela bih da jednoga dana moja djeca žive u Hrvatskoj koja neće biti poznata samo po onome što je nasljedila, nego i po onome što je stvorila. Da žive hrvatski san u Hrvatskoj koja će biti prepoznata po svojim idejama, znanju, poduzetništvu i hrabrosti da razmišlja dugoročno.
