U mnogim je tvrtkama još uvijek na snazi nepisano pravilo: biti profesionalan znači biti emocionalno neutralan. No emocije ne ostaju pred vratima ureda, one su s nama na sastancima, u pregovorima, u kriznim situacijama.
Znanost jasno ističe da emocije imaju snažan utjecaj na prosuđivanje i odlučivanje, na način na koji biramo, procjenjujemo rizik i reagiramo na ljude oko sebe.
Emocionalna pismenost je sposobnost prepoznavanja što se događa u nama i oko nas, razumijevanje kako to utječe na ponašanje te svjesnost prilikom reagiranja. Drugim riječima, da ne vodimo tim iz impulsa, ega ili unutarnjeg kaosa, nego iz prisutnosti, jasnoće i zrelosti.
Kako to izgleda u praksi?
Tim sjedi na sastanku. Rokovi su probijeni. Jedna osoba je napeta, druga šuti, treća se brani prije nego što je itko išta pita. U kalendaru je to sastanak o projektu, a u stvarnosti ekspres-lonac pred eksploziju. Ako voditelj tima to ne prepoznaje, krenut će stiskati, postavljati nerealne ciljeve, tražiti krivca, što će dovesti do još veće napetosti i nezadovoljstva. Ako pak prepozna emocionalnu dinamiku, najprije će regulirati ton, dati ljudima prostor da kažu što ih muči i tek onda ići dalje. Razlika između ta dva pristupa je u kvaliteti odluke koja će biti donesena, ne samo u atmosferi. A loše odluke su često rezultat preplavljenosti, defanzivnosti, umora ili nesvjesno vođene strahom.
Organizacije budućnosti razlikovat će se po tome tko zna bolje upravljati ljudskom energijom. A to će se dogoditi kad emocije prestanemo tretirati kao smetnju i prihvatimo ih kao činjenicu.
Istraživanja o korelaciji emocija i odlučivanja jasno pokazuju da emocije mogu biti i koristan i štetan faktor, no nikako ih ne možemo izbaciti iz jednadžbe.
Ako menadžer ne zna regulirati sebe, vrlo teško će regulirati tim
Gallup godinama ponavlja nalaz koji bi trebao stajati na zidu svake uprave: menadžer određuje čak 70% atmosfere koja utječe na angažiranosti tima – kako komunicira, sluša li, može li izdržati neslaganje, daje li ljudima sigurnost ili dodatni pritisak. Ljudi prate i emocionalne signale vodstva. Ako vrh tima širi prisutnost, jasnoću i konstruktivnu energiju, to se prelijeva na suradnju. Ako širi kaos, cinizam ili kroničnu napetost, to se također prelijeva na tim, samo s negativnim predznakom.
Važnu ulogu u svemu tome ima otpornost. Danas svi žele otporne ljude, no otpornost se pogrešno miješa s trpljenjem – izdrži, stisni, ne pokazuj, idi dalje. To nije otpornost. To je put prema emocionalnom otupljenju.
Otpornost je povezana s regulacijom emocija: sposobnost prepoznati što nas preplavljuje, vratiti se u ravnotežu i iz zahtjevne situacije ne izaći slomljen ili odrezan od sebe. Otporni su oni koji znaju što osjećaju i što s tim napraviti, a ne oni koji ne osjećaju ništa.
Najvrjedniji će biti oni koji znaju kako raditi sa sobom, s drugima i s onim nevidljivim slojem svakodnevnog rada koji odlučuje hoće li tim pucati po šavovima — ili rasti zajedno.
Emocionalna pismenost je poslovno pitanje
Koliko su sastanci psihološki sigurni? Koliko lideri znaju voditi neugodne razgovore bez obrambenog tona? Znaju li ljudi reći „preopterećen sam“, a da to ne zvuči kao slabost? Prepoznajemo li na vrijeme tihi odlazak zaposlenika – kad je osoba još fizički tu, ali se emocionalno već povukla?
