Svijet voli pobjednike, ali nažalost ne voli gubitnike. Oni nas podsjećaju na to da nismo savršeni i da stalno griješimo. A to nikako ne volimo. Upravo zato ljudi bez predumišljaja napadaju, ocrnjuju i blate svakoga tko im se čini gubitnikom. Društvene mreže su pune toga. Pogledajte samo prosječne komentare ispod ponekih objava i sve će vam biti jasno.
Zašto imamo potrebu drugima poželjeti zlo, iako ništa ne znamo o njima, osim ponekog nemuštog natpisa u novinama? Čemu potreba da komentiramo nešto ili nekoga o kome ne znamo ništa, osim kroz neku objavu na društvenim mrežama?
U svojih 30 godina poduzetništva nagledao sam se, naslušao i pročitao bezbroj negativnih atributa kojima se opisuje poduzetnike. Jer, poduzetnici griješe. Oni su uglavnom ti koji se prozivaju zato što nešto nisu dobro napravili ili nisu ispunili očekivanja okoline.
Smisao onoga što radimo nije u tome da to radimo savršeno i bez greške. Upravo suprotno! Cilj je da iz svojih pogrešaka učimo i usavršavamo se te pokušavamo biti bolji u onome što radimo i čime se bavimo. Savršenstvo nije i ne može biti cilj – jer ono ne postoji u stvarnom životu. Postoji težnja k izvrsnosti i težnja da budemo najbolji što možemo u dotičnom trenutku te da damo najbolje od sebe. Hoće li to biti dovoljno za uspjeh i može li nas to dovesti do prvog mjesta u bilo čemu, manje je bitno. Puno je važnije da na tom našem putu kojim koračamo budemo svjesni da nas baš taj cjelokupni „journey“ oplemenjuje i čini boljim ljudima, pa u konačnici i poduzetnicima.
I zato, kada čujete nekoga da komentira nečiji neuspjeh, sjetite se da uspjeh dolazi iz mnoštva neuspjeha. Doista, uspješan čovjek ne mjeri se svojim bogatstvom i veličinom imetka. Mjeri se odnosom prema onome što ostavlja iza sebe. Mjeri se mjerom kojom je druge oko sebe učinio sretnijim ljudima. I zato se trebamo svi zajedno čuvati osuđivanja na osnovi toga što je netko „dvaput propao”. Jer njegov budući uspjeh možebitno leži upravo u ta dva neuspjela pokušaja.
Poduzetništvo i poduzetnici znaju o čemu govorim kada kažem da se iz padova rađaju najveći pobjednici. Oni koji ustanu i nakon stotinu neuspjelih pokušaja. To su pravi pobjednici. Bez obzira na to jesu li neku svoju „utrku” završili prvi ili dvadesetprvi.
Uspjeh i neuspjeh dio su istog životnog ciklusa svakog ljudskog bića. Nama poduzetnicima to je blisko i razumljivo jer to prolazimo svaki dan kroz donošenje malih odluka koje su nekad ispravne, a nekad pogrešne. No upravo to brzo donošenje odluka čini razliku, jer ako je odluka i pogrešna, lako se ispravi. Ta odlučnost, disciplina i brzina te hrabrost u dnevnom povlačenju poteza čine osnovni habitus svakog dobrog poduzetnika. A uspjeh je nakon toga samo posljedica.
Sve je to poduzetništvo. I puno više od toga. I zato je ono zanimljivo i inspirativno, jer ono danas, više nego ikada prije, spaja odnos prema tehnologiji i prema čovjeku te uvezuje obje „komponente” u jednu „homo-tech“ simbiozu. A to znači u sinergiju gdje čovjek i tehnologija više nisu odvojeni sustavi, nego međusobno povezani i ovisni.
A što se tiče poduzetnika i poduzetništva i mog skromnog iskustva, rekao bih da na kraju za mene ostaju disciplina, tehnologija i empatija. To troje. A najveća među njima je empatija. Ona nas čini boljim ljudima. I boljim poduzetnicima.
