Dana 6. lipnja Hrvatska je nepovratno započela najveći projekt digitalne transformacije od svoga osnutka, a gotovo 300.000 poduzetnika, koliko ih je aktivno na današnji dan, još uvijek čami u neznanju. To bi mogao zaključiti poznavatelj procesa razmjene eRačuna, čitajući komentare na društvenim mrežama o temi Fiskalizacija 2.0.
Što donosi zakon o Fiskalizaciji 2.0?
Zakon je jednoglasno izglasan, ali oni najglasniji Facebook ratnici i dalje odbijaju otvoriti Narodne novine, zastupajući teze o “nametima” i “besplatnim PDF računima” u privitku emaila.
Dok država konačno pokušava osigurati učinkovit i transparentan sustav izvještavanja te zaštititi mikro, male i srednje poduzetnike po pitanju naplate računa, poduzetnici na društvenim mrežama raspravljaju o tome zašto se PDF račun ne može slati putem e-maila, uvjereni da govore o strukturiranom elektroničkom računu kako je definiran hrvatskim i europskim zakonima.
Upravo takve rasprave pokazuju dubinu problema, a to je kronično nerazumijevanje osnovnih pojmova, unatoč tome što već više od deset godina educiramo tržište i unatoč činjenici da je dijelu subjekata eRačun obvezan već sedam godina. Elektronički račun nije ni PDF ni Excel ni skenirani račun poslan emailom.
To je strukturirani XML dokument, koji prolazi sigurnim kanalima informacijskog posrednika, potpisuje se elektronički i automatski ulazi u poslovni sustav primatelja, bez ručnog prepisivanja i bez ljudske pogreške.
Zato i košta nekoliko desetaka centi za razliku od papirnatog računa za koji je Europska komisija izračunala da košta od 7 do 20 eura jer su, za razliku od naših poduzetnika, u cijenu računa uračunali troškove materijala, pohrane i ljudskog rada. To je matematika za učenike prvog razreda ekonomske škole.
Koliko smo sigurni u to što je eRačun?
Ako poduzetnici ne znaju što je eRačun, kako će ga onda znati pravilno arhivirati? Ovo pitanje nam se također vrzma po glavi već duže od desetljeća i zaista ne znam koje sve edukativne metode nismo upotrijebili; radionice, seminare, webinare, in-house edukacije. O eArhivu se tek počelo govoriti nakon što smo objavili da brišemo povijesnu arhivu primatelja eRačuna sa zadnjim danom ožujka.
Primatelji su, kao pojam, nestali s novim Zakonom o fiskalizaciji, a do sada su ih kao sudionike, doduše pasivne, održavali isključivo dobra volja i znatna financijska ulaganja mer-a.
To su oni poduzetnici koji su zaprimali svoje eRačune sigurnim kanalima informacijskog posrednika, a onda ih preuzimali samo u slikovnom obliku (da, u PDF-u), a izvornike koji im trebaju u slučaju poreznog nadzora, ostavljali na našim serverima.
Najava brisanja bila je „šok terapija“, ne bi li tržište osvijestilo da moraju čuvati originale svojih računa, a to da ih trebaju čuvati u sigurnom i kontroliranom elektroničkom arhivu, bila je proljetos glavna tema svih strukovnih časopisa.
Porezni i računovodstveni savjetnici to znaju, ali njihovi klijenti i dalje vode bitke po društvenim mrežama namećući narativ o „prisilnom arhiviranju“ i „zastrašivanju“. Možda će biti glasni samo do prvog poreznog nadzora ove jeseni ili početkom sljedeće godine, ali ne moraju se brinuti jer će ih njihova arhiva čekati na mer-u. Arhiva je, naglasit ću, još od 2019. godine sastavni dio mer usluge za sve korisnike koji su ugovorili slanje eRačune. Bez nje je nemoguće ugovoriti paket, osim ako to tvrtka iznimno ne zatraži radi vlastitih poslovnih pravila.
Izazovi po pitanju eArhiva
Zato je dodatno zabrinjavajuće da narativ o “prisilnom arhiviranju” podržavaju i pojedini informacijski posrednici, i to tako da na edukacijama svjesno šire dezinformacije kako bi na prijevaru privukli korisnike, unatoč tome što znaju da za eRačun ne postoji drugačiji, zakonski prihvatljiv način pohrane od eArhiva.
Ti isti posrednici ionako na tržište ulaze s nepravednom prednošću: kao službeni registar imaju pristup bazi podataka svih poslovnih subjekata u državi, izdaju obvezne certifikate za eRačune i gotovo neograničen budžet za oglašavanje direktno iz džepova građana te, u konačnici, imaju mogućnost direktne komunikacije sa svim potencijalnim korisnicima.
Takva praksa, u kojoj jedna institucija istovremeno regulira, pruža uslugu i tržišno nastupa, nezamisliva je u iole uređenim državama.
U Hrvatskoj o tome nitko ne priča. U Hrvatskoj je problem informacijski posrednik koji educira primatelje da moraju čuvati originale svojih računa, koje i onda ne preuzmu. No, kad informacijski posrednik odluči da ih više neće držati na vlastitim serverima i nepotrebno si nabijati trošak, proziva se nepravednim i oportunističkim.
Vrijeme je da se prestanemo informirati na društvenim mrežama i gubiti energiju na besmislene rasprave. Sad je vrijeme da počnemo učiti jer digitalna tranzicija ne traži savršenstvo, nego spremnost. A kvalitetna informiranost je prvi korak prema tome.
