U sklopu projekta Klub menadžera, portal Manager.ba predstavlja vodeće ljude iz svijeta poduzetništva i stručnjake iz raznih područja koji našu svakodnevicu čine boljom i zanimljivijom. Sigurni smo da ćete se iznenaditi koliko uspješnih ljudi živi oko nas. Neke od tih osoba poznajete, za neke niste nikada čuli. Možda vas nečija priča ili odgovor potaknu da pokušate napraviti nešto slično ili više.
Ako ste smatrali da vam činjenica što dolazite iz malog mjesta predstavlja otežavajuću okolnost, mi smo danas tu da vam razbijemo tu predrasudu. Želja za stvaranjem i želja za učiniti svijet boljim mjestom upotpunjeni upornim radom donose rezultate, bez obzira na mjesto stanovanja. Tako danas donosimo priču o mladom poduzetniku koji je osmislio način kako robotiku uvesti u školu. A došli su i do američkih škola. Gost Kluba menadžera je Marin Trošelj, suosnivač i direktor riječkog STEMI-ja.
Na čelu ste kompanije STEMI. Kako je tekao Vaš karijerni put prije osnutka kompanije?
Mene kao osobu odredilo je jedno malo mjesto u HR imenom Višnjan. Tamo sam 2009. godine prvi put sudjelovao kao mentor osnovnoškolcima u kampovima znanosti koje organizira Znanstveno edukacijski centar Višnjan. Tamo sam pronašao svoju strast.
Tijekom studija proveo sam godinu dana u Austriji na Institutu za bioinformatiku i po povratku u Hrvatsku doživio sam veliki šok, bilo mi je užasno teško prilagoditi se i već sam bio jednom nogom izvan RH. Međutim, iz obiteljskih razloga ostao sam u Hrvatskoj. Moj prvi poduzetnički pothvat bio je s prijateljem Pavlom Pahljinom – pokretanje studentske udruge Bura Znanja. Bura Znanja bavila se digitalizacijom sveučilišnih kolegija, izradom tzv. MOOC kolegija. Tu sam napravio tranziciju iz svog područja umjetne inteligencije i machine learninga u edTech.
Kolegij Uvod u psihologiju koji smo napravili upisalo je preko 5000 ljudi iz cijele regije. Međutim, iz raznih razloga ta se ideja nije mogla skalirati u hrvatskim okvirima. Reći da je dosta, nakon više od 3 godine uloženog vremena u razvoj ideje, bila je jedna od težih životnih odluka. No upravo nas te teške odluke čine jačima i boljima. Uzeo sam stanku i jednog ljeta u Višnjanu mi je sinulo – treba skalirati iskustvo koje djeca prolaze u Višnjanu, napraviti ga dostupnim djeci diljem svijeta. I tako se rodio STEMI.
Kako ste došli na ideju uvođenja robotike u edukaciju i koji je Vaš primarni cilj djelovanja?
Primarni cilj je napraviti da se mladi zaljube u STEM. Dati im znanja i vještine koje će im trebati u tech industriji te ih usmjeriti i motivirati da rješavaju društvene probleme. Često volimo reci da želimo mlade transformirati iz konzumenata tehnologije u stvaratelje. Robotika je tu ušla igrom slučaja. Prvobitna ideja je bila napraviti platformu za projektno učenje STEM područja. Prvo smo se fokusirali na razvoj poslovnog modela i istraživanje odgovora na neke postavljene hipoteze. Kada nam je postalo jasno što bi trebali biti prvi koraci, trebalo je odlučiti sto će biti prvi projekt na toj platformi.
Dok sam istraživao što bi bila super “udica” klincima da uče STEM, na Facebooku sam naišao na priču o studentima s FER-a u Zagrebu: Vlatku Klobučaru, Luki Fučeku te Antunu i Josipu Vukičeviću, koji su za jedno natjecanje napravili cool robota koji izgleda kao pauk. Čim sam vidio robota prva reakcija mi je bila: “Ja bi htio znati napraviti tako nešto”. Našao sam dečke, popričali smo i krenuli zajedno u avanturu izgradnje tehnološke firme.
Na koje projekte ste posebno ponosni? Možete li izdvojiti neke?
Puno je tu projekata bilo u zadnjih 10 godina. Poseban je taj prvi MOOC kolegij. Putem udruge smo napravili prvu online smotru sveučilišta u RH koja je imala doseg do preko 25 000 studenata (za razliku od cca 700 koje je imalo klasičnim putem koristeći fizičke štandove). Ponosan sam na projekt Hrvatska stvara koji smo napravili kao firma, kada smo obišli sve županije u HR, pokrenuli preko 100 klubova programiranja te osnovnoškolcima i srednjoškolcima pričali kako je najzabavnija stvar na svijetu stvoriti nešto, napravit tehnološku tvrtku. Bilo je tu i kampova robotike u kojima smo sudjelovali kao mentori. Sada upravo pokrećemo jedan koji će također napraviti veliki utjecaj. No najviše sam ponosan kada vidim osmjehe na licima djece kada se igraju i uče baš zbog našeg proizvoda, kada nam učitelji jave da imaju ogroman problem jer djeca ne žele ići kući, kada motiviramo ljude da se odvaže pokušati nešto napraviti. To je glavni razlog zašto ustajem svaki dan.
Ostatak intervjua pročitajte OVDJE.
