Javnosti je dobro poznato da “recesija prijeti”. Mehanizmi njezina izbijanja i širenja široko su poznati. Nakon zaoštravanja globalnog trgovačkog rata, međunarodne korporacije praktički su obustavile investicije. Zbog neizvjesnosti. Neizvjesnost vezana uz Brexit pojačala je negativne trendove u Europi.
Stoga nije slučajno da je BDP zabilježio negativne stope promjene u drugom tromjesečju u trima velikim i usko povezanim gospodarstvima – Švedskoj (- 0,1%), Njemačkoj (- 0,1%) i Velikoj Britaniji (-0,2%). Na to se nadovezalo usporavanje kineskoga gospodarstva i Trumpova prijetnja carinama na uvoz automobila iz EU-a u SAD.
Stiješnjena između čekića (Kine, gdje potražnja usporava) i nakovnja (SAD-a, gdje carine prijete), a mogli bismo dodati i škripa (UK, koje je treće najvažnije izvozno tržište za njemačke automobile), njemačka autoindustrija, koja je otprije pogođena kaznama zbog nepoštovanja prilagodbi emisijskih standarda, povukla je industrijsku aktivnost u Njemačkoj u negativnu zonu, osmi mjesec zaredom. Iako je industrijska recesija zaprijetila širenjem, dinamičan uslužni sektor, napose graditeljstvo, i tradicionalni njemački oprez nagnali su tamošnje kreatore politike na pristup “čekaj i gledaj”. Drugim riječima, nema ništa od rasta državnih izdataka koje mnogi zagovaraju kako bi se protiv recesije djelovalo rastom domaće potražnje.
Kao što se njemački uslužni sektor do sada uspješno odupirao recesijskim impulsima, isto je uspjelo gospodarstvima srednje i istočne Europe, a među njima i hrvatskome gospodarstvu. Rast izvoza posvuda je usporio, što je očekivano s obzirom na njemačku industrijsku recesiju, no vibrantna domaća potražnja zasad uspijeva održati gospodarski rast Nove Europe izvan zona koje bi mirisale na recesiju.
Modaliteti su pritom različiti. Na primjer, u Hrvatskoj i Poljskoj podjednako snažno djeluju rast osobne potrošnje i domaće investicije, dok u Rumunjskoj struktura rasta ne izgleda tako povoljno jer sav rast počiva na osobnoj potrošnji i, čini se, neodrživom rastu plaća koje su pogonjene državnim platnim izdacima.
Bez obzira na model, domaća potražnja u malim i otvorenim zemljama ne može dugo osiguravati izolaciju nacionalnih gospodarstava od globalnih trendova. Na kraju dana, već u srednjem roku ovisimo o tome što će se događati u EU-om i našim glavnim trgovačkim partnerima – Italijom, Njemačkom, Slovenijom, Austrijom. Svi oni u konačnici velikim dijelom ovise upravo o toj jednoj i najvećoj – Njemačkoj.
Otud pitanje iz naslova: slijedi li u Njemačkoj prava ili normalna recesija? Prava recesija bila bi poput one iz 2009. godine. Njemačka je tada pala za 5,6%. Normalna recesija bila bi poput onih ostalih usporavanja u proteklih 70 godina, kad je njemačko gospodarstvo (1975., 1982., 1993. i 2003.) bilježilo pad za oko 1%. Da, i to su bile recesije – normalne recesije, dok ova posljednja nije promijenila sam pojam recesije, podsjetivši na davna vremena, kad su recesije imale puno oštrije zube.
Njemačka je za sada na tragu normalne recesije. Za naš dio svijeta to znači tek – usporavanje. Ili, ako bolje zvuči, prolazak kroz turbulenciju bez pada. Međutim, kao što je i MMF istaknuo u netom objavljenim Svjetskim gospodarskim izgledima, “rizici su prema dolje”.
Velimir Šonje osnivač je i vlasnik konzultantske tvrtke Arhivanalitika.
