U čemu je kvaka s odnosom količine riječi koju ljudi znaju i njihove sreće, uspjeha i životnog zadovoljstva?
Istraživanja o povezanosti širine vokabulara s uspjehom i primanjima rade se već gotovo sto godina. Prije trideset godina teza definitivno potvrđena – što su više pozicionirani i bolje plaćeni, ljudi u postotku znaju više riječi. Najviše rangirani upravljački kadar s Fortuneove liste 500 najuspješnijih firmi barata morem riječi u čak 88% slučajeva. Niže rangirani su već negdje na 71%, a što su niže u poslovnoj hijerarhiji, ljudi u prosjeku imaju uži i siromašniji vokabular.
Ali, to nije sve! Prema kasnijim istraživanjima sudeći, čini se kako povećanje broja riječi koje ljudi znaju ima instantan i direktan učinak na poslovni uspjeh i jednako tako direktan učinak na porast njihovih primanja. Relacija je skoro na razini 1:1. Karikiram (brojevi su proizvoljni) – ali sukus je ovaj – naučiš 1000 riječi, imaš 1000 dolara veću plaću. Naučiš 3000, plaća raste za 3000 dolara. U zdravim, meritokratskim društvima, ovaj mehanizam radi kao urica. Ondje gdje je plaća zapravo plod nekih drugih relacija, igraju neke druge monete. Ali, to je druga tema. Vratimo se na riječi.
Više riječi koje se koriste u obitelji – akademski uspješnija djeca?
Do sličnih rezultata došlo se i u području obrazovanja. Poznata studija provedena u Sjedinjenim Američkim Državama pokazala je kako uspjeh maturanata u budućem školovanju i karijeri ovisi o broju riječi koje su tijekom njihova odrastanja bile izgovorene unutar obitelji. Studija je donekle kasnije opovrgnuta i rezultati su dobili potpuno novu dimenziju, ali neki uvidi i dalje stoje.
I kao šlag na kraju imamo istu tezu i u psihologiji. A psiholozi to kažu ovako: Što više riječi znate – veća je šansa da ćete se izjasniti kao sretnija osoba!
Čudi li vas to?
U čemu je supermoć riječi?
Počnimo sa srećom.
Psiholozi kažu da su ljudi s više riječi u svom repertoaru sretniji jer mogu s više preciznosti komunicirati svoj unutarnji svijet, artikulirati svoje potrebe i želje – kako samima sebi, tako i drugima. Time su naše veze s drugima jače, a znamo da su dobri odnosi s drugima glavni prediktor cjeloživotne sreće, pa i dugovječnosti.
Bogatim vokabularom lakše utječemo na druge ljude, motiviramo ih i uspijevamo ostvariti svoje ciljeve te zadovoljiti svoje potrebe.
Zapravo ima jako puno smisla. Komunikacija je važna za uspostavu i održavanje veza s drugima, komunicira se riječima – pa ne čudi da više riječi i bolja komunikacija imaju neke veze.
Misterij veze sreće i broja riječi koje poznajemo – riješena.
Check. Idemo dalje.
A što ćemo s relacijom visine plaće, ranga u firmi i opsegom vokabulara?
I stručnjaci su bili zbunjeni ovim fenomenom. Nakon istraživanja i razmišljanja u interdisciplinarnom timu čini se da im je ipak uspjelo artikulirati što je ovdje na stvari.
Riječi kao riječi nisu neka super-važna stvar. Važno je što stoji iza riječi, važno je što riječ označava. Jer iza svake riječi stoji cijeli koncept. U riječi mi uguravamo čitava iskustva, spoznaje raznih polja ljudskog djelovanja. Iz tih naših riječi uz glavni sadržaj onako postrance, kao iz pretrpana kofera, vire i postulati različitih disciplina i njihova načina razmišljanja. Riječ je kao jedan kofer koji smo nakrcali svime i svačime. Nije poanta u koferu – prava vrijednost tog kofera je njegov sadržaj. A to je ono što riječi nose ljudima. Sadržaj.
Moj dida je govorio – koliko jezika znaš, toliko ljudi vrijediš. Ovo je na sličnom tragu. Okej, jedna riječ ipak nije na razini vrijednosti cijelog čovjeka, ali valjda ako znaš nekoliko desetaka tisuća riječi više od drugih, valjda onda na poslu i vrijediš za dvojicu. Ili trojicu.
Ali & međutim… riječi imaju smisla samo u kulturi dijaloga.
Što stoji na putu između naučenih riječi i povišice (više sreće, radosti i obrazovnih rezultata)?
Kultura. Kontekst kulture.
Pravi život riječi je u interakciji. Dijalogu. I ako nemaš kulturu dijaloga, osoba s punom glavom riječi zapravo ima puno skladište bezvrijedne robe. Koja bi mogla služiti nekome – kad bi se s njom nešto radilo. Ovako samo skuplja prašinu.
Znanstveni dokaz vrijednosti dijaloga
I opet malo znanosti. MIT je želio propitati tezu istraživanja o relaciji broja riječi koje dijete čuje u svojoj obitelji i kasnijeg akademskog uspjeha. Dizajnirali su fenomenalno istraživanje. Djeca su u ušitku na majicama nosila diktafon koji je cijeli dan snimao razgovore u obitelji. Istraživački je tim kasnije analizirao broj izgovorenih riječi, ali i vrstu interakcija.
I znate što je rezultat? Na dječji akademski rezultat ne utječe samo broj riječi, kako se prije mislilo, nego – ima li dijaloga. Ima li dijete priliku vježbati svoje riječi i koncepte u sigurnom obiteljskom okruženju. Nije poanta nagurati riječi u djetetovu glavu čitanjem nebrojenih knjiga i lekcijama. Poanta je čitati – ali i razgovarati. Dvosmjerno i strpljivo.
MIT-ov tim je zaključio – što je u obitelji više dijaloga – otvorenosti u razgovoru, dijete je ostvarivalo bolje akademske rezultate. Što je ohrabrujuća vijest. U jednom trenutku vjerovalo se kako roditelji nižeg obrazovnog statusa automatski zakidaju djecu jazom u broju riječi – jer jednostavno ne znaju toliko riječi i stoga ih ne mogu prenijeti djeci. Javnost je bila zabrinuta, organizirale su se i akcije premošćivanja tog jaza…
Trenutno stvari izgledaju vedrije. Bez obzira na to koliko riječi znate, ako dopustite svom djetetu da vam priča, ako ga pitate i slušate, a ono sluša i pita vas, djetetov akademski uspjeh je skoro pa garantiran.
Kad ljudi viču jedni preko drugih, nema oprašivanja ideja
Jeste li primijetili da je u našoj kulturi razgovor zapravo disciplina vrebanja na sugovornikove pauze za udah? Čim sugovornik posrne pod svojom potrebom za kisikom, odmah se nameće netko tko je u zasjedi čekao protivnikov trenutak slabosti. I onda preuzima verbalnu dominaciju rafaljnom paljbom riječi?
Jeste li primijetili da su naše javne diskusije vrlo neartikulirane i polarizirane vrlo malim obimom riječi, vrlo uskim dijapazonom koncepata koji se vrte u krug, a bez rješenja za probleme s kojima se nosimo?
Kao da se bacaju molotovljevi kokteli riječi, uvijek jedni te isti, bez želje da se sasluša sugovornik. A sa željom da ga se razvali višom dozom agresivnosti i pravedničkoga gnjeva ušivenim u te naše verbalne molotovljeve koktele.
U tako nereceptivnom kontekstu možeš imati milijun nobelovaca, ali do rješenja se neće doći. Jer razgovor počinje ušima, ne jezikom.
Kad i ako konačno pojmimo kako suradnja nije prilika da nas drugi pobijedi, nego prilika da bolje rješenje unese poboljšanje u naš posao (= više novca za svih, uključujući posljedično i bolnice, škole i mirovine), možda pojmimo i činjenicu da je dijalog jedini kanal inovacije, poboljšanja i puta u bolji život, obilje i sreću. Isto vrijedi i za političku arenu.
Naučiti razgovarati o nijansama, umjesto stalno izvikivati iste parole, možda može iznjedriti neka nova, bolja rješenja i otvoriti perspektivu koju nismo ni slutili ponavljajući stalno jedan te isti uski vokabular u kulturi međusobnog nadvikivanja i bacanju verbalnih bombi.
Što je prije kokoš (mindset) ili širina vokabulara (jaje)?
Kao što jaje dolazi od kokoši, a kokoš iz jajeta, tako i širina vokabulara dolazi iz otvorenosti učenju (mindsetu rasta), a širina vokabulara omogućava izgradnju kvalitetnog mindseta.
Autorica je freelance content writer & copywriter.
