Poduzetništvo nije lagan put, ali je jako osoban. I kad znaš zašto nešto radiš, onda nekako pronađeš način da to i izvedeš, bez obzira na prepreke. Svaka prepreka ima neku svoju svrhu. Sonja Banjan Matošević, vlasnica OPG-a Sonja za uzgoj sukulenata i kaktusa – Trnjane, Slavonski Brod
Sonja Matošević rođena je i odrasla u Slavonskome Brodu, a prije 10 godina s obitelji se preselila u Trnjane, gdje je razvila duboku povezanost s prirodom i poseban interes za biljke, posebno sukulente, kaktuse i začinsko bilje. Po obrazovanju je kemijski tehničar, a prošle godine završila je kvalifikaciju za knjigovođu. U braku je i ima dvojicu predivnih sinova.
„Život i ljubav prema biljkama odvela me u sasvim drugom smjeru, prema uzgoju i malom poduzetništvu. U posljednjih nekoliko godina posvetila sam se stvaranju vlastitog vrta i plastenika, gdje uzgajam biljke koje sada želim ponuditi i drugima kroz fizičku i online prodaju te na lokalnoj tržnici i sajmovima. Nedavno sam pokrenula OPG Sonja, gdje želim spojiti prirodu, estetiku i svakodnevnu upotrebu biljaka.“
Kako i kada se rodila Vaša ljubav prema biljkama i što je presudilo da se odlučite iz hobija prijeći u ozbiljan posao?
Ideja za uzgoj sukulenata nastala je iz osobne ljubavi prema ovim biljkama koje su otporne, dekorativne i sve popularnije u urbanom vrtlarstvu. Sukulenti zahtijevaju minimalnu njegu, a njihova raznolikost i estetska vrijednost čine ih traženima na tržištu. Vlastito iskustvo u uzgoju i darivanje sukulenata prijateljima potvrdilo je potencijal za širu prodaju putem sajmova i online kanala.
Uzgoj kaktusa prirodno se nadovezao na uzgoj sukulenata jer pripadaju istoj skupini biljaka otpornih na sušu. Kaktusi su sve popularniji kao ukrasne sobne biljke, a njihova raznolikost u obliku i cvatnji pruža dodatnu atrakciju za kupce.
Ideja je proizašla iz interesa za rijetke vrste i vlastitog hobističkog uzgoja u plasteniku. Izrada domaće zimnice proizašla je iz dugogodišnje obiteljske tradicije i želje za očuvanjem domaćih, prirodnih recepata. Iskustvo u pripremi ajvara, džemova, kiselih krastavaca i sličnih proizvoda motiviralo me na poduzetnički iskorak u ovome smjeru.
U kojem trenutku ste pomislili „ja to mogu“ i što Vam je tada bilo najteže? Je li trebalo hrabrosti da se odlučite za svoj vlastiti posao te da formalno krenete i osnujete OPG?
Iskreno, taj trenutak nije bio jedan, nego niz malih trenutaka. Svaki put kad bi mi netko rekao da mu se sviđa moj sukulent ili kad bi biljka koju sam uzgojila preživjela zimu i procvjetala u proljeće, to su bili moji „ja to mogu“ trenuci. Najteže mi je bilo prevladati unutarnje sumnje, pitati se hoće li to netko htjeti kupiti, hoću li znati voditi posao, mogu li spojiti ljubav i zaradu. Trebalo je hrabrosti, pogotovo jer sam sve odlučila raditi sama, od registracije obrta do izrade etiketa i odabira sorti. U našem okruženju, općenito, sve što je novo – uvijek nailazi na prepreke ili sumnje, ali ja vjerujem u sebe i svoju viziju. Osnivač OPG-a sam ja, suprug je član i ima važnu ulogu u njemu, jer osim nekih poslova koje ja sama ne mogu odraditi, velika mu je podrška i pomoć. Djeca sudjeluju u različitim aktivnostima u ovom poslovanju, možda se njima čini premalo, ali nisu još svjesni da i to njihovo zalaganje uvelike pomaže.
Kako su ljudi u Vašoj okolini reagirali kad ste rekli da ćete živjeti od kaktusa? Jeste li morali razbijati neke predrasude?
Reakcije su bile šarolike, od iskrenog smijeha do znatiželje i potpune podrške. Jedni su sumnjali da se može živjeti od sukulenata i kaktusa, dok su drugi govorili: „A uvijek si bila drugačija, uspjet ćeš ti to!“ Naravno, bilo je i onih koji su komentirali kako kod nas to ne prolazi, tko će to kupiti i slično. No meni su te rečenice bile dodatni motiv, a ne prepreka.
Mislim da svatko tko se odluči na nešto malo drugačije mora biti spreman razbijati predrasude. Kod nas se još uvijek poduzetništvo često veže uz „ozbiljne“ djelatnosti, a kad netko kaže da želi živjeti od uzgoja biljaka, i to ne krumpira, nego kaktusa i sukulenata, odmah se to doživljava kao hobi, a ne kao posao. No upravo tu sam vidjela priliku i odlučila da ću im svima dokazati da se može.
Ljudi sve više traže biljke koje su jednostavne za održavanje, dekorativne, a opet posebne. Kaktusi i sukulenti možda nisu tradicionalan izvor prihoda, ali uz znanje, trud i osobni pristup, postaju jako traženi. Danas, kad mi netko kaže da to kod nas ne prolazi, samo se nasmiješim i zamislim si kako ću im jednom pokazati fotografiju sajma gdje su moji stolovi prazni jer su svi odnijeli biljke.
Kako ste došli na ideju da proširite OPG zimnicom spravljenom prema bakinim receptima? Planirate i vlastitu proizvodnju povrća – kako zamišljate taj dio poslovanja?
Ideja za zimnicu došla je sasvim prirodno, doslovno iz vrta. Kad nešto uzgajam s pažnjom i ljubavlju, uvijek želim iskoristiti sve što priroda ponudi. Tako je počelo. Prvo sam za sebe radila ajvar, ukiseljeno povrće, domaće začinske mješavine i umake prema bakinim receptima. Kad su ih ljudi probali, često su pitali imam li još ili zašto ovo ne prodajem. Tako se rodila ideja da to uvrstim u ponudu OPG-a.
Planiram uzgajati određene vrste povrća u vlastitom plasteniku i vrtu, prvenstveno ono što je ključno za zimnicu: papriku, rajčicu, krastavce, feferone, luk, češnjak, aromatično bilje… Želim fokus staviti na kvalitetu, ne na kvantitetu, sve domaće, ručno rađeno, bez konzervansa i nepotrebnih dodataka. Želim da ljudi znaju što jedu i od koga dolazi.
Što se tržišta tiče, planiram prodaju na sajmovima, putem društvenih mreža, lokalnih evenata i direktno kupcima koji već poznaju moj rad kroz biljke. Trenutno višak povrća koji sam uzgajala za nas prodajem, a reakcije i povratne informacije su više nego odlične.
Na koji način kombinirate tradicionalno (recepti) i moderno (plastenici, brendiranje)? Može li to ići zajedno?
Ne samo da može, nego mora ići zajedno, ako želimo opstati i biti prepoznatljivi. Tradicionalni recepti su srce mog rada. To su okusi koje pamtimo iz djetinjstva, ono što su radile naše bake bez nepotrebnih dodataka. Tu se ne izmišlja ništa novo, već se čuva ono provjereno i iskreno.
Moderna tehnologija i alati poput plastenika, sustava navodnjavanja ili online prodaje pomažu mi da to radim učinkovitije, kvalitetnije i dođem do većeg broja ljudi. Plastenik mi omogućava stabilniju proizvodnju, dok brendiranje i prisutnost na društvenim mrežama pomažu da ispričam priču o svom radu, pokažem ljudima proces i vrijednosti koje stoje iza svakog proizvoda.
Za mene je spoj tradicije i modernog ono što čini moj OPG posebnim jer čuvamo staro, ali živimo u sadašnjem vremenu. Ljudi danas ne traže samo proizvod. Traže priču, osjećaj i autentičnost. Ljudima nedostaje osjećaj prisutnosti i posebnosti, to je ono što se gubi polagano.
Teško je ne osjećati se obeshrabreno kad sustav ne vidi stvarnu vrijednost truda koji ulažete. Poručili ste da „ne odustajete jer znate koliko vrijedi ono što radite“. Kako zadržavate snagu kad sustav ne prepoznaje Vaš trud?
To je stvarno jedno od najtežih pitanja s kojima se suočava svaki mali proizvođač kad vidimo koliko ulažemo, a birokracija, potpore ili tržište to često ne prate kako bi trebalo. Ali u tim trenucima podsjetim se zašto sam uopće krenula. Ne zato što mi je netko nešto obećao, nego zato što to volim, zato što u tome vidim smisao i zato što mi ljudi koje sretnem na lokalnoj tržnici, koji kupe biljku ili probaju zimnicu, kažu da to što radim ima vrijednost.
Snagu crpim iz malih pobjeda kad netko dođe po još, kad preporuči drugima, kad dijete stane pred moj štand i s oduševljenjem bira svoj prvi kaktus. To su trenuci koji vrijede više od bilo koje potvrde sustava.
Naravno, ima dana kad je teško, kad se zapitam je li sve ovo isplativo, ali onda pogledam što sam svojim rukama stvorila, koliko sam naučila i koliko sam narasla kao osoba. Znam da ono što radim ima smisla jer je stvarno, jer se radi srcem i jer ljudima donosi nešto lijepo i korisno. Sustav možda kasni, ali vjeru u sebe moraš imati svaki dan. Kontinuiran rad na sebi i svom stavu izuzetno je bitan jer nije samo bitno da si fizički zdrav, moraš biti i mentalno da bi to bilo u pravom balansu.
A kako se nosite s izazovima proizvodnje, tržišta i papirologije i što je najveći izazov u svemu?
Najveći izazov je što u početku sve radiš sam, od sadnje i zalijevanja, preko fotografiranja proizvoda, pa sve do čitanja propisa i ispunjavanja papira. Svaki dan učim nešto novo i to je još jedan izazov, ali i nevjerojatno vrijedno iskustvo.
U proizvodnji je izazov uskladiti prirodu s planovima koje si zamislio – vrijeme, štetnici ili jednostavno slabija sezona mogu jako utjecati na rezultat i to je nešto na što u startu moraš biti spreman. Tržište je druga priča. Stalno se mijenja, ljudi traže novitete, a istovremeno žele i posebnost. Tu je važno osluškivati i stalno se prilagođavati, ali bez gubitka onoga što te čini posebnim.
A papirologija je nešto što sam svladala polako i uvelike mi je kvalifikacija za knjigovođu pomogla. Učim malo-pomalo ono što nisam prije znala, pitam, istražujem, tražim savjete. Najveći izazov je ne izgubiti volju kad zapneš na nekoj sitnici ili proceduri. Tada si kažem: “Ako sam naučila uzgojiti biljku iz sjemena, naučit ću i ovo.”
Vjerujete li da mali proizvođači mogu promijeniti lokalnu zajednicu i kako?
Apsolutno vjerujem! Mali proizvođači su često srce lokalne zajednice, iako se to ponekad ne vidi, ne samo zato što nude domaće, svježe proizvode, nego zato što stvaraju veze među ljudima. Kad nešto kupiš od osobe koju poznaješ, znaš gdje je to raslo, tko je to napravio i novac ostaje u tvojoj sredini, to ima stvarnu vrijednost.
Mali proizvođači ne mogu konkurirati velikim sustavima prema količini, ali mogu po iskrenosti, kvaliteti i odnosu. Osim toga, svojim radom potičemo održivost, njegujemo tradiciju i pokazujemo da se od poštenog rada, ako se pametno vodi, može i živjeti.
Promjene počinju malim koracima: kad ljudi počnu birati domaće, kad mladi vide da je moguće pokrenuti nešto svoje, kad se susjedi počnu okupljati na tržnici i podržavati jedni druge. To je snaga lokalnog i tu mali proizvođači imaju veliku ulogu.
Što biste poručili ženama koje imaju sličnu strast, ali se još nisu osmjelile krenuti?
Ako te nešto vuče iznutra, ako osjetiš mir dok nešto radiš, e onda je to tvoj put! Ne moraš odmah imati sve odgovore, ne moraš sve znati, ali moraš krenuti. Prvi korak je najteži jer često same sebe uvjerimo da nismo spremne, da ne znamo dovoljno, da je previše rizika. Ali istina je da smo spremnije više nego što mislimo. I ne moraš imati savršen plan! Dovoljno je imati volju i vjeru da to što radiš vrijedi.
Ženama na selu posebno bih naglasila, nemojte misliti da je selo prepreka. Selo je prednost. Imate zemlju, imate mir, imate priliku stvarati nešto od nule svojim tempom, svojim rukama, svojim srcem. Ljudi sve više cijene ono iskreno, domaće i prirodno. A tko to bolje zna i može ponuditi, nego žene koje su dio tog prostora!
Moj poslovni moto je: Nije važno koliko brzo ideš, nego da znaš zašto ideš. Kad mi je teško, sjetim se da su i biljke najljepše kad im daš vremena. Tako i posao raste korijen po korijen, list po list, sve dok ne procvjeta.
Koliko Vam je pomogla potpora udruge „Mama uspio sam“, a koliko Vam je značila podrška Nike Tokića Kartela?
Potpora udruge „Mama, uspio sam“ bila je vjetar u leđa u pravom trenutku. Iako imam ideju, znanje i volju, često ono što nedostaje na početku su konkretna sredstva i osjećaj da netko vjeruje u tebe bez zadrške. Kroz tu potporu uspjela sam pokriti dio osnovnih ulaganja, kupila sam materijal, repromaterijal, opremu za pakiranje i napravila prve korake u brendiranju. To mi je omogućilo da iz faze „imam ideju“ prijeđem u fazu „imam proizvod spreman za tržište“.
Podrška Nike Tokića Kartela značila je više od novca, značila je osjećaj da nisam sama, da netko s iskustvom razumije koliko je težak početak i odluči stati uz tebe bez kalkulacije i osobnog interesa. Niko je osoba koja zrači posebnom energijom, osoba koja kroz svoje iskustvo daje konkretne savjete, sluša i razumije viziju onoga što je tebi bitno. Kad netko takav kaže „Možeš ti to“, onda to počneš vjerovati još jače.
Za mene je ova potpora bila više od jednokratne pomoći, ova potpora bila je znak da postoji zajednica ljudi koji žele vidjeti mlade obitelji koje ostaju zajedno, rade i daju sve od sebe da ostanu na okupu, da onaj nedjeljni ručak bude zajednički, a ne da nas se rasprši po svijetu. To daje snagu za dalje i motivaciju. Cijela ideja g. Nike je za svaku pohvalu, a meni i mojoj obitelji omogućila da je ostanemo zajedno, da sami izgradimo budućnost za sebe i djecu. Da polako kreiramo taj naš san u stvarnosti.
Što biste poručili nekome tko razmišlja o pokretanju sličnog mini-biznisa u ruralnom području?
Poruka je jasna: Kreni! Probaj! Daj sam sebi priliku da si kreiraš budućnost. Ruralno područje nije prepreka. Ono je prednost samo po sebi. Imamo prostor, zemlju, mir, mogućnost da radimo u skladu s prirodom. I, ono najvažnije, imamo posebnost. Danas ljudi traže upravo to: nešto stvarno, domaće, s pričom i dušom. Ako to nosiš u sebi, imaš sve što ti treba za početak.
Naravno da nije uvijek lako. Bit će izazova, birokracije, nesigurnosti. Ali svaki mali korak koji napraviš sam, vlastitim rukama i idejom, gradi tvoje samopouzdanje. A najljepši osjećaj je kad vidiš da netko prepozna i cijeni ono što si stvorio.
Kada biste mogli pomoći drugima, komu biste željeli biti vjetar u leđa?
Voljela bih biti vjetar u leđa ženama koje su kao i ja dugo imale ideju u sebi, ali nisu znale kako krenuti. Posebno ženama na selu koje često imaju ogroman potencijal, znanje i vrijednosti, ali im nedostaje malo hrabrosti, malo podrške i netko tko će im reći: „Možeš ti to! Bit ću uz tebe, idemo korak po korak.“
Isto tako, rado bih pomogla mladima koji žele raditi sa zemljom, stvarati rukama, ali misle da to nije „dovoljno ozbiljno“ ili da od toga nema budućnosti. Željela bih im pokazati da se od iskrene i poštene ideje može napraviti posao, možda ne glamurozan, ali može biti ispunjavajući.
Kad bih mogla, voljela bih otvoriti vrata onako kako su drugi otvorili meni jer najbolje znam koliko znači kad te netko pogura baš kada ti to treba. Vjerujem da se dobro vraća dobrim i nadam se da ću jednog dana ja biti ta koja će nekome dati prvi alat, prvu riječ podrške ili samo primjer da je moguće.
Za pet godina želim da moj OPG bude održivi, prepoznatljivi, mirni kutak koji živi od zemlje i znanja. Da mogu reći: ovo sam stvorila svojim rukama i srcem. Voljela bih da bude mjesto koje okuplja ljude ne samo zbog proizvoda, nego i zbog osjećaja koji tu dobiju.
Foto: Privatna arhiva
