Početkom ove godine, počele su press aktivnosti oko knjige “Private Equity: A Memoir”, koja nas vodi iza kulisa rada za jednog njujorškog milijardera i hedge fond menadžera. Priča je ispričana kroz oči – i iz osobnog iskustva – Carrie Sun, asistentice koja postepeno otkriva kako se njezin posao iz snova pretvara u noćnu moru. Tvrtku je napustila prije osam godina, kada joj je terapeut ukazao na to da ju posao koji radi, za čovjeka za kojeg radi, polako, ali sigurno ubija.
Intrigantni memoari o samootkrivanju
Brojni američki mediji poput Financial Timesa raspisali su se kako je “Private Equity: A Memoir” jedna od knjiga na koje vrijedi obratiti pozornost u 2024. godini. Intrigantni su to memoari o samootkrivanju jedne žene u vodećoj financijskoj tvrtki na Wall Streetu koji preispituju sljedeće: što smo spremni žrtvovati da bismo došli do vrha? I što je potrebno da se oslobodimo i ostavimo sve iza sebe?
U svijetu ekstremnog bogatstva i nepresušnih privilegija, Carrie Sun našla se kao kćer kineskih imigranata, koji su kroz cijelo njezino djetinjstvo, kao i kroz nju samu, nastojali ostvariti svoje neostvarene ambicije. Posao na poziciji jedine pomoćnice hedge fond menadžera Boonea Prescotta (alias za njezinog stvarnog poslodavca) bio je kulminacija godina perfekcionizma kojem je stremila.
Izvrsna učenica koja je rano diplomirala na MIT-u, penjala se na korporativnoj ljestvici u potrazi za američkim snom. Sa 29 godina napustit će posao financijske analitičarke, ispisati se iz MBA programa i prekinuti zaruke, a zatim će dobiti priliku raditi za jedan od najprestižnijih hedge fondova na svijetu. Znala je da ne može reći ne, i 14 intervjua kasnije, dobila je posao.
Posao iz snova pretvorio se u posao iz noćne more
Tvrtka Carbon u koju je primljena (također pseudonim za stvarnu kompaniju), imala je urede na 46. katu poslovnog nebodera s pogledom na Central Park, a Carrie je uživala svu raskoš uredskog načina života koju je mogla zamisliti. Fancy obroci u pauzi za ručak, uredska teretana s “ručnicima mekim poput luksuznih deka”, redoviti darovi šefa i njegove supruge, poput kaputa vrijednog tisuće dolara i Balenciaga torbi.
Kontrast između ovoga i onoga što su njezini roditelji prošli tijekom Kineske kulturne revolucije bio je upečatljiv. Gležnjevi Carriene majke još su bili natečeni nakon što su je tjerali da radi na rižinim poljima za mizernu plaću. Ona i Carrien otac uspjeli su emigrirati u SAD 1990-ih, kada je Carrie imala četiri godine.
No, u Carbonu nije baš sve bilo tako kako se činilo na van. Asistentica milijardera koji jednim pozivom može pomaknuti planine, uskoro će shvatiti da je “dostupnost prema potrebi” zapravo dežurstvo 24 sata dnevno za šefa i da je njezin visokoplaćeni posao gotovo jednako iscrpljujuć za dušu kao ono kroz što je prošla njezina majka.
Boone Prescott od nje je očekivao da bude “učinkoviti stroj”, bio je neumoljivo zahtjevan i ništa nikad nije bilo dovoljno dobro. Njegovi su zahtjevi bili kontinuirani i sve većeg intenziteta, tako da ga Carrie nije mogla ni preduhitriti. Na primjer, iznenada bi joj dao 30 minuta da pročita desetke izvješća te izvuče i sintetizira sve podatke koji bi mogli utjecati na odluku vrijednu milijardu dolara.
Asistentica koja je “imala sve” – osim privatnog života
Mailovi su stizali, zajedno s očekivanjima da na njih bude odgovoreno, u svako doba dana i noći, tražio ju je da bilježi što radi po minutama, kako bi otkrili kada je bila neučinkovita ili nije bila na optimalnoj razini, prigovarao joj je zbog njezine energije i hoda koji bi trebao biti samopouzdaniji, isticao kako želi da ona postane vođa kroz naporan rad… Zaključila je da je jedini način da obavi posao prema njegovim zahtjevima taj da radi vikendom i da se odrekne svih druženja, a kada se usudila spomenuti da je premorena, šef bi joj dao bonus i povišicu ili nekoliko slobodnih dana u luksuznim toplicama.
Iscrpljena, počela je raditi sitne pogreške. Jednog dana znojeći se na stroju za trčanje, kao dio svoje težnje da bude fizički i mentalno savršena, Carrie je bila toliko zauzeta odgovaranjem na jedan od Booneovih mailova da se spotaknula, opekla i izrezala nogu. Na poslu se počela trpati hranom, što ju je dovelo do bulimičnih epizoda. U svom je dnevniku zapisala da “žvače i pljuje” sušeni čips od kokosa popodne “kad sranje postane toliko ludo da sve što želi je umrijeti”.
Carrie je dobila naoko savršen posao, no on je bio sve samo ne to. Boone ju je poslao kod terapeuta koji joj je rekao: “S tobom je sve u redu. Posao te ubija.” Osam godina kasnije, ona je sretno udana žena koja živi u Jersey Cityju i odlučila je svoje iskustvo podijeliti sa svijetom u vidu ovih memoara, koji bi mogli pomoći pojedincima, svjesnima toga da je njihov identitet u potpunosti progutao posao. Carrie je razbila čaroliju perfekcionizma i raspala se, ali i ponovno našla samu sebe.
Na europsko tlo knjiga stiže 29. veljače i može se prednaručiti ovdje.
Tekst je preuzet s portala After5.
Foto: Beowulf Sheehan, Penguin Books, Pexels
