U vremenu kada kronični stres i psihofizičko sagorijevanje više nisu rijetkost, nego svakodnevna realnost, razgovarati s nekim tko je tu stanicu života i osobno proživio može dati snažnu poruku iskustva i nade. Upravo to nudi životna priča Krunoslava Nujića – nekad uspješnog znanstvenika i korporativnog profesionalca, a potom i nekoga tko je zbog burnouta izgubio posao, dom i brak – da bi iz svega toga izgradio zavidnu karijeru terapeuta i svjedoka dubljih uzroka stresa u suvremenom životu.
Iz osobnih iskustava, profesionalnih edukacija i praktičnog rada s ljudima otkriva nam kako prepoznati rane signale iscrpljenosti, zašto obrazac perfekcionizma vodi u sagorijevanje i kako možete ponovno uspostaviti ravnotežu – prije nego što bude prekasno.
Svjetska zdravstvena organizacija burnout je prepoznala kao ozbiljan profesionalni fenomen. Koliko smo mi kao društvo, ali i kao pojedinci, svjesni koliko je kronični stres štetan za naše zdravlje?
Nažalost, jako malo. Tomu svakodnevno svjedočim u radu s ljudima, bilo individualnom ili grupnom radu kroz predavanja i radionice. Nas nitko nije educirao o burnoutu, njegovim uzrocima i načinima sprečavanja i većina ljudi postane svjesna tog problema tek kad se pojave ozbiljni zdravstveni simptomi. Nesvjesnost je na razini pojedinca, ali i na društvenoj razini (korporacije, zdravstvo, školstvo…).
Prema istraživanjima, sve više ljudi osjeća stalni umor i emocionalnu iscrpljenost. U svom radu, koje prve signale burnouta najčešće primjećujete kod ljudi?
Prvi simptomi burnouta najčešće su kognitivni i bihevioralni. Osobe osjećaju zamor, gubitak motivacije i entuzijazma, pada im koncentracija, više griješe i posljedično počinju pokazivati manju učinkovitost na poslu, izbjegavaju odgovornost, povlače se iz društvenih događanja… Ovi simptomi često se ne prepoznaju kao problem jer većina ljudi prihvaća takvo stanje kao normalno u današnjem užurbanom i zahtjevnom poslovnom okruženju. Međutim, ako se situacija ne promijeni, onda nastaju ozbiljniji simptomi na fizičkom i mentalnom nivou.
Mnogi danas pokušavaju živjeti zdravije, pravilno se hraniti, vježbati, boraviti u prirodi. Može li burnout nastati i kod onih koji se brinu o svom tijelu, ali zanemaruju emocionalne potrebe?
Briga o tijelu je jako važna, pogotovo kod burnouta, jer tijelo će nam javiti prve simptome po kojima možemo osjetiti prekomjerni stres. Pravilna prehrana, a naročito sportske aktivnosti, priroda i tehnike relaksacije dobri su pristupi za umanjenje stresa. Međutim, kad su stresne okolnosti prevelike i dugotrajne, čak i osobe koje se brinu o sebi i svom tijelu, mogu doživjeti burnout. Poznati su primjeri poznatih sportaša koji su doživjeli ‘izgaranje’ unatoč izraženoj brizi za svoje tijelo, prehrani i sportskim aktivnostima. U takvim situacijama treba mijenjati životne okolnosti i baviti se emocionalnim i traumatskim teretom kako bi se izbjegao ili umanjio burnout.
Osim burnouta, u svom radu bavite se i osobnom transformacijom, emocionalnim obrascima, partnerskim odnosima i potragom za životnom svrhom. Kako su sve te teme međusobno povezane i zašto ih je važno promatrati kao cjelinu?
Burnout za mene predstavlja vrh sante leda ispod koje se nalaze mnogi drugi problemi. Uzroci burnouta (slabe osobne granice, perfekcionizam, pretjerana briga za druge, traumatiziranost, negativna uvjerenja…) također su uzroci i za loše partnerske odnose, za osjećaj ispraznosti i anksioznost. Osoba koja živi takav život osjeća manjak strasti i smisla u životu. Zbog svega toga te su stvari povezane i rad na burnoutu često se pretvori u rad na smislu, partnerskim odnosima, negativnim uvjerenjima i životnim promjenama.
Perfekcionizam i stalna potreba da budemo “uspješni” danas su vrlo prisutni, osobito na društvenim mrežama. Koliko taj pritisak usporedbe s drugima doprinosi sagorijevanju?
Perfekcionizam je jedan od glavnih uzroka burnouta. Uzroci perfekcionizma sežu u djetinjstvo kada smo svojom savršenošću pokušavali dobiti prihvaćanje roditelja ili izbjegavati kritiku i kazne. Takav pristup životu najčešće nastavljamo i u odraslom životu pokušavajući biti savršeni pred drugima kako bi tako dobili vanjsko vrednovanje i osjećaj uspješnosti. ‘Vanjska’ uspješnost se, nažalost, plaća velikom ‘unutarnjom’ cijenom. Osobe stavljaju velike zahtjeve pred sebe, imaju manjak samopouzdanja, osjećaju napetost i anksioznost, odugovlače s izvršenjem zadataka dok sve ne bude savršeno, imaju problema s donošenjem odluka (jer ne smiju pogriješiti), očekuju savršenost i od drugih, postaju žrtve rutine i imaju puno potisnutih strahova i krivnje. Sve navedeno itekako doprinosi prekomjernom stresu koji vodi do burnouta.
Digitalni svijet učinio nas je stalno dostupnima. Kako, prema Vašem iskustvu, možemo zdravije postaviti granice između posla, privatnog života i vremena za sebe?
Osobe koje imaju problema s jasnim postavljanjem granica imaju problema s vlastitim osjećajem vrijednosti i pretjeranim strahom i krivnjom zbog mogućeg povređivanja druge strane. Upravo rad na navedenim temama ohrabruje osobu da se zauzme za sebe i da osvijesti iracionalnost osjećaja straha i krivnje. Uz to, način komunikacije je jako bitan kako bi se osobne granice postavile na optimalan način bez povređivanja druge strane. Iskustvo u radu s drugima mi pokazuje da se tu može brzo postići napredak koji uvelike pomaže kod sprečavanja i nošenja s burnoutom.
Sve više se govori o povezanosti stresa, hormonalne ravnoteže, imuniteta i probave. Vidite li u praksi jasnu vezu između burnouta i fizičkih tegoba?
Stresni odgovor pokreće mnoge metaboličke procese kojima je cilj preusmjeravanje energije i fokusa na rješavanje ugrožavajuće ili neugodne situacije (borba ili bijeg reakcija). U takvim stanjima mišićni sustav i mozak dobivaju prioritet kako bi uspjeli riješiti izazovnu situaciju, a drugi procesi poput probave ili imunološkog odgovora nisu od primarnog značaja za organizam pa može doći do narušavanja kvalitete tih procesa kod dugotrajne izloženosti stresu. Zbog toga često dolazi do probavnih smetnji, čestih infekcija, mišićne napetosti i hormonalne neravnoteže u stanju burnouta. Te simptome sam i sam osjetio kod prekomjernog stresa, ali također često primjećujem kod osoba s kojima radim na izazovima burnouta.
Postoji li po Vašem mišljenju “zdrava razina stresa” koja nas potiče na rast, i kako prepoznati trenutak kada stres prelazi u iscrpljenost?
Zdrava razina stresa (eustres) postoji i ona nam omogućuje veći fokus, koncentraciju, motivaciju i energiju za izvršenje zadataka i rješavanje problema. Prekomjerna razina stresa (distres) povezana je s već opisanim simptomima burnouta (umor, pad koncentracije i motivacije, gubitak entuzijazma, kreativnosti i produktivnosti, povećanje napetosti…). Glavna razlika je da je eustres kratkotrajni i pod našom kontrolom dok je distres dugotrajan, učestao i imamo osjećaj da ga ne možemo kontrolirati. Razlikovati ih možemo po tome osjećamo li se poletno ili iscrpljeno, jesmo li produktivni ili se osjećamo paralizirani i možemo li se vratiti u opušteno stanje nakon što stres prođe. Ako smo iscrpljeni, pasivni i teško se opuštamo, vjerojatno smo prešli granicu prema distresu.
Koje tri svakodnevne navike – jednostavne, prirodne i održive – mogu najviše pomoći u prevenciji burnouta?
Postoji puno pristupa koji mogu pomoći u prevenciji burnouta, ali ako trebam birati tri, onda bi to bile sljedeće: 1. raditi nekoliko opuštajućih pauza (dovoljno je 10-ak minuta za svaku pauzu) na radnom mjestu kako bi otpustili nakupljeni stres i opušteniji nastavili radni dan; 2. boravak u prirodi (šetnje, planinarenje, sport) – jer svježi zrak i priroda najbolje opuštaju naše tijelo; 3. ispunjen obiteljski život koji uključuje razgovore, zagrljaje, smijeh i zajedničke aktivnosti jer kvalitetno dijeljenje života s drugom osobom opušta naš živčani sustav (kao kad su nas roditelji umirivali u stresnim situacijama).
Za kraj, koji su Vaši planovi i projekti u narednom razdoblju i na koji način želite i dalje pomagati ljudima da žive svjesnije, zdravije i uravnoteženije
Rad na podizanju svjesnosti o problemima burnouta i mentalnog zdravlja mi je i dalje prioritet. Fokus mi je na radu s korporacijama i školama kroz predavanja i radionice, ali i pojedincima kroz individualni rad. Važan dio su i medijski nastupi jer se time dobiva najveći doseg i postiže najveći učinak na širenju svjesnosti o ovim temama.
Intervju je preuzet s portala Naturala.hr.
