Ashley Colburn, novinarka iz Kalifornije, koja se u Hrvatsku zaljubila u tolikoj mjeri da je ovdje pronašla stalnu adresu, sa svojom karizmatičnom i simpatičnom osobnošću osvaja na prvu, žudi za izazovima i ne boji se izaći iz svoje zone komfora. Zapravo, tada se i osjeća najugodnije, a što je bolji dokaz tomu nego preseljenje u Hrvatsku. Ljubav je prvi put proplamsala na snimanju dokumentarca WOW Croatia, filma koji joj je donio prvog od dva Emmyja, i učinio je svjetskom promotoricom hrvatskog turizma.
Hrvatska vas je javnost bolje upoznala kad ste za svoj dokumentarni film WOW Croatia dobili nagradu Emmy. Kako se u Vama rodila ljubav za Hrvatsku?
– Vjerovali ili ne, od mog prvog dolaska u Hrvatsku prošlo je deset godina. Tada nisam imala nikakvih očekivanja, znala sam samo da je mom bratu Hrvatska omiljena destinacija. Sjećam se da smo u rujnu hodali po restoranima i nigdje nije bilo gužve, čak sam se pitala kako svi ti restorani opstaju. Svi su izgledali uređeno i lijepo, a iz američke perspektive, nisu bili ni skupi, tako da je to bio pravi wow-trenutak.
Kako je izgledalo vaše prvo putovanje u Hrvatsku?
– Moje je prvo putovanje u Hrvatsku nadmašilo sva očekivanja, nisam vjerovala koliko ljudi govori engleski, svi su bili otvoreni i prijateljski nastrojeni. Znam da svugdje ima prijateljskih ljudi, ali bila je to iskrena dobrodošlica… Pretpostavljam da sam imala sreće što je to prvo putovanje bilo tako lijepo iskustvo. Provela sam ovdje samo tjedan dana dok smo snimali dokumentarac, ali nisam željela da završi.
Što se promijenilo nakon osvajanja nagrade? Ubrzo je uslijedio još jedan dokumentarac o Hrvatskoj i još nagrada…
– Nakon što sam osvojila Emmy, nisam mislila da ću se odmah vratiti u Hrvatsku. To je bila jedna od onih stvari koje sam željela, ali radila sam za TV-postaju, pa nisam mogla samo tako spakirati kofere i otići. Ali nakon dvije i pol godine putovanja kroz 24 zemlje, došla sam do točke kad više nisam imala ništa novo naučiti. Upala sam u poznati ritam, a htjela sam se suočiti s novim izazovima – zato sam pokrenula vlastitu produkcijsku tvrtku i došla u Hrvatsku zbog snimanja serijala od sedam jednosatnih epizoda Čudesna Hrvatska.
Što vas je inspiriralo za snimanje serijala Čudesna Hrvatska? Čime vas je Lijepa Naša toliko osvojila?
– Mislim da je to zbog toga što sam još na prvom putovanju načula što se ovdje sve ima vidjeti. Jednog ste dana u Dubrovniku, drugog na Plitvicama, i tada čujete da postoji još šest nacionalnih parkova, druge regije i hrpa otoka za posjetiti. Na dolasku u Hrvatsku konstantno sam slušala koliko toga ima ponuditi, znala sam da ima dovoljno materijala za cijelu seriju, i to sam željela pokazati. Nakon toga sam nekako prošla put od tek diplomirane studentice do međunarodno poznatog imena.
Vjerujem da niste ni „u peti“ razmišljali o tome kako ćete se jednom preseliti u Hrvatsku…
– To samo pokazuje kako je život nepredvidiv, nikad ne znate što će se dogoditi. No, isto tako osjećam da je moj slučaj pravi primjer ako nešto želite, tada riskirajte i pokušajte to ostvariti. Na neki način, sve sam ostvarila sama. Ljudi me često pitaju zašto sam se preselila ovamo, jesam li se udala ovdje i tome slično, ali osjetila sam da je to prava stvar za mene i željela sam se u tome okušati. Hoću li ostati ovdje zauvijek, ne mogu odgovoriti na to pitanje, ali moj je život ovdje, ne u SAD-u. Moja obitelj i prijatelji su tamo, ali to što smo udaljeni 15 sati avionom ne plaši me. Osim toga, oni također vole dolaziti ovamo, tako da je to win-win situacija za sve.
I inače obožavate putovati (što dolazi u opisu posla), a i cijela vaša obitelj je “zaražena” virusom putovanja. Imate li svog favorita među destinacijama koje ste dosad posjetili? Da se niste skrasili u Istri, gdje bi bila vaša stalna adresa?
– Stvarno je teško odabrati samo jednu, ali recimo da imam svojih top pet. Ako je riječ o destinacijama za izležavanje na plaži, to su Sejšeli. Stvarno volim južnu Afriku, jedna od mojih omiljenih aktivnosti je odlazak na safari. Omiljena azijska destinacija mi je Japan i naravno, Hrvatska za Europu. Također volim i Švicarsku, moja obitelj je odande pa smo tamo često odlazili. Što se tiče kulture ili kuhinje i svega zajedno, stvarno volim Peru.
U kojoj biste zemlji mogli živjeti da ne živite u Hrvatskoj? Koje vas kulture privlače?
– Pod uvjetom da nisam u Sjedinjenim Američkim Državama, tada bi druga zemlja u kojoj bih mogla živjeti bila Meksiko. Jako je blizu, volim meksičku hranu i govorim španjolski, a kultura nije toliko različita od hrvatske. Ne pokušavam ih uspoređivati, a obje su katoličke zemlje pa dijele neke slične vrijednosti, kao što je važnost obitelji, hrane i okupljanja. Ima nešto zbog čega zaista volim meksičku kulturu.
Stekla sam dojam da obožavate biti aktivni i u pokretu – svrbe li vas dlanovi ako ste predugo na jednome mjestu? Koje je sljedeće putovanje na rasporedu?
– Da, rekla bih da definitivno svrbe! Uvijek volim reći da se moja sigurnost nalazi u nesigurnosti. Ne mislim pritom da moram nužno skakati padobranom ili bacati se s litice, ali ne želim se previše uljuljati u rutinu. Volim različite kulture, volim nova iskustva, i u redu sam s tim da izlazim iz svoje zone komfora. Volim pričati priče, ipak sam novinarka. Ako živim s plemenom u Africi, možda se neću uvijek osjećati komforno, ali kad se osvrnem na to iskustvo, znam da sam dobila nešto vrijedno iz toga.
Mnogima su putovanja omiljeni hobi, ali kad su vam putovanja posao, gdje povući granicu između business i pleasure dijela? Ili je uopće nema?
– Još uvijek mogu otići na odmor i opustiti se. Međutim, ne volim samo sjediti na jednome mjestu, i dalje volim raditi sve ono što bih radila i u emisiji. I dalje ću otići na tečaj kuhanja ili gastro turu. Mislim da sam osoba s kojom je dobro putovati jer sam ja ta koja će sve organizirati (smijeh). Na to sam navikla, to je moj posao, ali isto tako volim to raditi i bez kamera, tada je 100% manje stresno. Jer, iako uživam u tome i kad sam pred kamerama, to je jedna stvar manje o kojoj trebam razmišljati, dogovarati intervjue i tome slično. Tako da definitivno volim i dalje otići na godišnji odmor. Ali čini se smiješnim, jer čak i kad sam na odmoru, moram sama sebi reći “opusti se, na godišnjem si”, pogotovo ako vidim nešto za što pomislim da bi se dobro uklopilo u emisiju i požalim što nisam ponijela kameru.
Dosadi li vam ponekad biti stalno na cesti ili u zraku? A kad niste na putovanju, kako inače provodite slobodno vrijeme?
– Ne, putovanja mi još nisu dosadila. Nakon showa Zvijezde pjevaju, bila sam na Kosovu, u Keniji, na Sejšelima i svaki bih vikend letjela u Hrvatsku na snimanje. U jednom se trenutku nakupilo pet mjeseci, a da nisam imala niti jedan slobodan dan. Ili je možda moj slobodan dan uključivao pet sati putovanja. Ne smeta mi što sam zaposlena, ali ponekad mi je potreban samo jedan dan odmora.
A kad niste na putovanju, kako inače provodite slobodno vrijeme?
– Tada se zapravo samoorganiziram, to mi pomaže. Operem i pospremam rublje, provjeravam e-poštu, punim sve uređaje… Možda ću pogledati kakav film ili otići u kino ili na trčanje, nešto što je namijenjeno samo za mene. Ali ako se osjećam organizirano, odmah sam bolje i znam da mogu nastaviti dalje.
Kako je to živjeti “američki san” u Hrvatskoj? Je li vaša kamena kućica u Brtonigli “sve što za sriću triba”?
– Svi žele otići u Ameriku živjeti ‘američki san’, ali ja definitivno živim svoj san ovdje. Ipak, čini se da imam najbolje od oba svijeta. Tamo je moja obitelj i prijatelji, ali uvijek se mogu vratiti ako mi nedostaju. Različite stvari su mi bliske u oba svijeta, ali mogu ih nekako kombinirati. Najbolja stvar je što tako dugo dolazim u Hrvatsku pa su moji svjetovi povezani. Moji prijatelji ovdje znaju moje prijatelje u Americi, moja obitelj tamo poznaje moju “posvojenu” obitelj ovdje. Kao da su se moja dva života udružila, svi znaju sve, tako da se nakon deset godina osjećamo kao jedna velika obitelj.
Čime vas je Hrvatska iznenadila? Koji je bio najteži dio prilagodbe na život u novoj sredini?
– Najteže mi je bilo u trenucima kad još nisam znala hrvatski jezik, tad sam se osjećala bespomoćno. I naučiti voziti auto s mjenjačem, jer nisu tako česti u SAD-u (smijeh). Nekada mi je smetalo i to što, kada bih otišla u poštu, trebalo bi 10 dana da se nešto riješi. Bilo je to frustrirajuće, ali te me sitnice više ne muče. Sada se osjećam opuštenije, i dalje imam američki mentalitet i još uvijek naporno radim, ali ne opterećujem se sitnicama. Dovoljno sam proputovala po svijetu da vidim koje su stvari važne, a koje su manje važne, i mogu pronaći najbolje u svemu.
Koje vam je omiljeno hrvatsko jelo? A piće?
– Piće, definitivno vino. Volim crno i bijelo, ali preferiram crno. Što se tiče hrane, uvijek bih odabrala morsku hranu. Kad sam na moru ili u Istri, volim salatu od hobotnice, škampe na buzaru, ali volim i tartufe i sve s tartufima, to je ona Istrijanka u meni. Ipak, moram reći, mislim da bi Hrvatska trebala biti poznata samo kao gastro destinacija, i onda dobijemo cjelogodišnji 365 turizam. To je hrvatska snaga, to više što je gastro ponuda zdrava i ukusna.
Jeste li usvojili koju tipičnu hrvatsku naviku, poput višesatnog ispijanja kave?
– Naravno, kava je neizbježna, uvijek pijem kavu. Nosim i papuče cijelo vrijeme, uglavnom zbog toga što sam umorna od toga da me svi kude zbog bosih stopala. Ali ono što nikad neću shvatiti je propuh – mi u Americi to nazivamo povjetarcem i svi ga žele (smijeh). Također sam naučila kuhati puno hrvatskih jela. Mislim da postoji puno toga što čak i moja obitelj primjećuje, neke stvari koje sad radim drugačije, ali budući da sam ovdje više nego bilo gdje drugdje, naravno da se to moralo dogoditi.
Što vam najviše nedostaje iz Amerike?
– Nedostaju mi obitelj i prijatelji, nedostaje mi praktičnost svega. Na primjer, mogu naručiti nešto na Amazonu i bit će kod mene za nekoliko sati. Naravno, smiješno je da nam nešto treba tako brzo, ali neću lagati, praktično je. Stvari su uvijek dostupne i otvorene 0-24. Ne mislim da je to nužno i bolje, to je više stvar navike i zahtijeva prilagodbu. Jednog sam dana htjela otići u azijsku trgovinu i bila je zatvorena. Bio je utorak u jedan sat popodne, zašto ne radi? To i slične sitnice, više komične stvari nego ozbiljne prepreke.
I za kraj, otkrijte nam, kako je bilo nastupati u showu Zvijezde pjevaju? Što vam je novoga donijelo to iskustvo?
– Oh, bilo je to zaista odlično iskustvo! Bojan i ja smo postali dobri prijatelji, viđamo se sve vrijeme, a čak smo snimili i pjesmu „Zadnja stanica“. Za mene je cijelo to iskustvo bilo sjajno jer mislim da je privuklo drugačiju publiku od one koje obično gleda moje putopisne emisije. Svidjelo mi se što sam mogla pokazati ljudima zašto sam došla u Hrvatsku i pritom učiti jezik. Pjevanje i nastupanje je bila jedna stvar, jako sam se zabavljala jer to sam voljela raditi i kad sam bila mala, ali sasvim je drugačije kad si odrastao i moraš pjevati uživo na drugom jeziku i u drugoj zemlji. Bila sam sretna što imam Bojana jer smo odmah kliknuli, i učinio je cijelo to iskustvo još ugodnijim. Osim toga, mislim da sam tijekom snimanja puno poboljšala svoj hrvatski. U dane proba, s ostalim natjecateljima i ekipom cijela je konverzacija bila na hrvatskom, baš kao i razgovori sa sucima. Sad kad me netko pita govorim li hrvatski, odgovorim da sam bila na pjevačkom showu na nacionalnoj televiziji gdje se pričalo samo hrvatski, pa sada bez zadrške mogu reći da (smijeh).
A vaša obitelj, kako su oni reagirali?
– Mislim da su se sve želje moje majke ostvarile! Organizirali su zabave svaki tjedan i gledali s prijateljima, a mene bi pitali zašto emisija nema titlove (smijeh). Ali da budem iskrena, to je show i nikad ne znaš koliko daleko ćeš stići, znam samo da nisam htjela da budemo prvi koji ćemo ispasti. Ali jesam li ikad mislila da bismo mogli doći do finala, ne, nisam. Iskreno, na početku nismo ni dobivali tako dobre ocjene, nismo bili oni o kojima su ljudi pričali sve do trećeg tjedna kada su napokon počeli primjećivati koliko se trudimo.
Koji su vam sljedeći projekti? Je li novo putovanje već bukirano?
– Trenutno snimam novu dokumentarnu seriju, zove se Through Her Eyes, gdje živim sa ženama mojih godina širom svijeta. Odmah nakon Zvijezde pjevaju snimala sam na Kosovu i u Keniji, i to je bilo za ovu emisiju. Uskoro idem u Jordan i nalazim se s obitelji beduina, zatim ću biti sa židovskom djevojkom u Izraelu… U osnovi pokušavam pokazati da na kraju dana, bez obzira na to gdje si rođen ili koje si religije, kako si odgajan, kojem klasnom sustavu pripadaš, da svi želimo iste stvari u životu. To je poanta. To je još uvijek putopisni show, pokazat će mi svoju kulturu, gdje i kako žive, ali kroz nečiji drugi pogled. Mislimo da znamo što znači biti muslimanka u Saudijskoj Arabiji, pročitali smo par članaka, ali pustimo nju da nam kaže. To je ono što želim pokazati. Pored emisija, pišem i knjigu u kojoj je svako poglavlje posvećeno jednoj djevojci i zemlji. To će više biti pogled iza kulisa jer o tome u emisiji neće biti riječi, a zapravo je svaka situacija različita. A poslije toga, tko zna! Možda me život još jedanput iznenadi.
Više o lifestyle temama čitajte na portalu Naturala.hr.
