Vođenje biznisa nije samo smišljanje ideja, davanje velikih izjava ili dijeljenje motivacijskih govora. Riječ je o održavanju krhkog, složenog ekosustava, u kojem jedan krivi potez može sve srušiti.
Danas se čini kao da je svatko CEO; bar u svojoj glavi. Prolistaj LinkedIn, uđi u bilo koji ured ili sjedni u kafić i čut ćeš ljude kako iznose svoje „velike teorije” o tome kako bi tu tvrtku trebalo voditi.
Posebno su zaposlenici u tome dobri. Vide propuste, neučinkovitosti i pogreške i misle: „Da sam ja na čelu, radio bih to bolje.” Istina je ipak malo drukčija: većina ljudi nema apsolutno nikakvu ideju što je zapravo potrebno za vođenje tvrtke.
Što većina nadobudnih ne vidi?
Cash flow je kralj. Zaposlenici vide da se plaće isplaćuju i pretpostavljaju da novac teče beskonačno. Ne vide tanke marže, neplaćene račune ili činjenicu da sama isplata plaća može ugušiti tvrtku ako jedan veliki klijent zakasni s uplatom. Svaki mjesec je hod po žici.
• Skriveni troškovi „Samo zaposlite još ljudi” – Za većinu zaposlenika više ljudi znači više pomoći. Za tvrtku to znači više plaća, beneficija, poreza, obuke, grešaka i upravljačkog opterećenja. Dodavanje jednog zaposlenika košta puno više od njegove plaće i ono mijenja cijelu bilancu tvrtke.
• Donošenje odluka pod pritiskom – Zaposlenici imaju luksuz suditi odluke nakon što su donesene. Vlasnici i direktori moraju ih donositi s nepotpunim informacijama, proturječnim savjetima i sviješću da pogrešna odluka može koštati milijune. Lako je kritizirati kad ne snosiš nikakav rizik.
• Stres onoga tko je „zadnja linija obrane” – Za zaposlenika, ako tvrtka propadne, on nađe drugi posao. Za osobu koja vodi tvrtku, neuspjeh često znači dugove, tužbe, narušenu reputaciju i u mnogim slučajevima, gubitak svega što je gradila godinama.
Ta težina nikad ne nestaje.
• Balansiranje kratkoročnog i dugoročnog – Zaposlenici žele veću plaću sada, bolje beneficije sada, više resursa sada. Kupci žele niže cijene sada. Investitori žele povrate sada. Ali lider mora razmišljati godinama unaprijed, često žrtvujući današnju udobnost za sutrašnje preživljavanje. Ta napetost većini je nevidljiva.
Zašto zaposlenici misle da znaju bolje?
Većina zaposlenika vidi samo svoj komadić slagalice. Prodavač misli da će sve riješiti više marketinga. Marketinški stručnjak misli da je ključ inovacija proizvoda. Inženjer misli da će smanjivanje prodajnih obećanja riješiti probleme.
Svatko vjeruje da njegov odjel ima rješenje, ali nitko ne vidi cijelu ploču. Voditi tvrtku znači držati sve te pokretne dijelove usklađenima: kupce, zaposlenike, investitore, regulatore, dobavljače, konkurente i samo tržište.
Stvarnost vodstva?
Najveća zabluda je da su CEO-i i osnivači slobodni. U stvarnosti, oni su najmanje slobodni. Odgovaraju svima: klijentima, zaposlenicima, partnerima, bankama, poreznoj, dioničarima. Njihov posao je apsorbirati pritisak kako bi drugi mogli raditi svoj posao, a da se ne slome pod njim.
Zato, sljedeći put kad netko olako kaže: „Ja bih ovo vodio bolje”, odgovor je jednostavan: „Ne, ne bi!“ Ne zato što nisi dovoljno pametan, nego zato što nikada nisi nosio onu nevidljivu težinu koja održava tvrtku na životu.
