Antea Kaleb postigla je uspjeh kao poduzetnica, poslovna savjetnica s dugogodišnjim iskustvom na poslovima financijskog i poslovnog konzaltinga te kao direktorica društva ADUT d.o.o. iz Metkovića. Životna priča ove simpatične i nadasve vedre žene u mnogočemu je drugačija od drugih o kojima smo pisali.
Već ste oko 13 godina uspješna poduzetnica, majka troje djece, uspješna članica Biciklističkog kluba Metković, ali i dobrovoljna vatrogaskinja. Kažete, brojke su Vaš život...
Za sve što bih željela – jedan život je premalo, ali nastojim svaki svoj dan ispuniti zadovoljstvom. Nisu to neke velike stvari, ali za mene su važne i njima se posvećujem. Vožnja biciklom, pisanje poslovnog plana, davanje savjeta o poslovanju, volontiranje u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu, planinarenje, trčanje, obračun PDV-a ili plaće, održavanje radionica i predavanja na seminarima, šetnja sa psom… Dan mi je ispunjen “od jutra do sutra”. Posljednjih nekoliko godina preferiram boravak u prirodi, i to u potpunoj divljini, gdje uglavnom nema nikoga.
Vaša priča je drugačija od drugih. Drugi se kreću uhodanim putevima, od završetka studija pa dalje. Kod Vas je sve teklo obrnutim redoslijedom, kojim?
Smatram da sam prerano ušla u svijet odraslih, ali tako je “ispalo”. Puno puta u životu morala sam se sama boriti, najprije nakon majčine smrti, kad sam imala samo sedam godina. Bilo je zaista ružnih i teških situacija kakve se nažalost događaju. Naučila sam se boriti i izboriti za sebe. Imam to nešto “ukorijenjeno u sebi” što me tjera da sve što radim želim napraviti najbolje što mogu i ne odustajem ni od čega što mi je važno.
S 20 godina otvorili ste tvrtku, u to vrijeme imali ste dvoje djece. Onda fakultet na kojem ste bili jedna od najboljih studentica. Kada ste zavoljeli računovodstvo? Što ste to pronašli u poduzetništvu?
Mladenačka ljubav donijela mi je dijete s nezrelih 18 godina, a uskoro sam rodila i drugo dijete. Djeca su rasla, a i ja sam odrastala te polako počela graditi svoj karakter. Bivši suprug uveo me u poslove knjigovodstva, a moj trud i svakodnevno učenje dovelo nas je do odluke o otvaranju poduzeća za pružanje knjigovodstvenih usluga. Tek tada postala sam svjesna koliko toga zapravo ne znam i koliko još moram učiti. I otad svaki dan i dan-danas shvaćam koliko toga ne znam i učim, stalno učim. Uspjeh na fakultetu je moja osobna satisfakcija jer znam koliko sam vremena uložila, koliko neprospavanih noći i koliko puta sam morala ostaviti svoju obitelj radi odlaska u Split na predavanja ili vježbe. Srećom, moj sadašnji suprug mi je u tom periodu bio velika podrška. Bilo je dana kad se uopće ne bismo vidjeli jer bih ujutro išla na posao, nakon posla u Split na fakultet, pa navečer povratak kući kad već svi spavaju. Knjigovodstvo se dogodilo, a to je moglo biti bilo što drugo, jer čega god se uhvatim, tomu se posvetim i rezultat, odnosno uspjeh, zagarantiran je kad si uporan i vrijedan.
Svi znamo da nijedan početak nije jednostavan. Trebalo je pridobiti klijente. Posebno kad imate 20 godina. Uspjeli ste, kako?
Puno klijenata koji su bili uz mene na samom početku, i sad su tu. Na to sam osobito ponosna. Oni su pravi dokaz da svoj posao radim kako treba, iako su se okolnosti i način rada puno promijenili. Nastojim se posvetiti svojim klijentima u najvećoj mogućoj mjeri, no činjenica je da ritam rada računovođe danas nije ni približno sličan onom otprije petnaestak godina. Vidim da klijenti prepoznaju moju posvećenost poslu i znaju da za njih uvijek nađem najbolje moguće rješenje.
Vjerojatno je pomogla i činjenica što ste nudili potpunu uslugu i što ste jedinstveni u svom poslu. Danas ste vlasnica tvrtke Adut.
Svoje poslovanje svih ovih godina prilagođavam potrebama klijenata, a paleta usluga koje obavljamo značajno se proširila. Iako nešto starija populacija doživljava računovođe kao statične osobe zatvorene u svojim loše osvijetljenim malim sobicama s hrpom papira ispred sebe, to definitivno nema nikakve veze sa mnom i načinom rada u mom uredu. Najviše vremena provodim prateći promjene propisa i novosti vezane uz korištenje različitih mjera, potpora i olakšica. Kao savjetnik, moram puno čitati pa mi uvijek nedostaje vremena za neke druge aktivnosti unutar poduzeća. Osim računovodstva i konzaltinga, izrađujemo poslovne planove, investicijske studije i elaborate, a već četvrtu godinu zaredom uživam prenoseći svoje znanje drugima kao predavačica.
Još ste nešto prepoznali. Primijetili ste da na dubrovačkom području nema dovoljno poreznih savjetnika. Nova poslovna prilika?
Upravo tako! Tu sam vidjela svoju poslovnu priliku, no još uvijek je nisam realizirala. Polaganje ispita za poreznog savjetnika i dalje je na vrhu postavljenih ciljeva i voljela bih to ostvariti u što skorije vrijeme, međutim, jako mi je teško žrtvovati svoje slobodno vrijeme za učenje, pa ga u ovim godinama dok sam još mlada, zdrava i puna života, radije provodim na biciklu u prirodi ili na utrkama brdskog biciklizma. Ili na planini.
Ponosni ste na višegodišnju suradnju s Dubrovačkom razvojnom agencijom, DURA-om. Kažu da ste njihova “rock star”. Svaki put ste ispunili radionicu do posljednjeg mjesta. Svaka čast!
Marijana Puljas, viša stručna suradnica DURA-e otvorila mi je vrata u svijet predavanja i seminara te sam upravo zahvaljujući njoj postigla veliku “popularnost” među poduzetnicima u Dubrovniku. Potkraj 2016. godine, kad sam došla u taj grad, nisam nalazila način kako doći do klijenata. Jedan jako drag čovjek uputio me k Marijani. Pokucala sam na vrata njezina ureda i predstavila se. Ispričala sam joj kako mjesecima ne nalazim način kojim bih mogla doprijeti do klijenata u Dubrovniku, a da vjerujem kako moje znanje može pomoći brojnim ljudima. Predložila sam joj da bih kroz radionice mogla poduzetnicima početnicima i onima koji tek planiraju pokretanje posla objasniti stvari koje ih muče i tako se najbolje predstaviti široj zajednici. Iako me nije poznavala, vjerujem da je dobro “namirisala” kako bi to zaista moglo biti dobro i “na neviđeno” me angažirala. Uvijek ću joj na tom biti zahvalna, a naša dugogodišnja suradnja najbolji je dokaz da sam njezino povjerenje opravdala. Volim predavanja, volim DURA-u i pozitivnu energiju koja ondje cirkulira. Sudionici radionica su uglavnom mikropoduzetnici i startupi kojima su moji savjeti od krucijalne važnosti za poslovanje. Usrećuje me činjenica što sam nekom pomogla baš onda kad mu je takva pomoć bila ključna.
Čuo sam da ste vedra osoba. Je li danas teško ostati pozitivan?
Moje prijateljice iz srednje škole najbolje znaju odakle potječem i kakav sam život imala u djetinjstvu. Rano sam morala postati odgovorna i preuzeti brigu o sebi, bolesnom ocu i kućanstvu. Moj osmijeh je u teškim trenucima bio najizraženiji kako okolina ne bi mogla primijetiti stvarnu sliku stvari. Danas su stvari drugačije jer sam ih učinila takvima. Stabilnost obitelji, ljubav koju primam od svog supruga, zadovoljstvo moje djece, prijatelji koji me okružuju, pozitivna atmosfera u uredu i puno svakodnevnih sitnica čine moj život sretnim. Sve to treba održavati i paziti jer za sreću se treba potruditi. Ništa ne dolazi samo od sebe. Primijetila sam da iz godine u godinu postajem puno “mekša” osoba, jako uvažavam mišljenje ljudi do kojih mi je stalo. Dopuštam sebi promijeniti mišljenje i nisam više onako “zadrta” kakva sam bila u ranim dvadesetima. Drago mi je znati da na druge ljude utječem pozitivno, jer izreka “kako zračiš – tako privlačiš” u život mi je dovela predivne ljude, osobito kroz biciklizam i trčanje.
Još sam Vas po nečem upamtio. Aktivna ste vozačica bicikla i članica BK Metković. I osvojili ste puno nagrada. Biciklirati kilometre i kilometre po nekoliko sati zahtjeva posebnu pripremu. Otkud Vam ta ljubav? O čemu razmišljate dok vozite?
Brdski biciklizam je dio mog života, a to se dogodilo tako brzo i intenzivno da više i ne pamtim što je bilo prije. Najveća koncentracija osobnog zadovoljstva, dobrog raspoloženja, sreće i smijeha dogodila se u posljednjih godinu i pol otkad se bavim ovim sportom. Napori koje ulažem u sve aktivnosti i poslove kojima se bavim, uloženi su i u sport, pa je i rezultat došao jako brzo. Bicikl koristim za uklanjanje stresa, ljutnje, za smirenje, za podizanje raspoloženja, za održavanje vitke linije, za natjecanja… Meni je bicikl zapravo spas od svega lošeg i lijek za sve bolesti. Unutar kluba imamo izvrsne odnose, čemu najviše pridonosi naš “vođa” Dado, koji nas okuplja, motivira, podržava i prati. Svaki slobodan trenutak, sat i dan koristim za trening. Sreću koju osjećam baveći se ovim sportom dodatno je povećala moja petnaestogodišnja kći koja mi se pridružila i već sudjeluje u utrkama.
Imate još jedan hobi, ova želja je u Vama tinjala godinama. Vatrogaskinja ste. Otkuda ovaj hobi?
Članica sam Dobrovoljnog vatrogasnog društva Kula Norinska još od 2010. g., a aktivna operativna vatrogaskinja od 2015., na što sam osobito ponosna. Kao računovotkinja i članica svog DVD-a pratila sam što dobrovoljni vatrogasci rade, koliko se žrtvuju, koliko pridonose zajednici u cijelosti, a za taj svoj trud nemaju niti traže ikakvu novčanu naknadu. To je jedan od najnesebičnijih poziva koji postoji na svijetu. Željela sam biti dio te zajednice kako bih i ja mogla pomoći komu treba onda kad treba. Vatreno krštenje imala sam na najvećem šumskom požaru na našem području, koji je pogodio poluotok Pelješac upravo te godine kad sam položila ispit za vatrogaskinju. Moram priznati da me bilo strah, no zahvaljujući iskusnijim kolegama, uspješno sam odradila svoju prvu intervenciju. Nakon toga sve je bilo puno lakše. Uz prave kolege ništa nije teško, pa i kad se dogode neki negativni komentari pojedinaca koji ne podržavaju žene u vatrogastvu, moji kolege iz DVD-a stanu uz mene.
Kažete da djecu treba odmalena učiti da vole i poštuju. Da poštuju različitosti. Kako to uspijevate?
Negdje sam nekada davno pročitala da se ne zamaram stvarima na koje ne mogu utjecati i koje ne mogu promijeniti. Ono što mogu učiniti jest krenuti od sebe i svojoj djeci vlastitim primjerom pokazati što za mene znače poštovanje i ljubav. Odgoj je jako važan, ali karakter je ono s čime smo se rodili i što nas iskonski čini onakvima kakvi jesmo. Moje kćeri tek čeka život, ali ono što vidim kao roditelj zaista mi ulijeva nadu da će biti kvalitetne osobe. Sin je još prije nekoliko godina odlučio živjeti s ocem, pa na njegov odgoj nažalost ne mogu toliko utjecati, ali nadam se da će i on izrasti u dobrog čovjeka. Vrijeme uvijek sve pokaže.
U ovom trenutku virus nas je sve globalno zaustavio, ali svijet se nije urušio. Je li ovo prilika da shvatimo kako imamo vremena za neke druge stvari, da nešto promijenimo u svom životu, da budemo bolji?
Situacija u svijetu je ipak značajno drukčija nego kod nas. Virus je “napao” sve, no u trenutku “napada” nismo svi imali jednaku početnu poziciju, pa tako ni posljedice neće biti jednake za sve. Hrvati su patnički narod i navikli smo šutjeti i trpjeti. Prihvatili smo ono što nam je rečeno. Ljudi su misaona bića i svaki racionalan čovjek je svjestan da je sve prolazno i da smo svi zamjenjivi. Koju će pouku pojedinci izvući iz novonastale situacije zaista je individualno, no meni osobno ovo je potvrdilo ono što sam i dosad mislila. Živi život punim plućima, voli i budi voljen, misli na svoje zdravlje i pazi na svoje tijelo!
Vidio sam da ste podržali stavove ekonomskog analitičara Andreja Grubišića oko 63 Vladine mjere.
Suosjećam sa svim poduzetnicima i njihovim radnicima koje je pandemija Covida-19 direktno ugrozila onog trenutka kad su svoje poslovne prostore morali zatvoriti. U jednom se danu promijenio život stotina tisuća ljudi i njihovih obitelji. U Hrvatskoj postoje iznimno stručni ljudi, ali takvi nikad neće doći na mjesto političara koji kroje naše sudbine. Moji osobni stavovi ne poklapaju se sa stavovima Vlade RH i zasigurno bih puno stvari napravila drukčije da se mene pita. Moram priznati da se moj život nije značajnije promijenio, zapravo u uredu imamo puno više posla nego što smo imali do ove nemile situacije.
Jeste li postigli sve što ste željeli?
Puno sam postigla, ali još nisam sve uskladila. Ono najvažnije sam zacementirala, a to je stabilnost moje obitelji. Znate, čim ostvarim neki cilj, postavim si novi. Zapravo, istodobno rješavam i po nekoliko stvari jer sam s godinama naučila kako pod opterećenjem postižem najbolje rezultate. Imam jako puno želja, zato mislim da mi je jedan život premalo za sve. Moje želje su s godinama sve manje vezane uz napredovanje u karijeri, a više uz kvalitetno provođenje vremena s meni dragim ljudima, u prirodi, po mogućnosti na planini ili u moru.
