O da! Svi smo barem jednom sjeli pročitati ugovor koji ima više rečenica nego što Sahara ima zrnaca pijeska — i to onih najmanjih, onih što ti uđu u gaće pa te muče tri dana. I onda, nakon što ti se zjenice pretvore u QR kod, shvatiš da imaš manje prava nego fikus u uredu bez prozora. Jer ugovor jasno kaže: “Imate pravo na… apsolutno ništa. Ali hvala što ste pročitali 87 stranica sitnog teksta!” A ti, sav optimističan, mahneš rukom kao da tjeraš bubu i kažeš: “Ma bitno da sam zdrav.” A tvoj unutarnji skeptik samo se zapita: “Jesi li?” I započne priču…
„Negdje, u paralelnom svemiru koji se zove „Realnost“, postoji golemo carstvo. U kojem ne vladaju kraljevi ni carevi, nego – ugovori. Svaki građanin pri rođenju dobije svoj prvi ugovor, uredno zapakiran u fasciklu s natpisom: „Dobrodošli u sustav!“. Na početku misliš da je to samo formalnost. Potpišeš, jer svi potpisuju. Onda dođe drugi ugovor, pa treći, pa stodvadesetisedmi…ugovor za rad, za život, za disanje… Ljudi hodaju ulicama s fasciklama i razgovaraju šifrirano, da algoritmi ne čuju. „Kako si?“ – „Čekam odobrenje za osjećaje.“ A, institucije su poput gladnih zvijeri: hrane se potpisima. Što više potpisa, to su jače. Pravila se množe kao zečevi, pravilnici kao njihovi rođaci, a podpravilnici – to su oni mali, zločesti, koji ti skoče na leđa kad se najmanje nadaš. Nitko ne zna tko piše ona najsitnija slova. Kažu da su to drevni birokrati, duhovi iz prošlosti, koji uživaju u tome da ti život pretvore u sudoku. Na kraju, svi postanu robovi. Robovi s logom, ili korporacije, ili države, ili vlastitog imena – ali svi nose isti izraz na licu: „Potpisao sam, dakle postojim“. Naravno, nitko te ne pita želiš li to. Kažu da tvoj potpis donosi sreću. Ne tebi, naravno – njima. Tebi donosi osjećaj da si „riješio stvar“, dok zapravo otvaraš vrata labirintu iz kojeg nema izlaza. Banke te vole, država te voli, gradovi, bilježnici, poslovni partneri — svi te obožavaju. Toliko da bi ti najradije uveli karticu lojalnosti: svaki deseti potpis gratis, a za dvadeseti dobiješ magnetić za frižider.“
I dok zamišljeno slušaš svog unutarnjeg skeptika, naglo se trzneš kao da te netko piknuo vilicom i odjednom kreneš razmišljati o slobodi, pravima, pozitivnim vibracijama i svemu onome što ćeš im jednom sasuti u facu kad ti opet „tutnu“ neki ugovor pod nos. U tom naletu entuzijazma i mentalnog kung-fua, baciš pogled na onu bubicu (da, onu istu s početka teksta) koja bezbrižno paradira po listu — i shvatiš da ona upravo drži svoj TED Talk o jednostavnom životu; bez ugovora, bez stresa, samo s listom i planom: hodaj, jedi, padni, digni se, kakni, pa opet hodaj.
I tu te lupi spoznaja jača od kave natašte: možda je cijela filozofija života u tome da budeš malo više buba‑guru, a malo manje rob papira. Jer kad te stres opet zgrabi za dušu, samo se zapitaj: “Što bi buba napravila.” Odgovor je tu — hodala bi dalje. Bez drame…i eventualno kaknula (jer može). Buba jednostavno zna nešto što ti još učiš: sve je to samo list papira. A list? Ona pojede. Bez pregovora, bez žalbi, bez bilježnika.*
* Možda bi i ti mogao — čisto metaforički — a ako baš zagusti, „riješiti“ to kasnije… onako buba‑stilom, usput, dok život prolazi mimo tebe kao brzi vlak. Ionako je pola stvari već odavno dogovoreno negdje gore; mi samo dobijemo obavijest s kašnjenjem, kao paket koji pošta zaboravi pa ti ga uruči kad ti više ni ne treba.
