Pravi napredak dolazi kada se fokus preusmjeri s pukog učenja na usvajanje jezika – procesa u kojem postajemo toliko integrirani s jezikom da nam dolazi spontano i prirodno.
Možda je tvoja ideja „učenja“ engleskog sljedeća: upisati tečaj, kupiti udžbenik i bilježnicu, doći na predavanje i skupljati nove uvide od učitelja koji zna bolje i više od tebe, udobno se smjestiti i slušati izlaganje, prepisivati bilješke s ploče, čitati tekstove i zapisivati nepoznate riječi.
Učenje jezika nije dovoljno da ga zaista govorimo
Navedeni pristup, poznat mnogima iz osnovne i srednje škole, često nas uči o zemljama engleskoga govornog područja, mjestima u kojima nismo nikada bili i ne možemo se lako povezati, a ne uče nas zapravo koristiti jezik u svakodnevnom govoru.
Gramatika je suhoparna i rijetko povezana s materinskim jezikom, pa iako možemo položiti ispite, rijetko kada razumijemo kako kanalizirati znanje u spontan govor. Personally, I was fed up, and that is an understatement of the year. Takvo iskustvo mi je samo pokazalo i dokazalo koliko „učenje“ jezika često nije dovoljno da ga zaista govorimo.
Pravi napredak dolazi kada se fokus preusmjeri s pukog učenja na usvajanje jezika – proces u kojem postajemo toliko integrirani s jezikom da nam dolazi spontano i prirodno.
Jer tko je stranac?
Netko tko se ne osjeća u svom elementu; onaj tko je jezik usvojio, osjeća se doma.
Poznajem Hrvate koji su rano otišli u SAD i više se ne osjećaju strancima – usvojili su i jezik i kulturu.
A usvajanje se događa kada krenemo od onoga što već poznajemo: materinskog jezika. Hrvatski nam dolazi spontano, bez razmišljanja o pravilima. Which is why, kad pokušavamo govoriti engleski, često dolazi do doslovnog prevođenja riječi s hrvatskog. Prepoznavanje ovog fenomena ključ je za opušten govor.
Usvajanje jezika zahtijeva i aktivaciju onoga što već znamo. Na početku često osjećamo da nam mozak „ne radi“, no zapravo je samo rusty, kao auto koji dugo nije korišten.
Aktiviranjem postojećeg vokabulara i strukturiranjem komunikacije, znanje izlazi na površinu, postaje povezano s hrvatskim i spremno za spontanu upotrebu.
Veliki dio učenja jezika čini upravo ovaj proces: korištenje već poznatog kao temelj za proširenje vokabulara i izraza koji su nužni za svakodnevnu komunikaciju. Živi vokabular stječemo kroz aktivnu upotrebu jezika, u interakciji s izvornim ili redovitim govornicima engleskog. Jezik se mijenja i prilagođava; usvajanje novih riječi i izraza omogućava nam da govorimo prirodno i samopouzdano.
Stoga, prava lakoća govora ne dolazi iz bilježnica i teorije, već iz aktivnog usvajanja i korištenja jezika u kontekstu. Tek tada je jezik integriran u našu svakodnevnu komunikaciju i postaje naš, a ne stran. I upravo je to razlika između „učenja“ i usvajanja – ključ za tečnost i sigurnost u govoru.
