Jeste li kada dali otkaz na “sigurnom” poslu, sa “sigurnom” plaćom iako niste imali rezervni plan? Jeste li se suprotstavili nekome kome ste čitavo vrijeme “išli niz dlaku”? Jeste li konačno rekli “ne” kada se po tisućiti put podrazumijevalo da ćete reći “da”? Jeste li konačno rekli “da” onome što ste uzastopno odbijali? Ako ste se s bilo kojim od ovih primjera poistovjetili, znači da ste se u nekom trenutku svog života usudili napustiti svoju zonu udobnosti! Čestitam!
Zona udobnosti je ona divna zona u kojoj se osjećamo sigurnima, zaštićenima, u kojoj nam je ugodno, udobno, iz koje ne želimo van jer sve što je izvan nje strašno je, nepredvidivo, nesigurno, neizvjesno, rizično… “Što ako…” pitamo se na samu pomisao da izađemo iz te naše sigurne zone. Što ako ne nađem posao, što ako se svi okrenu protiv mene, što ako ne napravim to što se od mene očekuje, što ako se izjalovi… Svaka pa i najmanja sumnja aktivira strah koji nam kaže da je ipak najpametnije ostati u zoni udobnosti! I poslušamo ga, za svaki slučaj!
Je li vam išta od ovoga poznato? Ako jest, to je zato što ste se usudili pomisliti izaći iz zone udobnosti koja s vremenom postaje vrlo neudobna! Poslušali ste svog zaštitnika od rizika, lažnog prijatelja koji vas naizgled brani od strašnog neprijatelja, onoga koji se brine da se ne izlažete opasnosti! Zamišljam ga često kao malog čovječuljka koji je uvijek tu negdje, na našem ramenu i šapće nam u uho silne razloge zašto da ostanemo u našoj tako udobnoj zoni. To je naš “prijatelj” – strah!
Strah – saveznik i neprijatelj
Iako ga ne doživljavamo tako, strah je zapravo pozitivan osjećaj – pozitivan u tome što nas poziva na oprez, što nas zakoči da ne srljamo u nešto što doista može biti opasno za nas. U tom smislu strah je doista naš saveznik. No prečesto pretjera sa svojom zaštitničkom ulogom pa nam ne da da se razvijamo, da isprobavamo nove putove, da riskiramo i usudimo se ići dalje.
Takav previše zaštitnički strah je strah koji nas ne pušta iz zone udobnosti iako nam tamo postaje tijesno, sve nas žulja, neudobno je i, konačno, ne osjećamo se sretnima. I iako je tisuću razloga za ostanak, mi želimo van, želimo rasti, razvijati se, širiti horizonte. No put do tamo je put kroz zonu straha, zonu koja nije nimalo ugodna, zonu u kojoj se moramo suočiti s brojnim neprijateljima, demonima (kako ih neki zovu) sve kako bismo si potvrdili da je motiv izlaska iz zone udobnosti (koja to prestaje biti) jači i snažniji od straha. Motiv je taj koji nas vuče naprijed unatoč neizvjesnosti, strahu, nesigurnosti, riziku, opasnostima. Jesmo li spremni kockati se?
Oni koji su se usudili strahu pogledati u oči i ići dalje usprkos njemu, ušli su u zonu učenja – zonu u kojoj su naučili puno toga o sebi, o svojim sposobnostima, mogućnostima, vještinama preživljavanja, prevladavanju prepreka i izazova. Takvi su samo korak do zone rasta u kojoj im ni nebo nije granica. Jeste li već zakoračili u ovu zonu? Sigurno mislite da ju nikada nećete doseći, no znajte da već jeste!
Sjetite se kakvi ste bili kad ste bili mali. Jesu li vas naizgled opasni pothvati sprječavali da se izlažete opasnosti? Jeste li unatoč mogućnosti da vam se netko smije ili da zaboravite tekst pjevali u školskom zboru ili recitirali na školskoj priredbi? Jeste li plesali čak i kad ste se bojali da ćete napraviti pogrešan korak? Jeste li predali sastav čak i kada niste baš bili sigurni da ste ga dobro napisali? Jeste li se javili kada je trebalo odgovoriti na učiteljičino pitanje iako niste baš bili sigurni je li vaš odgovor točan? A možda imate neki drugi primjer u kojem ste se izložili “opasnosti”, a mogli ste ostati u svojoj zoni udobnosti! Sigurno je takvih primjera bilo u vašem životu jer inače ne biste bili tu gdje jeste sada. Usudili ste se nekad, a što vas sprječava da to učinite ponovno?
Zona udobnosti u poduzetništvu
Vrlo često ovaj nas strah koči u javnom izlaganju – ne govorimo javno, ne gostujemo u medijima, ne komentiramo društvene događaje, ne usudimo se čak ni javno iznijeti svoje profesionalno mišljenje, ne predstavljamo svoje poslovanje, svoje usluge i proizvode, krijemo se iza naziva tvrtke, brenda, anonimnog profila ili nadimka na društvenim mrežama. Činimo sve kako ne bismo bili povrijeđeni, kako ne bi netko nešto o nama loše govorio, kako nam se netko ne bi smijao, kako nas ne bi netko prozivao ili napadao. Učahurimo se u svoju zonu udobnosti koja s vremenom prestaje biti udobna.
Prirodno je rasti i razvijati se, prirodno je čak i osjetiti strah, no da bismo napredovali, moramo se usuditi prkositi strahu, moramo se usuditi riskirati. To je naročito važno u poduzetništvu!
Vrijeme prolazi, a cijena čekanja raste
Usudimo li se odmah izaći iz zone udobnosti kad nam u njoj postane pretijesno, odmah kad osjetimo nalet energije, jačinu motiva, snagu poriva, spriječit ćemo strah da se razvije i brže ćemo prijeći u zonu učenja. Čekamo li onaj pravi trenutak, da skupimo hrabrosti, da se stvore idealni uvjeti, motivacija jenjava, a strah raste. Vrijeme prolazi, prilike se propuštaju, svjesni smo da ih zbog straha propuštamo pa postajemo i nezadovoljni, ljuti i nesretni jer svi nešto postižu, a mi stojimo na mjestu. I dalje u svojoj zoni udobnosti koja je to odavno prestala biti. Poznato?
I sad kad ste skupili dovoljno hrabrosti da izađete iz svoje zone udobnosti usprkos strahu koji vas je držao zatočenima, moram vam priopćiti lošu, ali i dobru vijest! Kada dosegnete zonu rasta i u nju se udobno smjestite, ona će polako postati vaša zona udobnosti. I osjećat ćete se u njoj jako udobno, ali u nekom trenutku postat će tijesna, počet će žuljati. Prepoznajte taj trenutak čim se pojavi, budite aktivni promatrači svog života i prilika u kojima se nalazite i koje vam se ukazuju. Hrabrost nosite uvijek sa sobom da spremni zakoračite iz zone udobnosti, brzo preskočite zonu straha i s velikom znatiželjom zakoračite u zonu učenja koja će vam omogućiti rast i razvoj.
