Pandemija uzrokovana širenjem virusa COVID-19 prouzročila je stres u gotovo svim društvenim segmentima, od medicine i ekonomije do obrazovanja i kulture kako na lokalnim razinama, tako i na globalnoj razini. Dok je pandemija u punom jeku, svi koji se nalaze na upravljačkim pozicijama moraju se preusmjeriti na krizni menadžment.
Međutim, čak i u uvjetima u kojima pritisak virusa u većem dijelu Europe ipak čini se popušta, prema svim aktualnim analizama izvjesno je da je svijet još daleko od stvaranja kolektivnog imuniteta ili od pronalaska cjepiva. To znači da će društvo kako u poslovnom sektoru, tako i na pojedinačnoj razini, morati naučiti barem neko vrijeme živjeti s neizvjesnošću. Drugim riječima, upravljanje u krizi mora se pretvoriti u upravljanje krizom. Iako je svima jasno da je pred nama neizvjestan period, isto je tako jasno da ta neizvjesnost više nije nepredvidiva komponenta. I ta činjenica postavlja novi format postupanja za cijeli poslovni sektor, poduzetnike, direktore, pa i pojedince.
Do prije nekoliko mjeseci, malo je bilo onih koji su mogli povjerovati da bi se ekonomska aktivnost mogla praktički obustaviti na globalnoj razini. Neki sektori koji uključuju aviokompanije, ugostiteljstvo, turizam i maloprodaju su imedijatno i izravno pogođeni. Ovo se odnosi i na sve one subjekte u Republici Hrvatskoj koji posluju unutar djelatnosti kojima je Odlukom Stožera civilne zaštite od 19. ožujka ove godine naložena obustava rada. Međutim, ni drugi poslovni subjekti nisu ostali pošteđeni jer se na sve vrlo brzo prelio efekt trenutnog zaustavljanja ekonomskih tokova. U svim tim slučajevima, nisu u pitanju samo te kompanije, već i njihovi kreditori, dobavljači, kupci, poslovni partneri, direktori, radnici i članovi.
Čak i nakon postupnog ublažavanja restriktivnih mjera, mogućnost njihova ponovnog uvođenja u okviru pojedinih sektora i/ili djelatnosti više neće biti iznenađujuća i neočekivana. Danas je to realno ostvariv, a u pravnom kontekstu osobito relevantno, predvidiv rizik poslovanja. Granični prijelazi, prolazak robe i tereta, migracije i međudržavni turizam sigurno će još neko vrijeme ostati pod pritiskom povećanog zdravstvenog rizika. U takvom kontekstu, posebno je naglašena potreba za kreativnim, razboritim i kontekstualnim rješenjima. Iz perspektive poslovnih odnosa to ujedno znači i pažljiv pristup reguliranju međusobnih pravnih odnosa u “novom normalnom”. Koliko će dugo “novo normalno” trajati, to još nitko ne zna niti može predvidjeti.
Pitanja poput nemogućnosti ispunjenja ugovornih obveza, zakašnjenja i otežanog ispunjenja, naknada štete i slično, već su preplavila poslovno-pravne forume, a u “novom normalnom” će poprimiti novu dimenziju jer rizik koronavirusa i njegovih društveno-ekonomskih posljedica više nije nepredvidiva okolnost.
Pravno gledano, nije isto pitanje odgovornosti za neispunjenje ili zakašnjenje s ispunjenjem ugovorne obveze koja je preuzeta prije proglašenja pandemije i uvođenja restriktivnih ekonomskih mjera te pitanje odgovornosti za neispunjenje onih obveza koje se preuzimaju u ovom trenutku. S druge strane ovog zrcala, morat će se voditi računa o osiguranju u slučaju neispunjenja ili zakašnjenja druge ugovorne strane, koje potom ponovno utječe na mogućnosti vlastitog ispunjenja obveze trećoj osobi. Međunarodni promet roba i usluga bit će posebno osjetljiv na ova pitanja zbog različitih razina krize koje se mogu pojavljivati u različitim državama, drugačijim mjerama zaštite javnog zdravlja, ali i različitih pravnih jurisdikcija.
Poduzetnici na tržištu će prilikom ulaska u nove projekte morati voditi računa o svim tim aspektima, što uključuje i promišljanje politika ugovaranja raznih polica osiguranja, a ujedno će se osiguravajuća društva sigurno prilagođavati “novom normalnom”. Cijeli sektori građevine, proizvodnje, prometa, roba i usluga, organiziranja događanja i dr., morat će pronaći način da posluju u “novom normalnom”. To znači da će morati pronaći otporne mehanizme mitigacije rizika.
S druge strane, u društvu su ponovno u fokusu neka pitanja o kojima se već dugo vode rasprave, kao što su privatnost i internetska sigurnost, a ujedno se otvaraju i neka sasvim nova pitanja poput reguliranja prava tržišnog natjecanja i komunikacije između konkurenata na tržištu u novim uvjetima. Pitanje zaštite osobnih podataka i privatnosti u svakom su smislu potencirani ovom krizom i posljedicama koje će ostaviti na društvo. Načelo razmjernosti koje nalaže da se slobode i prava mogu ograničiti u javnom interesu samo ako se ista svrha ne može postići nekom manje invazivnom mjerom postaje centralno pitanje u osiguranja javnog zdravlja. Slobode koje su jednom predane, osobito u domeni interneta i razmjene podataka, teško se dobivaju natrag nakon što krizni uvjeti prođu.
U sektoru tržišnog natjecanja Europska komisija je izdala smjernice poduzetnicima koji surađuju u rješavanju hitnih situacija nastalih zbog aktualne pandemije. Naime, prema postojećim pravilima, suradnja i koordinacija između konkurenata na tržištu je u pravilu zabranjena, a poduzetnici su sami odgovorni za ocjenu dopustivosti vlastitog postupanja dok javnopravna tijela djeluju post festum ispitujući potencijalne povrede i odlučujući o eventualnim sankcijama. Suprotno tome, ovim su smjernicama obuhvaćeni mogući dopušteni oblici suradnje među poduzetnicima usmjereni prema osiguranju opskrbe i odgovarajuće distribucije bitnih oskudnih proizvoda i usluga tijekom COVIDA-19. Europska komisija zaključuje da u ovakvoj izvanrednoj situaciji postoje uvjeti da ta institucija surađuje s poduzetnicima i trgovinskim udruženjima kako bi im pomogla da procijene zakonitost planirane suradnje te primjene odgovarajuće zaštitne mjere protiv dugoročnih protutržišnih učinaka.
Na državnim razinama, izvršne su vlasti usmjerene na kreiranje niza mjera za očuvanje socijalne sigurnosti i blagostanja te gospodarstva i ekonomskih tokova. Te mjere moraju biti uravnotežene i uzimati u obzir sve aktere društvenih i ekonomskih procesa jer su oni jedni o drugima ovisni. Mjere usmjerene na zaštitu građana od prisilnih naplata moraju biti u ravnoteži sa zaštitom vjerovnika koji nisu primili ispunjenje za protuvrijednost koju su isporučili. Mjere nametnute bankama moraju biti takve da istovremeno ne onemoguće financiranje građana i poduzetnika iz bankarskog sektora. Upravo pronalazak prave ravnoteže predstavlja najveći izazov.
Dakle, upravljanje krizom je “novo normalno” barem još neko vrijeme. Ali kriza je po definiciji privremene naravi. Ako se izazovima pristupi kontekstualnim, odgovornim i kreativnim donošenjem odluka te stvaranjem održivih rješenja, upravo to mogu postati kvalitete koje će obilježiti postkrizno “novo normalno”.
