Nezaboravni uradci američke tvornice snova, filmske industrije, iznjedrila su fenomene pop kulture koja traje i danas. George Lucas i Steven Spielberg dotaknuli su svakoga, vinuli se u zvijezde i ostali zauvijek nedodirljivi. Tvornice novca poput franšiza Ratova zvijezda ili Indiane Jonesa i danas, jednako kao i tada, dodiruju maštu i starih i mladih te ostaju kulturni, socijalni i društveni fenomen. I to je samo djelić nevjerojatne kreacije filmske industrije osamdesetih, čak i u filmovima čistog propagiranja testosterona i američkog sna poput Top Guna.
Sve se promijenilo, jedino je Tom Cruise ostao isti. Isto se dogodilo i s glazbenom industrijom. Horde sljedbenika čak i danas ne žele čuti nikakvu glazbu ako nije glazba osamdesetih. Još jedan socijalni fenomen. Čak su i ovi naši prostori, razoreni vječnim natjecanjem između narodnjaka i rocka, iznjedrili neke nezaboravne skladbe, pjevače i vokalno-instrumentalne sastave čija djela traju i danas. Naravno, ne i kod naših klinaca i klinceza, koji su i “dušom i telom” u popularnim cajkama. Osim ako nisu antiteza na nekom od Thompsonovih koncerata.
Osamdesete – lice i naličje
Zanimljiva je i činjenica kako velika većina odabire obje krajnosti i sjedinjuje nešto što se ne može sjediniti. Osim u količini primitivizma. Eh, da… Bjehu te osamdesete vrijeme koje se ne zaboravlja. No imaju one i svoje naličje. Nezaustavljiv rast cijena naftnih derivata, nezaustavljivu inflaciju na ovim prostorima koja je u jednom trenu iznosila i preko tisuću posto dnevno. Sve začinjeno vječnim nadmetanjem Zapada i tadašnjeg Sovjetskog Saveza, koje su plaćale nevine države poput Afganistana i, naravno, cijeli svijet pod prijetnjom nuklearnog rata koji bi izbrisao sve pred sobom. I onog prvog i onog zadnjeg koji je posegao za konačnim rješenjem koje se nalazilo tada, kao i danas, u aktovci koja prati predsjednika neke od supersila čak i u toalet.
Zvuči poznato?
Nevjerojatna je činjenica, koincidencija ili namjera, kako je danas najpopularniji film upravo Top Gun 2 (Top Gun Maverick), snimljen 36 godina nakon originala. I opet američki heroji spašavaju svijet od neidentificiranog neprijatelja (osim što lete MIG-ovima), nabacuju se testosteronom i stvarno djeluju kvalitetno kao i nekada. Prijetnja nuklearnog rata se vratila, cijene nafte lete u nebo, a tu je i dugo odsutna prijateljica inflacija. Naravno, naši makroekonomski stručnjaci, koji su stalni gosti na svim popularnim televizijama, nazivaju je najvećom u zadnjih 30 godina i vežu je uz brojčanu vrijednost malo višu od 10%. No je li to doista istina? Je li doista istina kako rastom cijena profitira i država, koja rastom PDV-a ostvaruje i više prihode? Istina, najpoželjnije radno mjesto je i danas (kao i osamdesetih) u državnoj službi. No može li država kreirati nove vrijednosti? Jesu li kruh, ulje, gorivo i tisuće drugih proizvoda samo 10% viši? Ili je ta brojka bliža onoj od 50 koja determinira hiperinflaciju?
Sve se promijenilo, no laži su ostale iste! Jesmo li se vratili u osamdesete? Nažalost, ovoga puta bez neprolazne glazbe i filmova.
