Plinio Cuccurin je poduzetnik rođen u Balama. Nakon osnovne škole u Balama, završio je gimnaziju u Rovinju, diplomirao je pravo u Rijeci, 1984. godine položio pravosudni ispit, a 1994. i javnobilježnički ispit. Budući da je bio i stipendist Tvornice duhana Rovinj (TDR), nakon studija se zaposlio u tvornici cigareta gdje je radio na različitim poslovima. Nakon privatizacije TDR-a, kojom je TDR postao dio Adris grupe, Cuccurin je postavljen na mjesto člana Uprave. Svoje rodne Bale, mjesto koje se preporodilo upravo zahvaljujući njemu, uzdigao je na visoku razvojnu razinu. No ono najvažnije što krasi ovog čovjeka, što proizlazi iz njegova odgoja, jest golema želja za pomaganjem. Pomaganje drugima njegova je misao vodilja. Plinio je sve što se skupilo kod njega usmjerio drugima. „Ako si sretan, bit ćeš sretniji ako je i tvoj susjed sretan. Kada shvatiš da je tebi svevišnja sila, netko će reći Bog, netko energija, dala mogućnost da imaš i stvaraš, onda je potrebno da omogućiš i drugima da imaju. Da bi mogao imati više – trebaš više davati. Tko više daje, taj i ima više. Je li to dovoljno, pokazat će vrijeme i djela“, govori mi.
Koje su Vam obiteljske, ali i druge društvene vrijednosti posebno važne? Bavite se hobijima bez obzira na posao. Imate li vremena za sebe?
Neke od ključnih vrijednosti u životu sigurno su poštenje, moral, iskrenost, rad za opće dobro. To su moje vodilje. Sve se u životu uvijek vrati. Što se tiče vremena za sebe – ušao sam u šesto desetljeće života i vremena za sebe imam napretek. Trenutno sam na planini. Planinarim, igram golf, volim hodati, plivati…
Svoju „poslovnu“ karijeru počeli ste s 15 godina kao berač bresaka. Radili ste različite poslove, bili na različitim pozicijama. Danas ste otvoreni za sve dobre projekte, ne ovisite ni o kome. Trebaju li danas mladi krenuti na sličan način ili svatko od njih treba pronaći svoj put? Vaša iskustva iz tih prvih početaka?
Teško je odrediti isto pravilo za svakoga, svakomu je njegov put zadan. Ne možete od svakog očekivati da bude poduzetnik, da bude lider ili vođa. Nekomu je zadano da bude i običan čovjek – radnik. Važno je da čovjek bude sretan i zadovoljan kada radi, neovisno o tome na kojoj se poziciji nalazi. Bitno je da vas ispunjava ono što radite. Ako je suđeno da budete nešto u životu, pronaći ćete sami u sebi te svoje sposobnosti ili ulogu koju vam je sudbina dodijelila. Što se tiče mojih iskustava na početku, rekao bih da su to bile okolnosti. Prilikom odabira u kojem ću se pravcu razvijati pomogao mi je jedan stariji radni kolega davši mi upute da idem studirati pravo. I ovaj drugi, radni dio, također je odredila prilika koju sam iskoristio. U to vrijeme je kod nas u Istri bio običaj da se u sezoni svi zapošljavamo. Mentalni sklop stvaranja i zarađivanja novca u sezoni pomogao mi je da uz stipendiju stvorim budžet s kojim mogu završiti studij. Nisam si mogao priuštiti nerad tijekom studija. Iskoristio sam svoju priliku i završio fakultet, a već sam tada u radnoj knjižici imao upisane dvije godine i šest mjeseci radnog staža. Nakon toga krenula je, nazvat ću je, i karijera.
Uspjeli ste postaviti i razviti niz uspješnih i važnih projekata. Za prepoznavanje, postavljanje i razvoj projekata potreban je „pravi“ tim stručnih, sposobnih i kreativnih osoba. Kako ga Vi birate?
Svoju karijeru podijelio bih u tri etape. Prva etapa odredila me činjenicom da sam bio stipendist TDR-a, da sam kao pripravnik počeo raditi u tvornici i došao do razine potpredsjednika Uprave. U TDR-u, odnosno današnjoj Adris Grupi, proveo sam 33 godine radnog staža i prošao sve faze. Druga etapa vezana je uz moje rodno mjesto, Bale. Moje poimanje i želje za stvaranjem projekta započele su u tom mjestu u koje sam se „vratio“, iako iz njega nikada nisam otišao. U njega sam došao ostvarivati svoje zamisli, svoju viziju. Treća etapa moje karijere je Mon Perin – tvrtka koja je realizacija svega onoga što sam u životu ostvario i onoga što nisam, a što sada ostvarujem.
Pitanje biranja tima? Prije biranja tima ključna je vizija – san. Najvažnija je stvar odsanjati svoj san, pretvoriti san u viziju, a viziju u projekt. Kada imaš projekt, biraš tim i stvaraš ga kako bi ostvario taj projekt. Dakle, uzalud tim ako ne postoje ove prethodne faze. Važni su i rezultati koje ćete dobiti kada krenete u realizaciju zacrtanih zadataka.
Dugogodišnja menadžerska iskustva i vlasničke pozicije u tvrtkama stavili ste u funkciju boljitka zajednice. Iza Vašeg angažmana više ne stoje materijalni razlozi jer ste sigurno osigurali egzistenciju sebi i obitelj. Zašto se i dalje borite za boljitak zajednice?
Ne bih rekao da sam boljitak zajednice stavio na kraj, već na početak. Kad je oko 1986., u tadašnjoj Jugoslaviji, donesen Zakon o poduzećima koji je predvidio dionička društva u društvenom vlasništvu, ja sam, u vrijeme završetka fakulteta, napisao Statut dioničkog društva Mon Perin. Znači, davno prije pretvorbe TDR-a. Zamislio sam da građani zajedno s ondašnjim pravnim osobama osnuju jedno društvo koje bi vodilo brigu o bogatstvima i vrijednostima koje ima jedna zajednica. Godine 2005. to se ostvarilo kroz Mon Perin d.o.o., danas Mon Perin d.d. koji se nalazi na burzi. Svoju tadašnju zamisao proveo sam pretvorbom TDR-a. Rad za opće dobro se ogledalo u činjenici da su zaposlenici postali vlasnici TDR-a – od čistačice do direktora, uključujući i umirovljenike u situaciji kada to nigdje nije bilo zadano kao obveza. Primjerice, u današnjoj vrijednosti čistačica je dobila vrijednost dionica od 7 milijuna kuna. Isto toliko i umirovljenici. Ideja je bila da svatko ima mogućnost, istu startnu poziciju, da se pomogne onomu tko nema. To je nešto što me vodilo cijeli život. Dobio sam priliku da stvaram i dajem.
Ove godine dionice tvrtke Mon Perin uvrštene su u Službeno tržište Zagrebačke burze. Širite vlasnički portfelj, ulazite u nove djelatnosti. Prepoznajete prilike. Kako donosite ovakve odluke?
Moj je stav da se ne smije ići u ulaganja koja će biti na korist samo pojedincu osobno već ona moraju biti na korist i dobrobit zajednice. U ovom trenutku nema potrebe da se projekt širi izvan granica općine zato što je početna ideja Bala i projekta bila da se iskoriste svi resursi, prirodni, povijesni i ljudski, s kojima mjesto raspolaže. Cijeli razvoj se temeljio na ljudskim potencijalima kojima raspolažemo. Tražili smo prilike. Jedna od prilika, osim turizma u koji smo pionirski krenuli, je kamping turizam koji širimo na jedan viši stupanj smještaja. Održivost se ogleda u tome što smo se okrenuli prirodnim resursima energije, sada radimo solare. Još prije 15 godina smo shvatili da društvo mora biti održivo. Iz tog smo razloga jednu građevinsku zonu namijenili mladim obiteljima. Kako bismo održali i povećali broj stanovnika parcele, zemljišta smo davali takoreći besplatno, za jednu kunu. Demografija je preduvjet razvoja djelatnosti, održavanja života i dodatni izvor prihoda.
Mon Perin je dio projekta koji je imao zadaću ostvariti održivi razvoj lokalne sredine. O čemu se radi? Jeste li postigli zadane ciljeve, u kojoj je fazi projekt? Što su dobili građani, a što općina Bale?
To je projekt koji se ogleda u jednom održivom, participativnom i socijalnom poduzetništvu. Održivo poduzeće podrazumijeva da je Mon Perin napravljen kao društvo u kojem su vlasnici građani mjesta, općine Bale. Kroz tih 15 godina vlasnici su cijelo vrijeme dobivali dividendu. Pojedinačna vrijednost društva je porasla četiri puta, društvo je od početnih 12 milijuna kuna došlo do vrijednosti preko 400 milijuna kuna. Ove godine će Mon Perin završiti s oko 65 milijuna kuna prihoda. Društvo participira u proračunu općine, u početku s 20%, danas daleko manje jer se općina uspjela razviti. Omogućili smo građanima da svojim znanjem i sposobnostima razviju djelatnost turizma, stoga danas ostvaruju dodatne prihode koji su viši od 40% od prihoda koje imaju kroz svoje redovne djelatnosti (rad u tvrtkama u Rovinju, Puli itd.). U mjestu je prevladavala niža stručna sprema, prosječna primanja po zaposleniku su bila 4000 kuna, a prosječni budžet je bio oko tri milijuna kuna. Danas je budžet općine 20 milijuna kuna i spada, u Istri, među najveći po glavi stanovnika.
Općina Bale direktno ili indirektno svakom stanovniku daje dodatne benefite, prosječna obitelj dobiva od 4000 do 8000 kuna, ovisno o svom statusu. Osim toga, broj noćenja u općini je narastao s 50.000 na 300.000 noćenja, šest puta. U samom mjestu danas ima oko 100 iznajmljivača koji obavljaju svoju turističku djelatnost i tako ostvaruju dodatne prihode. Još je stotinjak obitelji koje su na raspolaganje dobile zemljište, a većinom se bave maslinarstvom.
Problemi demografske obnove su svima poznati i oni su zaista veliki. Demografska politika u Hrvatskoj nije postigla cilj. Vi ste krenuli u rješavanje ovog problema na drugačiji način. Što ste promijenili?
Mi smo, nasreću, prije 17 godina identificirali da će to biti problem opstanka zajednice. Tada smo rekli kako u prostornom planu neće biti industrijska zona, već zona za stanovanje mladih kako bi ostali u zajednici i kako bismo zaustavili trend demografskog pada. Uspjeli smo privući ljude. Uspjeli smo postići veći broj novorođene djece u odnosu na broj umrlih stanovnika. Cilj nam je i dovođenje većeg broja ljudi odjedanput. Tako ćemo stvoriti jedan bazen znanja i novi bazen radne snage. Ovih 17 godina pokazalo je da je ovaj pristup bio ispravan. No ako želimo napraviti veći iskorak, zbog budućnosti mjesta, onda moramo provesti mjere na puno snažniji način.
U kojem će se smjeru u budućnosti razvijati turizam kao najpropulzivnija neindustrijska gospodarska grana?
Nažalost, mislim da je puno stvari otišlo u nepovrat i bit će ih teško ispraviti. Mi smo, vođeni željom da se ljudima omogući ostvarivanje prihoda i željom za nenormiranjem, došli u situaciju da smo turizam pretvorili u nešto čime se svatko bavi. Jedno vrijeme je to imalo smisla i opravdanja. Ta masovna gradnja, dogradnja i urbanizacija (bespravna ili pravna) dovela je do toga da je puno prostora nepovratno usmjereno i namijenjeno turizmu koji ne može prijeći granicu turizma s četiri i pet zvjezdica. Nažalost, on je očito zadan na tri zvjezdice. Zašto nažalost? Zato što će vrijeme koje je pred nama, sa svim nepoznanicama i poteškoćama koje dolaze, dovesti do toga da masa ljudi neće više moći putovati i koristiti blagodati odmora na moru. Najviše će izgubiti ljudi koji se bave turizmom na nivou dviju ili tri zvjezdica.
Turizma će biti i dalje, bit će na nivou četiri, pet zvjezdica i zato će profitirati oni krajevi koji su se od početka etablirali za turiste veće platne moći. Promjena turizma kretat će se u tom smjeru. Svi koji se usmjere na visoku kvalitetu u smislu smještaja, usluge i cijene – moći će proći. Oni koji kasne s tim, kaskat će i tu će dolaziti do pada. Ukratko, nije ključno koliko je bilo ostvarenih noćenja, nego koliko je ostvareno prihoda, odnosno koje su ocjene gosti dali za uslugu koja im je pružena.
Pročitao sam kako ste 2011. godine naveli pet točaka kao mjere za ravnomjerniji regionalni razvoj (financijska decentralizacija, funkcionalna decentralizacija, bolje korištenje ljudskih potencijala, jedinicama lokalne samouprave koje ne mogu pokrivati svoje troškove treba smanjiti nadležnosti, županijama treba redefinirati nadležnosti). Vrijede li ove mjere i danas?
Nažalost, ništa se nije promijenilo. Sve vrijedi i danas. Mnogo se stvari o kojima sam prije govorio ili nisu ostvarile ili se tek počinju ostvarivati. Primjerice, kada sam 2004. godine uspio s Nezavisnom listom doći na vlast, jedna od glavnih mjera bila je demografska obnova. Danas se o tome priča, ali kasnimo 15 godina. Prije 11 godina kandidirao sam se za mjesto u Saboru, tri godine prije toga za mjesto župana. Te sam mjere, iz 2009. godine, preslikao na državu. One su i dandanas aktualne. Ako nešto ne funkcionira, mi mijenjamo zakone, umjesto da pokušamo primijeniti postojeće. S druge strane, ako ne funkcionira, kažemo da ćemo ukinuti općine, umjesto da im smanjimo ovlasti, objedinimo neke funkcije na nivou većeg broja općina, racionaliziramo broj službi i zaposlenika. Dokazano je da lokalna zajednica vodi više računa od države (primjerice, kod nekretnina u vlasništvu općina). Ja sam dokazao na primjeru Bala da se sve mjere koje sam predlagao mogu provesti.
Ljudski mozak ponekad pod pritiskom podataka i rokova reagira, ali ne kreira. Vi ste uspjeli biti kreativni, vidjeli ste cjeline i sustavna rješenja. Kako ste uspjeli postići „mudrost sporosti“?
Rekao bih da je kod mene za to zaslužan splet raznih okolnosti. Ono što je meni tvornica dala, danas Adris Grupa, bila je velika prednost. To je bila tvrtka koja je svakomu dozvoljavala da se razvije i dokaže. Nikada u tim područjima nije bilo ograničenja. U projektima su sudjelovali timovi koje su činile osobe iz više struka. Kada se za istim stolom nađu ljudi iz više struka, onda se raspravlja o jednoj temi s više aspekata i iz različitih iskustava. Uvijek iz toga izađe nešto novo, a svatko od nas stekne nova znanja i nova iskustva. Kada zbrojite godine ljudi u timu, počinjete više gledati cjelinu. Naš pogled je tada širi. Primjerice, dok sada s vama razgovaram, nalazim se visini od 1800 metara. Jučer sam se popeo na 2700 metara i moj vidikovac je puno širi nego što bi bio da sam sada u Osijeku, na drugom katu, odakle bih vidio puno manje. Tako je isto u životu. Usponom na ljestvici poduzetništva vidite šire i puno više.
Istraživanja pokazuju da svega 12% ljudi izdvaja vrijeme za promišljanja o budućnosti. Nije dovoljno razmišljati samo reaktivno, operativno i rutinski. Kako Vi razmišljate o budućnosti „svih nas“, ali i o budućnosti projekata?
O itekako, itekako razmišljam o budućnosti. Vrijeme provedeno na odmoru koristim za promišljanja, važem, čitam. Ovih dana pročitao sam knjigu Raya Dalia (američki ulagač i menadžer hedge fonda – op. a.). Puno toga vidim u stvaralaštvu ovog čovjeka, njegovim metodama i principima do kojih je došao u životu. Ovo uspoređujem sa svojim modelima i principima stvaranja. No, isto tako, razmišljam i o tome što imam pred sobom i kako to napraviti. A kada nešto napraviš, moraš znati što slijedi nakon toga. Kada dođe ideja, tada razmatram sve varijante. Kada se vratim kući, razgovaram o tome s timom kako bih počeo svoja promišljanja i vizije pretvarati u projekte. Sve prvo odvažemo, argumente za i protiv, sve sagledamo s više aspekata i tek tada idemo u realizaciju. Stalno propitkujem koje su još mogućnosti, postoji li drugi put, je li dobar… I uvijek imam obavezu prema obitelji, tvrtki i zajednici.
Pokrenuli smo projekt „Biti Bolji – Be Better“ i akciju „Svaki učenik poduzetnik“ namijenjene mladima. Postoji li mogućnost da posjetite neku od škola u Slavoniji/Osijeku?
Naravno, rado ću se odazvati i posjetiti škole čim mi to mogućnosti dozvole.
