Pero Vuković rođen je 1989. u Zagrebu. Na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 2014. godine na temu Središte susjedstva. Dobitnik je Rektorove nagrade 2010. godine za Projekt osnovne škole, pod mentorstvom profesora Tončija Žarnića. Kao jedan od 15-ero autora hrvatskog nastupa, sudjeluje na Venecijanskom bijenalu 2010. godine u timu izbornika Lea Modrčina. U pauzi između dva studija radi u OMA-i (Office for Metropolitan Architecture) arhitekta Rema Koolhaasa u Rotterdamu, od jeseni 2010. do kraja 2011., a potom za isti ured, kao freelance arhitekt, uz Diplomski studij na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.
Danas je na čelu vlastitog arhitektonskog ureda ARHIV arhitektura i urbanizam, službeno od 2014. godine. Od 2018. do 2019. radio je kao nastavnik na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnik je više nagrada i priznanja na strukovnim natječajima. Ove je godine, sa svojim timom, uvjerljivo pobijedio na natječaju koji su raspisali Udruženje hrvatskih arhitekata i Ministarstvo vanjskih poslova, originalnom idejom tehnološki inovativnog paviljona, koji trenutno predstavlja Hrvatsku na najvećoj svjetskoj izložbi EXPO 2025. u Japanu.
Naime, najveća svjetska izložba EXPO 2025 ove se godine održava u Japanu od 13. travnja do 13. listopada s glavnom temom “Dizajniranje budućeg društva za naše živote”. Okuplja 158 država i sedam međunarodnih organizacija. Organizatori predviđaju posjet više od 28 milijuna ljudi.
Krenimo od recentnih događaja prema natrag… Hrvatski paviljon na EXPO-u, koji ste kreirali sa svojim timom, do kraja lipnja posjetilo je više od 160.000 ljudi. Kako je nastala ideja i tko je sve sudjelovao u ovom projektu?
Hrvatski nastup na EXPO izložbi u Osaki, kao idejno rješenje, nastao je kroz suradnju, kolektivni trud i rad grupe autora, koju čine grafička dizajnerica Lana Grahek, arhitekt i teoretičar arhitekture Maroje Mrduljaš te arhitekti Antonio Patljak, Korina Vuković i ja. Idejno rješenje nastalo je relativno brzo, u mjesec dana, kroz nekoliko zajedničkih sastanaka i razgovora. Kasnija razrada, ishođenje dozvola i suglasnosti u Japanu, kao i priprema dokumentacije za izvođenje, trajali su pet mjeseci, a proizvodnja, koju je ARHIV pratio u realnom vremenu, trajala je dva mjeseca, nakon čega je uslijedila demontaža, pa slanje avionom u dijelovima i ponovna montaža i puštanje u rad u Osaki.
Iako veličinom prostora limitiran i skroman, “naš paviljon”, kako mu volimo tepati, predstavlja uređaj koji komunicira s podacima koje preuzimamo od Državnog hidrometeorološkog zavoda i prenosi ih u realnom vremenu u prostor, koji grije i hladi kroz 15 km cijevi, koje svojom dispozicijom tvore prostor kroz koji posjetitelji prolaze. Tu su i termalne kamere za termalni selfie, a sve skupa podsjeća na veliku didaktičku igračku koja Hrvatsku prikazuje kao zemlju tehnoloških inovacija, a ne samo “sunca i mora”. Klima je inače tema kojom ćemo se sigurno baviti još puno godina, a prilika za predstavljanje vlastite zemlje, posebno u mediju svjetske izložbe, velika nam je čast i privilegij.
Svjetska izložba EXPO 2025 Osaka održavat će se do 13. listopada 2025. godine s krovnom temom “Dizajniranje budućeg društva za naše živote”. Na što sve mora računati dizajn budućeg društva za naše živote, odnosno, na što biste Vi stavili fokus?
EXPO 2025 Osaka ima i tri podteme: spašavanje života, osnaživanje života i povezivanje života. Pokušali smo da se hrvatski nastup konceptualno pronađe u sve tri podteme, pa unutar toga konkurira za nagrade u sve tri teme. Osnovna tema su život i odnosi. Društvo je nešto bez čega teško možemo, pa je možda tema arhitekture da utječe na društvo tako da inspirira, obrazuje, spaja, evoluira, osnažuje, spašava i radi sve pozitivno na svim razinama na kojima je to moguće. Duboko vjerujem u arhitekturu koja ima snažnu ambiciju činiti dobro svojim korisnicima i svima koji dođu u doticaj s njom.
Nekad ranije sanjali ste odvjetničku karijeru i igrali tenis, no onda je posjet jednom Venecijanskom bijenalu promijenio sve. O čemu je riječ?
S roditeljima, mamom arhitekticom i tatom inženjerom strojarstva, kao i njihovim prijateljima koji žive u Veroni, ujesen 2006. godine posjetio sam Venecijanski bijenale i vidio što arhitektura u svojoj najčišćoj i najjačoj formi može biti. To je najvažnija i najveća bijenalna izložba arhitekture na svijetu. Taj snažan dojam i oduševljenje koje sam stekao tada, i danas nosim uživajući u svemu što radim.
Imao sam nevjerojatnu sreću i privilegij da sam 2010., kao student treće godine, završio kao jedan od autora hrvatskog nastupa na tom istom bijenalu u grupi autora, redom tada naših najuspješnijih arhitekata, predvođenih izbornikom Leom Modrčinom. Tada sam upoznao i Venecijanski bijenale “iznutra”, proveo tri tjedna prije otvorenja u postavi izložbe i upoznao ponajbolje arhitekte na svijetu, što je prilika kakvu rijetko tko dobije u životu i koja me obilježila. Pozitivno me iznenadila jednostavnost tih slavnih kolega, s kojima se, bez obzira na sve što su postigli, i dalje jednostavno može komunicirati i raditi.
Arhitektonsku praksu stjecali ste u slavnom rotterdamskom uredu OMA i potpisali se tada na projektima kao što su spalionica otpada sa skijaškom stazom u Kopenhagenu te Rothschild banka u Londonu. Koliko Vam je u ranoj fazi značilo ovo iskustvo?
Praksu u Office for Metropolitan Architecture (OMA-i) dobio sam na temelju poslanog portfolija i intervjua odmah na trećoj godini studija. Velika mi je želja bila ići u njihov uredu u New Yorku, međutim, Hrvatska tada još nije bila dio EU-a, pa se procedura s vizom otegnula, a na kraju nije niti uspjela. Završio sam u njihovom uredu u Rotterdamu, koji je zapravo njihovo sjedište te time puno veći i interesantniji. Taj je ured ujedno i baza arhitektu Remu Koolhaasu, kojeg su mnogi arhitekti i moje i ranijih generacija smatrali svojevrsnim uzorom. Zanimljivo je da sam u tom periodu čekanja na vize (neuspjelo) i radne dozvole u Nizozemskoj (uspjelo), u periodu praznog hoda (potkraj 2010.), radio u Bjarke Ingels Group (BIG) u Kopenhagenu, tada jako progresivnom i ambicioznm uredu danskog arhitekta Bjarke Ingelsa, koji je također ranije radio u OMA-i, te ondje sudjelovao u natječaju za projekt spalionice otpada, na čijem smo krovu, u sklopu dizajna ovojnice, osmislili skijašku stazu, kakvih u Danskoj nema, unatoč pogodnoj klimi. Ta spalionica i skijaška staza izgrađene su 2017. i danas se ondje tijekom cijele godine može skijati. U OMA-i sam imao sreću i privilegij blisko raditi s Remom Koolhaasom na nekoliko projekata. Radili smo na završetcima projekata Rothschild banke (dio interijera i projektantski nadzor) i na projektu BLOX, gdje se nalazi danski arhitektonski centar u Kopenhagenu. Poveznica s njime funkcionira i danas, a to neprocjenjivo iskustvo postalo je dio mog arhitektonskog DNK.
Od 2014., tjedan dana nakon što ste diplomirali, otvorili ste svoj vlastiti arhitektonski ured ARHIV i zapravo kao vrlo mlad čovjek, postali ste lider, tj. poduzetnik u arhitekturi. Kako se snalazite u obje uloge i ima li liderska/direktorska uloga utjecaja na Vašu kreativnu/stvaralačku stranu?
ARHIV je moj životni projekt, nastao upravo kao odgovor na moja internacionalna iskustva i vjeru u ono što arhitektonski ured treba biti, a što sam želio pokrenuti u Hrvatskoj. Imao sam opciju raditi za nekog drugog vani ili svojim uvjerenjima i naivnošću započeti nešto svoje. Odabrao sam ovo drugo. ARHIV je neformalno nastao 2012., kao skraćenica za “ARHitektura I Vrbanizam”, poput natpisa na rimskim slavolucima, a otvoren je tjedan dana nakon moje diplome. Do danas je tijekom godina kroz ured prošlo gotovo 70-ero arhitekata, od čega 10-ak stranaca iz raznih dijelova svijeta, Portugala, Argentine, Južne Koreje, SAD-a, Italije, a zadržalo ih se 26-ero, od kojih neki duže od 8 godina. U uredu pokušavamo stvoriti kulturu pripadnosti, što se odnosi na poslovnu kulturu, kulturu suradnje, funkcionalnu kulturu, kulturu pažnje prema klijentovom budžetu, kulturu odnosa prema radnome mjestu i sve druge kulture s kojima se arhitekti tijekom školovanja i profesionalnog rasta i razvoja često ne susretnu. Dugo sam se školovao za ovu lidersko-direktorsku ulogu, možda i duže od trajanja prosječnog studiranja na nekom zahtjevnijem fakultetu, no i danas svakodnevno učim i razvijam se na tom polju. Veseli me što surađujemo sa sjajnim klijentima, od kojih sam jako puno naučio o svemu pa tako i liderstvu.
Je li arhitektura funkcija ili umjetnost ili oboje?
Rekao bih da samo dobra arhitektura ulazi u sferu umjetnosti, no funkcija mora biti iznad svega. Mi diplomom stječemo zvanje magistar inženjer arhitekture i urbanizma i ta inženjerska komponenta je jako bitna, no kao da je s vremenom iščezla. Jako puno inženjera ima u sebi puno umjetničkoga i to su najčešće oni kojima se svi divimo. Naš tim jednako dobro funkcionira na obje strane, a kreativnost je neizostavan dio cijele priče, kao DNK ARHIV-a.
Svaki naš projekt za mene je nezaboravan i poseban! To sam posebno osvijestio kroz proces stvaranja knjige, kojom ćemo obilježiti prvih 10 godina rada ARHIV-a i koju planiramo otisnuti do kraja godine. Pero Vuković, arhitekt, vlasnik arhitektonskog ureda ARHIV
Kako izabirete suradnike i formirate svoje timove, osim po struci?
Tim je nositelj i pokretač svega. Pokušavamo raditi tako da na svim projektima, pa i onima manjeg mjerila, radi što veći broj ljudi i što veći tim. Arhitektura je jako odgovoran posao i nije dobro kada mali broj ljudi radi na projektu. Upravo kroz broj ljudi projekt dobiva snagu, različita iskustva – sve dobro u projektu se tako zbraja i množi. Imamo dvije vrste suradnika: osnovni tim, arhitekte koji rade u ARHIV-u, što je radno mjesto za koji se tjedno prijave dvije do tri osobe, što je veliki izbor, ali smo i jako pažljivi u tome koga priključujemo timu, te stalne suradnike, inženjere građevine (statičare), strojare (grijanje, hlađenje, ventilacija, vodovod i odvodnja), električare (elektroinstalacije) i druge, koje smo kroz proces dugo tražili i zajedno se razvijali, tako da se dobro razumijemo i uživamo u toj suradnji.
Brojni atraktivni objekti različitih namjena nose Vaš potpis. Postoji li neko rješenje na koje ste posebno ponosni?
Arhitektura je istovremeno i brza i spora. Brza je jer danas imamo alate brzo prikazati ideju i izgraditi nešto kroz maketu ili simulaciju, a spora jer uključuje puno javnopravnih tijela, dozvola, suradnji, radnika i obrtnika i ima puno ograničenja, pa nije dobro biti nestrpljiv.
Često smo bili drugi ili čak treći arhitekti u nizu na nekom projektu, ali smo svaki završili do kraja. ARHIV ne želi imati prepoznatljivi potpis, već želimo na kvalitetan i pametan način odgovoriti na zadatak. Oduvijek sam to zamišljao tako da netko tko doživi naš projekt pomisli: „WOW, ovo je baš pametno i duhovito (puno duha)!“ Puno mi je to važnije nego da izvana, na prvi pogled, netko odmah uoči da je nešto naš projekt, a kasnije doživi razočaranje. Svaki projekt za mene je nezaboravan i poseban, i to bez pretjerivanja! To sam posebno osvijestio kroz proces stvaranja knjige kojom ćemo obilježiti prvih 10 godina rada i koju planiramo otisnuti do kraja 2025. godine.
Dobitnici ste brojnih nagrada i priznanja, koliko Vam one znače?
Nismo nimalo fokusirani na nagrade za minuli rad niti participiramo u izborima za iste. Vrlo smo samokritični prema vlastitom radu i najveći uspjeh nam je zadovoljstvo klijenata. Tako gradimo odnose u životu i poslu. Nagrade na natječajima nam pak znače, posebno kad su kao u slučaju EXPO nastupa, prve nagrade koje zapravo postaju prilika za realizaciju.
Što Vam je arhitektura pružila? U čemu posebno uživate i pronalazite inspiraciju?
Arhitektura je moj poziv. Ona je najbliže idealu renesansnog čovjeka koji zna ponešto o svemu i zna kako učiti i razmišljati da bi mogao u bilo koju temu ući duboko i svladati je, tako da može formirati primjeren prostor za tu namjenu, a idealno nešto i poboljšati. Uživam u tome da baš svaki dan puno toga naučim, a inspiriram se ljudima, prostorima, materijalima, putovanjima, umjetnosti, časopisima i knjigama.
Rođeni ste i odrastali u digitalno doba. U kojoj je mjeri tehnologija promijenila Vaš pristup životu i radu?
Veliki sam zaljubljenik u tehnologiju još od malih nogu, kad sam tati flomasterima pošarao monitor. Odrastao sam uz računala, bavio se programiranjem, uživao u igricama, a računala i digitalne alate smatram svojom ekstenzijom. Već osam godina radimo isključivo u Revitu, koji je BIM (Building Information Modeling) alat u kojem u trodimenzionalnom digitalnom prostoru sa svim suradnicima prvo izgradimo projekt i tako smanjimo nepredviđene okolnosti na gradilištu. Također, radimo i makete, za koje koristimo 3D printere i CNC stroj koje imamo u uredu, a uvijek radimo i fotorealistične, precizne vizualizacije za sve prostore koje projektiramo. Svi su alati korisni dok ih koristimo s razumijevanjem i dok precizno upravljamo njima. BIM nam je izuzetno ubrzao procese u uredu.
Pod tehnologijom svakako podrazumijevam i sve instalacije i moderne sustave koji danas postoje u zgradama, smatrajući izuzetno važnim da ih arhitekti potpuno razumiju i upravljaju njima.
Arhitektura zvuči moćno, vječno je atraktivna mladima, kao i svim drugim skupinama društva. Godinama ne jenjava interes mladih za studijem arhitekture. Što biste iz svog iskustva poručili onima koji se žele okušati na tom području?
Arhitektura je jako moćna i odgovorna disciplina. Pretenzija za ostavljanje traga u prostoru je tema iz prahistorije, ali važna je intrinzična motivacija za bavljenje arhitekturom. Usporedio bi to s liječništvom i odvjetništvom, disciplinama kojima je također osnovna ideja pomaganje ljudima. Nažalost, osjetna je inflacija kvalitete na području arhitektonskog djelovanja u Hrvatskoj i to nije tema koju treba skrivati pod tepih. Mladima, (iako i sebe s 36 godina smatram još uvijek mladim), koji se žele baviti arhitekturom, poručio bih da uvijek budu znatiželjni i marljivi.
Zapela mi je za oko Vaša izjava da “arhitekturi nedostaje punka”. Na što ste točno mislili?
Ranije sam komentirao da arhitektura mora biti duhovita, ali ne smiješna, već puna duha. Većina novogradnji nemaju duha. Često nisu ni funkcionalne, a kamoli nešto više od toga. Možda romantiziram jer smatram arhitekturu jako uzvišenom i važnom, pa me šund, lijenost i loša arhitektura vrijeđaju. Otud ta izjava da nedostaje punka. To je bilo prije 4 godine. Danas bih rekao da nam nedostaje jedna dobra arhitektonska revolucija. Slovenska arhitektonska scena je vrlo dobra, a naša je prilično daleko, iako se gradi sve više i imamo sve veći potencijal.
Je li ARHIV s tako velikim i internacionalnim timom zreo za neke nove iskorake i izazove?
Od početnih 6-ero, danas nas je u uredu 26-ero iz različitih krajeva svijeta, što cijeloj priči daje jednu širinu pogleda i pristupa te nas sve zajedno obogaćuje na svakom planu. Zasad smo prisutni u Sloveniji, no postajemo zreli za širenje i djelovanje diljem svijeta. Nemamo brojčane varijante tog širenja, nego bismo voljeli da se naš internacionalni karakter unutar ureda preslika i izvan ureda, odnosno da na stranim tržištima dobijemo priliku pokazati što sve možemo i znamo.
Što Vas osobno inspirira, motivira i ispunjava i imate li vremena za hobije?
Svaka knjiga koje se dohvatim jako me motivira i “otključa” u meni velik broj pitanja i misli. Glazbu volim, ali je više slušam pasivno. Oduvijek vjerujem da osnovna motivacija dolazi iznutra, a to je možda suma svega čime smo okruženi, pa čvrsto vjerujem u to da se trebamo okružiti samo dobrim.
Obnovio sam nedavno svoju davnu ljubav prema tenisu. Uživam u tome, no kao poduzetnik u arhitekturi, često, prvenstveno zbog putovanja, propustim termin. Tanka je granica između poduzetništva i slobodnog vremena. Iz mog iskustva i razumijevanja, poduzetništvo podrazumijeva i određenu svjesnu izbor/žrtvu, poput tih propuštenih termina tenisa i nedostatka slobodnog vremena, ali to ne smatram lošim niti bih se ikad na išta žalio.
