Pečat je izvorno bio jedan od najstarijih načina ovjere vjerodostojnosti nekog dokumenta, potvrde autentičnosti dokumenata i zaštita od krivotvorenja.
U nekim državama pečati se ne koriste već desetljećima, osim u simbolične i ceremonijalne svrhe, a u nekima se koriste i danas.
Riječ pečat u hrvatskom jeziku postoji od najranijih razdoblja. Nalazi se u drugim slavenskim jezicima, primjerice u slovenskom (pečȃt), češkom (pečet’) i slavenskog je podrijetla. Smatra se da je izvedena od osnove u glagolu peći, jer se prvotno pečatilo zagrijanim metalnim predmetima ili prstenom u vrućemu vosku.
Pečat je izvorno bio znak koji se stavljao na pisma i isprave kao jamstvo izvornosti i zaštita od otvaranja (vladari, plemići i uglednici upotrebljavali su prsten pečatnjak sa svojim grbom).
Ukidanje uporabe pečata
U vrijeme kada je Republika Hrvatska krenula u ukidanje prakse uporabe pečata, samo su dvije države članice Europske unije (pored Hrvatske) koristile pečat.
Još su 2016. u svrhu ukidanja upotrebe pečata, Zaključkom Vlade Republike Hrvatske od 2. svibnja 2016. godine, središnja tijela državne uprave zadužena da u svrhu provedbe reformske mjere ukidanja upotrebe pečata, analiziraju propise iz svoje nadležnosti u dijelu u kojem se ti propisi odnose na obvezu upotrebe pečata pravnih i fizičkih osoba koje obavljaju registriranu profitnu i/ili neprofitnu djelatnost, i to u upravnim, sudskim i drugim postupcima, poslovnoj komunikaciji i drugim radnjama koje te osobe provode. Navedene mjere bile su motivirane višestrukim uštedama u javnom i privatnom sektoru jer je Standard Cost Model mjerenjem u sklopu „Akcijskog plana za smanjenje administrativnog opterećenja gospodarstva“, izračunato administrativno rasterećenje od 5.974.549,00 kuna na primjeru ukidanja pečata u procesu pokretanja poslovanja.
Još su prije dvadesetak godina sudovi zauzeli stav da za pravovaljanost isprave, pa tako i ugovora, uporaba pečata nije obvezna. Tako je prema stavu Visokog trgovačkog suda iz odluke broj Pž-1133/03 za pravovaljanost isprave potrebno da ispravu potpišu sve ovlaštene osobe, koje se njima obvezuju. Za pravovaljanost isprave, pa tako i ugovora, upotreba pečata nije obvezna, a niti se zbog nedostatka otiskivanja pečata može smatrati da isprava nije pravovaljana. U tijeku postupka je utvrđeno da su otpremnice po prijemu robe koja je bila dostavljena tuženome – pravovaljane, iako na njima nije bilo pečata tužitelja kao primatelja robe.
Bez obzira na činjenicu da poslovnim subjektima pečat u poslovanju više nije potreban, korištenje pečata propisano je određenim subjektima kojima je to nužno za obavljanje djelatnosti (npr. tijela državne vlasti), kao i za određene posebne profesije poput javnih bilježnika, kod kojih je korištenje pečata regulirano Zakonom o javnom bilježništvu.
Uporaba pečata kod poslovnih subjekata
Svakodnevica je trgovačkih društava, kao i drugih poslovnih subjekata, potpisivanje niza različitih dopisa, računa, dostavnica, ugovora i odluka. Često se postavlja pitanje postoji li zakonski temelj da se uz potpis ovlaštene osobe koristi i pečat trgovačkih društava.
Odgovor na pitanje je jednostavan jer ne postoji zakonska odredba kojom bi se korištenje pečata nalagalo kao obvezno, pa tako nije propisano niti Zakonom o trgovačkim društvima, Zakonom o obveznim odnosima ili Zakonom o platnom prometu.
Zakon o trgovačkim društvima izričito određuje zastupanje u dioničkom društvu na način da se članovi uprave potpisuju u ime društva, pri čemu moraju navesti tvrtku društva i svojstvo članova uprave. Za društvo s ograničenom odgovornošću određuje se da članovi uprave zastupaju društvo i potpisuju se tako da uz navođenje tvrtke društva stavljaju svoj potpis.
Proizlazi da će zastupanje trgovačkog društva biti pravovaljano ako zastupnik uz svoj potpis napiše i tvrtku društva i navede svoju funkciju, a nije propisano da je potrebna ovjera pečatom društva.
U slučajevima kada javni bilježnik ovjerava potpis osobe kao zastupnika pravne osobe, on u ovjeri potvrđuje da se ta osoba potpisala za pravnu osobu, samo ako je on prethodno utvrdio da je ta osoba to ovlaštena učiniti, pri čemu međutim nije utvrđena obveza da se uz potpis zastupnika mora staviti i pečat, dakle, nije potrebno stavljati pečat, ali se može ako to netko želi učiniti.
Pečat u platnom prometu
Zakonom o platnom prometu u zemlji također nije određena obveza uporaba pečata pri obavljanju transakcija platnog prometa.
Svako tumačenje da je za pravovaljanost isprave, pa tako i ugovora, potrebna upotreba pečata bilo bi protivno odredbi članka 292 Zakona o obaveznim odnosima koji jasno propisuje da:
• Kada je za sklapanje ugovora potrebno sastaviti ispravu, ugovor je sklopljen kad ispravu potpišu ugovorne strane, i
• Za sklapanje ugovora dovoljno je da obje strane potpišu istu ispravu ili da svaka strana potpiše primjerak isprave namijenjen drugoj strani.
Međutim, usprkos navedenom, i dalje se mogu susresti javno objavljeni pravni savjeti prema kojima, iako korištenje pečata u poslovanju nije obvezatno, pečat ipak savjetuju izraditi, s obzirom na to da neke institucije i poslovni subjekti još uvijek traže njegovu uporabu.
Elektronički pečat i potpis
Za razliku od napuštanja prakse uporabe klasičnog pečata u „papirnatom“ poslovanju, u poslovanju u digitalnom okružju susrećemo sasvim nove pojmove s novim sadržajima. Tako Uredba eIDAS uvodi digitalni/elektronički pečat kao alat za pravne osobe, kao što su tvrtke u privatnom i javnom vlasništvu, državna i javna tijela, zdravstvene ustanove itd.
Elektronički pečat koristi se za ovjeru elektroničkih dokumenata u kojima nije potreban elektronički potpis (ondje gdje u papirnatom poslovanju treba vlastoručni potpis fizičke osobe), ali autentičnost i integritet dokumenta treba ipak biti osiguran.
Odredbe Zakona o elektroničkom potpisu određuju potpisnika kao osobu koja posjeduje sredstvo za izradu elektroničkog potpisa kojim se potpisuje i djeluje u svoje ime ili u ime fizičke ili pravne osobe koju predstavlja. Potpis takvoga potpisnika dodaje se u elektroničke isprave ili transakcije s pomoću elektroničkih sredstava. Potpisnik se u svome pismenu poziva na činjenicu da je pismeno sastavljeno sukladno odredbama Zakona, pri čemu takvo pismeno ne može biti odbijeno samo zato što je sačinjeno i izdano u tom obliku (osim u posebno utvrđenim slučajevima, kao što su prijenos vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama, darovni ugovor, ugovor o doživotnom uzdržavanju itd.)
O pravnom značaju elektroničkog potpisa, elektroničkog pečata i elektroničkog poslovanja, možete čitati u sljedećem broju Poduzetnika.
