Niko Tokić Kartelo poduzetnik je s trideset godina iskustva, privatno ponosni otac i djed. Osnovao je tri uspješne tvrtke — među njima Furnir drvni centar, najstariju tvornicu pločastih materijala u Europi — s više od stotinjak zaposlenih. Praktičan je lider koji cijeni vrijednost vremena, obitelji i društvene odgovornosti.
Kartelo se posljednjih desetljeća usmjerio na mentorstvo mladima, poticanje poduzetništva i promicanje povratka dijaspore kroz konkretne akcije putem udruge „Mama, uspio sam“.
O sebi kaže: „Obrazovao sam se za strojarskog energetičara za motore s unutrašnjim sagorijevanjem u srednjoj školi Nikola Tesla u Zagrebu. Iako sam želio studirati pravo, posao i obitelj usmjerili su me na drugu stranu. Smatram se dijelom „stare škole“ – učio sam kroz praksu, griješio, padao i dizao se, ali nikad se nisam bojao pitati ako nešto ne znam. Ono što me cijeli život nosi je vjera da se sve može ako imaš jasnu namjeru i ako ti cilj nije samo osobna korist, nego koristiš ono što si stekao da pomogneš drugima.“
Postoji li neko životno pravilo kojim se vodite na svom putu?
Da. Uvijek budi prvi – prvi kada treba pomoći, prvi kada treba nešto organizirati, prvi kada treba iznenaditi poklonom ili gestom. Tako sam živio i živim, a to savjetujem svima. Kada daješ, problemi postaju manji jer znaš da nisi ovdje samo za sebe.
Kažete kako je upravljati uspješnim životom teže nego pokrenuti vlastiti biznis. Što konkretno podrazumijeva „uspješan život“ i gdje je po vama crta između posla i osobne ravnoteže?
Prije nego što sam došao do mjesta gdje sam danas, primijetio sam da mnogi uspješni ljudi žive u nekom svom svijetu – puni sebe i svoje moći. Još tada sam odlučio da, ako jednog dana uspijem, ne želim biti takav. Za mene uspješan život nije samo uspješan posao. To je ravnoteža između posla, obitelji, zdravlja i prijatelja. Većina poduzetnika toliko se izgubi u poslovnim brigama da im život prođe u stalnoj napetosti i strahu od propadanja. Moj recept je jednostavan: ne skrivam emocije, pomažem gdje mogu i trudim se ostaviti trag. Kad znaš da činiš dobro, i najteže poslovne situacije uspijevaš lakše nositi.
Kako izgleda Vaš proces donošenja odluka i postoje li projekt ili suradnja na koju ste posebno ponosni?
Odluke donosim intuicijom. Teško mi je to objasniti jer nije racionalno – jednostavno osjetim što trebam napraviti. Dugoročno se pokazalo da je taj dar predviđanja moje najmoćnije oružje. Ponosan sam na Furnir drvni centar. To je firma koju sam preuzeo iz stečaja i nakon deset godina sada krećemo u izgradnju nove, moderne tvornice. To nije samo posao – to je potvrda da vrijedi ulagati i onda kada ti svi govore da nema šanse.
Kako ste uspjeli doći do točke gdje možete birati koliko slobodnog vremena imate? Koji je presudni trenutak bio na vašem poslovnom putu?
Do toga se dolazi kad shvatiš da život nije samo zbrajanje profita. U jednom trenutku prestaneš raditi da bi imao, a počneš raditi zato što voliš stvarati. Presudni trenutak za mene je bio kad sam odlučio preokrenuti fokus – umjesto da sve ulažem u posao, počeo sam ulagati u ljude oko sebe.
Deset godina posvetili ste učenju i radu, zatim ste deset godina teško radili, a posljednjih deset godina posvetili ste se motiviranju i savjetovanju mladih poduzetnika. Sustav koji ste uspostavili u poslovanju i životu omogućio Vam je da imate slobodnog vremena koliko želite te ste gotovo uvijek dostupni. Što je najvažnije što pokušavate usaditi mladima?
Želim mladima prenijeti da ne čekaju savršene uvjete i da se ne boje problema – jer u poslu ih uvijek ima. Također, želim ih naučiti važnosti davanja. Kada dijeliš ono što znaš i imaš, i tvoji vlastiti problemi postaju lakši. Većina poduzetnika cijeli radni vijek provedu zatvoreni u svojim brigama i pod stalnim pritiskom. Ja im želim pokazati da postoji drugačiji put – onaj na kojem uspjeh ima smisla samo ako ga dijeliš s drugima. I još nešto: nikad ne smiju staviti financijski interes ispred interesa stvaranja obitelji. Jer društvo opstaje kroz obitelj i kroz ljude koji stvaraju život za druge, a ne samo za sebe.
Kažete da u svemu tražite smisao. Kada ste u poslu posljednji put rekli „ovo nema smisla“?
Kažem „ovo nema smisla“ samo kad vidim da se nečiji interesi preklapaju na način koji bi mogao naštetiti drugima. To ne vrijedi za moj posao – njega svakodnevno čuvam i razvijam, štiteći svoje radnike na koje sam izuzetno ponosan. Bez njih ne bih imao ono što imam. Rijetko odustajem, ali ipak odustajem u svojim dodatnim društvenim aktivnostima samo ako osjetim da bi ustrajanje u nečem donijelo više štete nego koristi. Primjer je moj mandat predsjednika NK-a Hrvatski dragovoljac. U kratkom roku uspio sam financijski stabilizirati klub i pokrenuo ideju otvaranja kampova u Kanadi i Australiji, što bi donijelo izravnu financijsku korist klubu. No, kad sam se vratio iz Kanade, skupština me smijenila. Iako sam imao teoretsku mogućnost vratiti se, nisam se žalio – jer je počinjalo prvenstvo i znao sam da bi takva borba u tom trenutku uništila klub. Rekao sam: „Ja volim ovaj klub, vi ga isto volite – eto vam ga, i sretno!“
Znao sam da druga strana neće odustati i bio sam u pravu – tri godine kasnije, klub je uništen. Ali ja sam miran jer sam postupio onako kako vjerujem da lider mora – gledati širu sliku, a ne samo svoje ambicije.
Što je Vaš osnovni biznis danas? Kada biste mogli raditi bilo što, bez ograničenja vremena i novca – čime biste se bavili?
Danas vodim nekoliko tvrtki, ali najviše me veseli razvoj Furnir drvnog centra i projekti u građevini i drvnoj industriji. Ujedno pomažem mladim poduzetnicima, što je postalo dio mog svakodnevnog života. Kad bih mogao raditi bilo što, bez ograničenja – gradio bih sustave koji mladima daju priliku da ostanu u Hrvatskoj i ovdje osnuju obitelji.
Kažete da ste ulagali i u firme za koje su vam svi rekli da će propasti. No uspjeli ste ih dići na noge i ponosni ste na to. Što Vas više vodi – inat, intuicija ili sposobnost da vidite ono što drugi ne vide?
Intuicija – već sam je ranije spomenuo. To je dar koji imam i koji me nikad nije iznevjerio. I ponekad volim riskirati kada drugi odustaju jer vjerujem u ljude i projekte za koje oni ne vide potencijal.
Spominjete da nekad mladom čovjeku treba reći „to nije za tebe“. Kako razlikujete situacije kada je riječ o korisnom savjetu, a kada o obeshrabrivanju koje može zaustaviti potencijal?
Ako imaš dvadeset godina, možda imaš financijska sredstva i znanje, ali često nemaš iskustvo ni autoritet. Za sve to treba vrijeme! Zato mladima uglavnom savjetujem da prvo pronađu dobru firmu i dobrog šefa od kojeg će učiti, pa tek nakon tog jednog iskustva radeći za druge – da krenu u vlastiti biznis.
Mladi često nemaju strpljenja, a strpljenje je jedna od najvažnijih osobina u biznisu. Stječe se godinama i kroz situacije kad nisi zadovoljan na poslu, kad misliš „iskorištavaju me“ ili „ja bih ovo mogao bolje“. Takva iskustva su nužna za odrastanje. Ne savjetujem im da često mijenjaju firme ako imaju plan pokrenuti nešto svoje – stabilnost i ustrajnost su važni.
Poruka mladima: „Ne čekajte savršene uvjete. I ne žrtvujte obitelj zbog karijere – može se imati oboje.“
Koliko traje to „odrastanje“? Danas sigurno kraće nego u moje vrijeme – mi nismo imali ni mobitele ni računala – ali mentalni proces je isti. Bolje je pokrenuti svoj posao kasnije nego prerano i zbog toga izgorjeti.
I meni je ponekad izazov reći mladom pametnom čovjeku „stani na loptu“. Ali trudim se prilagoditi vremenu. Evo, udruga „Mama, uspio sam“ nedavno je pomogla jednom mladiću da pokrene posao razvoja društvenih igrica – dakle, nisam isključiv. Uglavnom, moji razgovori s mladima služe upravo tome – da ih čujem, razumijem gdje su i onda dam savjet koji ih usmjerava, a ne obeshrabruje.
Koliko često u poslovnom i političkom svijetu dopuštamo da emocije oblikuju naše odluke – i biste li rekli da je to prednost, a ne slabost?
Emocije su prednost. Ljudi često misle da si slab ako pokazuješ emocije, ali meni su one pomogle. Čak i kad me netko prevari, nisam ljut – jer ja sam odlučio pomoći. A oni koji varaju, nose svoj teret i uglavnom nikad ne pronađu mir.
Došlo je vrijeme da se i mladi sve više bave poljoprivredom, ali s mladima nitko ne razgovara. Od njih su svi digli ruke. Zašto u Hrvatskoj još uvijek postoji stigma prema poljoprivredi – i kako bi izgledala kampanja kojom biste to promijenili kod mladih?
Mladima nitko ne pokazuje da povratak zemlji može biti moderan, isplativ i lijep posao. Trebamo im pokazati uspješne primjere i uvesti tehnologiju u poljoprivredu. Kampanja za mlade? Počela bi isprikom – jer smo mi stariji dio sustava koji ih je razočarao – i nastavila se stvaranjem realnih prilika.
Inzistirate da mladi ovdje „stvaraju obitelj“. Zašto vam je to važnije od poslovnih uspjeha?
Obitelj je jedini pravi motivator. U dobru i u zlu, obitelj je ta koja ostaje uz tebe. Sve drugo – posao, novac, uspjesi – gubi smisao ako nemaš s kime to dijeliti. Mladi danas često misle da moraju birati između karijere i obitelji, a ja im želim poručiti da mogu imati oboje. Ali tu društvo mora odigrati svoju ulogu i dati im podršku baš onda kad im je najpotrebnija – a to, nažalost, kod nas još uvijek često izostaje.
Sve što ste radili zadnjih 30 godina, radili ste tiho – bez kamera, bez pozornice. Sada to radite javno jer ste shvatili da šutnja ne pomaže mladima. A njima pomoć najviše treba. Osnovali ste udrugu da biste otvorili vrata onima koji još traže svoju priliku. Što nudi udruga “Mama, uspio sam”?
Udruga je platforma za mlade koji žele napraviti nešto veliko, ali nemaju podršku. Pomažemo im financijski, mentorski i motivacijski – da ne gube godine čekajući da ih sustav prepozna.
Spominjete kako biste se mladima najprije trebali ispričati. Da imate 30 sekundi pred punom dvoranom maturanata – kako bi izgledala ta isprika?
Ispričavam vam se! Mi stariji nismo vam ostavili zemlju kakvu ste zaslužili. Ali ja vjerujem u vas. Vjerujem da zajedno možemo okrenuti priču. Vrijeme je za novi početak – i on počinje od vas. Većina vaših ideja postat će projekti, a ti projekti rješenje za najveći problem u Hrvatskoj: da ovdje zajedno živimo, radimo, stvaramo obitelji i ostanemo u svojoj zemlji.
