Izv. prof. dr. sc. Ivan Miloloža rođen je u Livnu, oženjen i otac troje odrasle djece. Živio je i radio u inozemstvu od 1983.-1986., u Argentini i Nizozemskoj. Od 1987. godine živi i radi u Zagrebu, u tvrtki Munja d.d. Zagreb, gdje je većinski vlasnik, inače jedinoj hrvatskoj tvornici akumulatora, u kojoj je obnašao sve rukovodeće funkcije. Bio je i na mnogim društvenim funkcijama u ministarstvima, tijelima Vlade RH te u udrugama. Dobitnik je brojnih društvenih i gospodarskih nagrada.
Uspješno je obranio doktorski rad “Strategija upravljanja poduzećima u krizi”, u kojem istražuje utjecaj vodstva na uspješnost poduzeća u krizi i uspješnost poduzeća i organizacija. Strategija se, osim na poduzeća, odnosi i na gospodarsku aktivnost države i lokalne zajednice. Radi se o tome kako vođa, menadžer, frontmen, utječe na uspješnost onog kolektiva kojem je na čelu. Kao uspješan poduzetnik, konstantno poziva na reforme koje bi učinile državu efikasnijom, gospodarstvo uspješnijim, a građane bogatijima… Za časopis Poduzetnik odgovorio je na niz pitanja iz osobnog i poslovnog života.
Na naše pitanje tko je Ivan Miloloža dobivamo iskren i zanimljiv odgovor.
Svakom čovjeku, vjerojatno je najteže govoriti o sebi. Ne biti subjektivan, a govoriti o sebi vrlo je teško ili gotovo nemoguće. A sama “faktografija” ili nečiji životopis obično su “gole” činjenice, koje su dio objektivnosti što istog “ocrtava” i što ljudi o njemu znaju, ali najčešće ne “oslikavaju” samu suštinu ili karakter osobe. Naravno da vas životni događaji i okolnosti u životu mijenjaju, ali ja sebe i danas, sada već u zrelim godinama, vidim isto, kao kad sam bio gimnazijalac, ali sada s ostvarenim ambicijama i željama, kojima sam se tada nadao, priželjkivao ili nosio u sebi.
S ponosom i sigurnošću mogu za sebe reći da me s moralne i karakterne strane nisu promijenili ni sjaj gradova koje sam proputovao i vidio ni svi događaji i prilike u kojima sam se našao, a posebno ne funkcije koje sam obnašao ili obnašam, medijska prisutnost, novac ili politika. Mislim da sam i dalje ostao onaj isti “dečko iz Livna”, s onim istim ljudskim i moralnim vrijednostima, koje su mi usadili moji, sada već pokojni, otac i majka.
Imao sam dobrog, ali i strogog oca, koji mi je “urezao” obvezu gotovo u vidu triju zapovijedi: ne lagati, ne krasti, ne varati i ne činiti ono što ne bi želio da se tebi čini. S druge strane, autoritativna majka, koja je spletom životnih okolnosti svojoj djeci često morala biti, kako se govorilo “i otac i majka”, svojim me kritičkim odnosom naučila da budem prema sebi nekad i pretjerano kritičan. Na svemu tome im veliko hvala!
S druge, profesionalne strane, mogu s ponosom reći da sam i tu ostvario gotovo sve svoje želje i ambicije, kako u biznisu, tako i u znanosti. Završio sam jednu od najboljih gimnazija u onoj državi, fakultet, magistrirao i doktorirao na temu o kojoj je rijetko tko pisao i u svijetu.
U gospodarstvu sam proveo cijeli svoj život, radeći u inozemstvu, u onoj državi i u našoj Hrvatskoj, na gotovo svim radnim mjestima, od onog najnižeg komercijalista do najvećih rukovodećih funkcija. Više od 30 godina na čelu sam tvrtke koja je “istrajala” 101 godinu rada i života i vjerojatno spadam među najdugovječnije hrvatske direktore, kao i što je Munja jedno od najdugovječnijih hrvatskih poduzeća.
Profesor i prodekan sam na Fakultetu za dentalnu medicinu i zdravstvo u Osijeku i predavač na više fakulteta u svijetu. Uz to, s ponosom naglašavam da sam inicijator i supokretač osnutka tog Fakulteta, koji je danas jedan od najpoželjnijih odabira hrvatskih studenata, a posebno što je isti na polju medicinske znanosti.
Bio sam aktivan sportaš, obnašao mnoge društvene funkcije u ministarstvima (volonterski), bankama, sportskim klubovima i udrugama, od kojih posebno želim naglasiti HUP, čiji sam jedan od osnivača i u kojem sam obnašao gotovo sve funkcije.
Dragovoljac sam Domovinskog rata i nosioc više odličja, kao i nagrada u gospodarstvu. Proputovao sam sve kontinente, bezbrojne zemlje i gradove svijeta.
Imam jednu krasnu obitelj s troje odrasle djece.
I nikada nisam bio član ni jedne partije ili stranke.
Kažete da ste dijete radnika s kamena. Ali i da se može uspjeti trudom i radom ako su temelji dobri. Na koje temelje mislite? Ponosni ste na kćer Helenu koja je krenula Vašim stopama.
Ne stidim se svoga podrijetla i točno je da često kažem kako sam djete radnika s kamena, jer je to istina. Mislim da se poštenjem, radom, korektnim odnosom i odgovornošću prema radu jedino može ispravno uspjeti, i to su osnovni i najvažniji temelji. Znam da su se, nažalost, u ovoj našoj Hrvatskoj nametnule “druge vrijednosti” i stvorila “apsurdna situacija” kako se trudom i radom ne dolazi do uspjeha. Ali, proći će i to, vjerujte mi. Mi smo još društvo tranzicije i “mlada” demokracija. Ali, brzo će se to promijeniti.
Da, ponosan sam na svoju kćer Helenu koja je među najmlađim doktorima u Hrvatskoj krenula mojim stopama, ali i na svoje Tomija i Andreja, koji su također završili fakultete i ulaze u svijet biznisa i znanosti. Ponosan sam i na činjenicu da su moj otac, radnik s kamena, i moja majka, u toj radničkoj obitelji stekli 11 ljudi s fakultetom, od kojih je troje doktora znanosti.
Godinama ste uspješan poduzetnik, ali se sjećate dana kad ste kao student džeparac zarađivali studentskim poslovima. Davali ste i instrukcije iz matematike. Sve ste to radili, iako ste imali priljev novaca od obitelji koja je radila u Njemačkoj. Je li današnjoj generaciji lakše u tom pogledu nego što je bilo vašoj?
Bez obzira na moju uspješnost kao poduzetnika, nikada neću zaboraviti svoje studentske dane i čini mi se da sam se već tada počeo baviti “poduzetništvom”, iako u to doba nisam morao. Imao sam sreću da kao dijete obitelji koja je radila u Njemačkoj imam gotovo sve i da nisam morao kao student ništa raditi, ali sam naučio da je to potrebno ako se želi uspjeti. Da, zarađivao sam “džeparac” kao sportaš, maneken, redar…, a posebno kao netko tko je mogao držati instrukcije iz matematike. One su mi donijele više od svega ostalog. Bilo je lijepo.
Današnjoj generaciji je s jedne strane lakše jer su joj otvorena “vrata svijeta”. Hrvatska je članica EU-a i mogu biti “građani svijeta”, što mi tada objektivno nismo mogli. S druge strane, puno im je teže jer je Hrvatska ostala bez optimizma i u potpunoj “depresiji”, htjeli mi to priznati ili ne. Nažalost, zahvaljujući tome, ali i puno drugih “nametnutih” stvari, današnjoj generaciji danas nije lako u Hrvatskoj, ali se mora naučiti da se do uspjeha ipak ne dolazi “preko noći” i da je za to potrebno puno rada, truda, volje i vremena.
Davne 1920. g. osnovana je Munja. Koliko je u poslu važna tradicija, a koliko ostali elementi? Otvara li tradicija vrata već zbog samog brenda? Ili je konstantno potrebno ulagati, a tradicija je samo dio ukupne percepcije tvrtke? Za razvoj svake tvrtke važna su ulaganja koja osiguravaju budućnost tvrtke. U što ste Vi ulagali gledajući strukturu ulaganja i koje iznose?
Da, Munja postoji od 1920. godine i nikada nije prestala s radom, bez obzira na sve okolnosti u kojima se nalazila. Munja je tu već 101 godinu, radi i živi. Tradicija je nešto što ne možete kupiti, teško se stječe, pomaže u percepciji tvrtke, ali nije presudna. Bez konstantnog ulaganja i praćenja tehnologije “gubite utakmicu”, a tradicija je ipak samo dio ukupne percepcije tvrtke. Ali, tvrtka nije ni “izoliran subjekt”. Nigdje u svijetu ne možete uspjeti bez konstantnog ulaganja, ali i strateške podrške države svojoj industriji, koja je, nažalost, svih ovih godina u Hrvatskoj izostala. Vjerujem da će se i to bar jednom promijeniti.
Nije pomoć države “davanje subvencija” ili samo niske kamate, već i adekvatni zakoni i kontrole, koje mora država provoditi i poštovati vlastite donesene zakone. Meni je smiješno kada vidim kako se “neki” prekupci ili nakupci akumulatora reklamiraju kao hrvatski proizvođači, a u biti ne znaju ni što se nalazi u akumulatoru niti gdje ih proizvode u Hrvatskoj. Nije to samo problem u našoj branši. To je problem hrvatske industrije, a posebno njezinih zakonodavnih i kontrolnih institucija, koje dozvoljavaju da se “obmanjuju” naši građani i uništava naš potencijal.
Mi smo u opremu i strojeve te infrastrukturu uložili preko 120 milijuna kuna u zadnjih 20 godina, mada smo mogli kao i drugi kupiti akumulatore u Kini, Poljskoj, Bugarskoj, nalijepiti naljepnice i reći “evo, hrvatski proizvod”. Nažalost, nema kontrole od onih kojima je to posao i koji bi to trebali činiti.
Preko 30 godina proveli ste na rukovodećim pozicijama i dobro znate probleme hrvatskoga gospodarstva. Što biste posebno izdvojili?
Da, dugo sam na rukovodećim položajima i apsolutno su mi poznati gotovo svi problemi hrvatskoga gospodarstva, od lokalne, do državne razine.
Hrvatska je, nažalost, za razliku od drugih zemalja koje su se našle u tranziciji, imala potpuno pogrešan razvojni koncept deindustrijalizacije i teze da se može živjeti samo od turizma u zemlji s tri mjeseca sunca i mora.
Ivan Miloloža
Još je nevjerojatnije što se događalo u zadnjih 20-25 godina. Bez obzira na sve, Domovinski rat iznijeli su hrvatska industrija i hrvatski građani, a što se dogodilo nakon toga vidimo i sami što se činilo. Nije čudno da smo se 2021. godine “izjednačili” s Bugarskom, a 1994. godine smo bili ispred Poljske, Češke, Slovačke i svih ostalih tranzicijskih zemalja. Osnovni problem je nepostojanje gospodarske strategije zemlje, politička volja onih koji su dobijali na izborima povjerenje ljudi, ali najčešće njihovo neznanje i nekompetentnost. Na pozicije su dolazili ljudi na osnovi političke podobnosti, poslušnosti, ali i političke arogancije. Stalno pozivanje na reforme i istovremeno neprovođenje ikakvih reformi.
Pa pogledajte danas Zagreb! Nekad najveći industrijski grad bivše države. Što je on danas? Grad koji ne može zbrinuti ni vlastiti otpad, a da ne govorimo o gotovo uništenoj industriji. Pa, tko je čistio Zagreb od 1990. do 2000. godine, da ne spominjemo ranije? A tada sigurno nije bio ovakav!
Problem se rješava znanjem, voljom i trudom za dobrobit građana koji su im dali povjerenje, a ne frazama poput one “idemo delati”. A Zagreb je samo jedan od primjera svega drugog lošeg u Hrvatskoj, nažalost najveći.
Mirovinski sustav, zdravstveni sustav, obrazovni sustav, mladi odlaze… Sve su to decenijama neriješeni problemi. Država je preskupa, nema učinkovitog sustava kontrole. Zašto je to tako? Ima li izlaza?
Nažalost, mi nismo riješili ili nismo htjeli riješiti ni jedan problem. Ni mirovinskog, ni zdravstvenog, a posebno ne obrazovnog sustava. Izgubili smo u srednjim školama bazno zanatsko obrazovanje i dogodilo se ono što se dogodilo.
Kada je moj otac krajem 50-ih ili početkom 60-ih odlazio vani, odlazili su tada pojedinačno i ipak niže obrazovani ljudi. Danas nam odlaze najobrazovaniji ljudi s cijelim familijama i teško da će se ikad više vratiti u Hrvatsku, osim na godišnji odmor. Ne, nisu tu samo ekonomski razlozi odlaska ljudi.
Puno putujem, predajem i razgovaram s našim ljudima po svijetu i sigurno to znam. Problem je našeg nečinjenja, negativne percepcije i nepovjerenja u cjelokupni sustav. Nažalost, percepcija o Hrvatskoj njezinih građana, ali i cijelog svijeta, jest percepcija o visoko korumpiranoj državi, gdje sistem ne funkcionira i u kojoj ljudi nemaju povjerenja u institucije, ali gotovo sve! Jednom se to mora prekinuti i riješiti, a to je dominantno na onima koji dobiju povjerenje građana. Napokon moraju prestati „varati“ građane danim obećanjima i vratiti vjeru u institucije. Neučinkovitost administracije, nepostojanje kontrola, neefikasnost i neprovođenje danih obećanja i reformi državu čine preskupom. Pogledajmo što su druge zemlje, slične Hrvatskoj, učinile! Uzmimo primjer Slovačke, zemalja Baltika. Jednom se moraju učiniti odlučni “rezovi” i zaokret, ako se želi naći izlaz.
Koliko je primjena znanosti važna za poslovanje svake tvrtke? Postoji li stvarna povezanost gospodarstva i znanosti?
Kod nas nema „povezanosti“ ni u čemu, pa tako ni znanosti i gospodarstva. Pa pogledajmo samo obrazovni sustav i tržište rada. Danas u srednjim školama nema osnovnih zanatskih zanimanja. Pustimo pojedinačne i rijetke primjere, ali činjenice su porazne. Danas u srednjim školama ne možete naći razrede u kojima se uče kemijski izvori struje. Za razvoj svake tvrtke, svake lokalne zajednice, svake države, mora postojati povezanost znanosti i gospodarstva, jer je znanost osnova gospodarstva. I tu se moraju promijeniti odnosi ako se želi da Hratska ide naprijed.
Prije nekoliko godina bili ste žestok kritičar Zakona o javnoj nabavi. Tražili ste da se kroz javnu nabavu treba raditi na jačanju domaće industrije. Je li se otad nešto promijenilo?
I onda sam bio, a i danas sam kritičar tog Zakona o javnoj nabavi ili javnim natječajima. Sami vidite što su oni i u što smo ih pretvorili? U farsu, koja bi trebala služiti za “pokriće” kojekakvih interesa. Kako je moguće da nešto, što se ugovori putem javne nabave, na kraju košta “trostruko” više nego što je dogovoreno. I još se radi o milijunima, a da za to nitko ne odgovara.
Pa i druge zemlje imaju Zakon o javnoj nabavi, ali ga ne provode kao kod nas. Pa nije kriterij “najniže cijene” jedini, a onda to na kraju postane najskuplje, ali i najnekvalitetnije na svijetu. Ne postoji zemlja, bez obzira na javni natječaj, koja ne vodi računa o svojoj industriji i svojoj privredi. Nažalost, do danas se nije puno toga promijenilo, ali ja sam po prirodi optimist, pa se nadam i mislim da će nakon svih ovih događaja i tomu doći kraj i da će se učiniti da toga nestane.
Što lidera definira osim konstantnog razvoja i preispitivanja? Shvaćaju li naši lideri da se danas u oragnizaciji vode ljudi (ne procesi)?
Kod nas se uvriježilo mišljenje da se kroz političku opciju, političku pobjedu, dana obećanja odmah postaje liderom. Nema toga! Liderstvo je sasvim nešto drugo. Prepoznati problem, nastojati ga riješiti, ma koliko to bilo teško, a Hrvatska mora napokon proći sve te bolne rezove, koliko god oni bili bolni, ako želi ići naprijed. Lider je netko, tko uza znanje, raspolaže i odlučnošću, snagom volje za razvojem, prihvaćanjem istog i organizacijskom sposobnošću vođenja ljudi. Da, danas se promijenila paradigma vodstva. Vode se ljudi, a ne procesi. Razdoblje 30-tih godina prošlog stoljeća bilo je vrijeme vođenja procesa, a danas se ne vode procesi, već ljudi, ali oni koji raspolažu znanjem i željom i oni koji znaju sve to povezati.
