Pošast nazvana Covid-19, kao nikada dosad, natjerala nas je na brzu prilagodbu. Preživjeti ili nestati. No sad, nakon, nadajmo se, završetka svjetske pandemije, otvara se Gordijev čvor potrebe za edukacijom, potrebe za znanjem, socijalnog distanciranja i razvalina svjetskog BDP-a. Tko ga može prerezati? To jednim potezom ne bi uspjelo ni velikom Aleksandru Makedonskom u novonastaloj, složenoj situaciji.
Dat ćemo dva kontroverzna i skoro dijametralno suprotna odgovora
Isto kao što pitanja i odgovore tražimo svuda oko nas u vremenima brzih promjena, promjene koje se događaju brzinom pandemije.
Da, svakako, online obrazovanje može zamijeniti ono klasično. I ne, socijalni kontakt učenika i učitelja iznimna je potreba usvajanja ne samo znanja, nego i navika, vrijednosti i bontona. Ne znam koji bi odgovor na ova dva pitanja dao veliki Platon, osnivač prve svjetske akademije, koja je ime dobila po vrtu kojim je šetao i izmjenjivao intelektualne rasprave sa svojim učenicima. Bio je to vrt u Ateni, grčkom gradu državi koji je postavio temelje svih modernih demokracija. Zvao se Akademov vrt. Socijalno distanciranje i predavanje jedan na tisuću nikako nije bilo moguće jer se pravo znanje prenosi isključivo interakcijom učitelja i učenika, svim onim dobrim i lošim koje ih čini kao ljude. Obrazovanje nije samo puko usvajanje činjenica (štrebanje), presipavanje iz šupljeg u prazno, znanja koje je odavno potrošeno i koje ne može odoljeti izazovima vremena. Najbolje obrazovanje je ono jedan na jedan ili jedan na nekoliko, gdje učitelj može uočiti sve smjerove u kojima bi učenik mogao krenuti i ispuniti svoje životno poslanje. Posebno je ovo važno u osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju, kad se uz temeljna znanja kuju vrijednosti i izgradnja karaktera koja će učenika pratiti cijeli život.
Učiti!
Učiti, osnovna je misija našeg dolaska na plavetni planet, unaprijediti se kao ljudsko biće, izgraditi se kao čovjek. “Od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba”- rekao je davno Branko Radičević, aludirajući na školske klupe koje se zauvijek urežu u sjećanje svih nas. Proslave obljetnica matura nisu samo obljetnice, već iskrena konekcija s vječnom mladošću koje jedino obrazovanje može utkati u um i srce svakog čovjeka. Šale, zgode i nezgode, zagrljaj prijatelja, predavanje profesionalca nastavnika koje može promijeniti nečiji život. Sve to klasično obrazovanje nosi sobom, no ne staro, moramo se vratiti još korak unatrag do Platona i učitelja učiniti jednakim svojim učenicima. Samo zajedno i jedni i drugi mogu napredovati. No ispred nas su vremena izazova i straha, još većeg otuđenja i još veće napetosti.
Tko će svijet iznijeti prema naprijed nego pojedinci s novim idejama i novim stavovima. Moramo razviti kreaciju. Moramo učenicima dati priliku da sami donose zaključke. To se ne dobiva štrebanjem, već razmjenom znanja kroz socijalnu interakciju. Možemo li to učiniti online? Da, no ne na način da se učenike zatrpa tisućama zadataka u kojima imaju više posla nego kada su išli u školu. Od đačića, do studenta, od radnika do rukovoditelja, moramo posvetiti energiju, trud i rad kako bi se ti zadaci rastumačili. Jest, može značiti kako je davanjem zadataka dana sloboda učenicima kako bi zaključke donosili sami. No kakav zaključak može donijeti netko tko nema rastumačene osnovne temelje tih zadataka? Najčešće pogrešan!
