Mirela Španjol vlasnica je tvrtke Ciceron i jedna od najpoznatijih hrvatskih konzultantica specijalizirana za treninge iz područja retorike, komunikacijskih te prodajnih vještina i leadershipa.
Dugogodišnja ste stručnjakinja, iskusna mentorica i trenerica prezentacijskih i komunikacijskih vještina. Jeste li davne 2004. godine, kada ste dali otkaz i krenuli u poduzetničke vode, imali viziju Cicerona u današnjem obliku?
Još 20 godina prije osnivanja firme, 1984. sam došla u Zagreb na studij germanistike i fonetike i mislila da će mi to biti privremeno jer sam željela upisati medicinu. No, te godine nisam uspjela na prijemnom. I, onda, kako to u životu biva, ostala sam na Filozofskom fakultetu, zaljubila se u znanost o jeziku i govoru, medicina je ishlapila iz mojih misli zauvijek, a ja sam u svom životnom pozivu pronašla strast, sebe, prijatelje, a kroz kasnije specijalizacije u coachingu, uživanje u proučavanju duše, psihologije međuljudskih odnosa, komunikacije i dubokih ljudskih strahova i nesigurnosti… To je bila moja prva životna škola o tome da u životu često dobijemo ono što trebamo, a ne ono što želimo. I super da je tako, jer ponekad i ne znamo što nam treba.
Nakon završetka fakulteta, kad sam već sam radila kao profesorica njemačkog jezika u školi stranih jezika SUVAG, na sam dan mog vjenčanja stigla je debela koverta s fakulteta u Tuebingenu, tamo sam se prijavila za stipendiju na odsjek retorike.
Znala sam da sam je dobila, no ipak nisam otvarala kovertu do nakon ponoći. Tako sam kao svježe udana otišla u Njemačku kao gost – docentica na najboljem odsjeku za govor u Njemačkoj. To iskustvo dalo mi je neprocjenjiv vjetar u leđa da osnujem nešto kao prvi hrvatski centar za jezik i govor. Tako je nastao Ciceron.
Znali ste da u ovom poslu treba vremena da se dokažete, ovo nije biznis za brzu zaradu. Bili ste spremni na rizik koji mnoge od nas koči da krenemo sličnim putem…
U pravu ste! Ni za brzu, ali ni za sporu zaradu. ☺ Baviti se edukacijskim biznisom u Hrvatskoj nije i nikada neće biti posao u kojem ćete se obogatiti, samo lijepo živjeti.
Osim što traži enormna ulaganja u znanje, u alate kojima ćete raditi, neprekidno usavršavanje, to nije posao koji je skalabilan. Ne možete se klonirati i istovremeno raditi na nekoliko mjesta. Ne možete prodati šleper seminara po višoj cijeni od nabavne i zaraditi na proviziji. Sve ovisi o vama. Bilo je tu nekoliko pokušaja suradnji s ljudima koji su me trebali naslijediti, no nisu uspjeli. Ovo je ipak visokoindividualan posao koji se veže uz osobu. Ne možeš sebe delegirati. Znam samo par ljudi koji su uspjeli napraviti biznis od ovoga, međutim oni su menadžeri koji zapošljavaju druge, pravi poduzetnici. Divim im se, ali ja nisam menadžer nego coach, učiteljica. Ovo je moj poziv.
Ciceron će uskoro obilježiti 20 godina. Iza Vas je puno rada, strasti, balansiranja između posla i života. Što su Vam u životu donijele sve ove godine, osim reputacije i financijske neovisnosti?
Financijska neovisnost je neupitna. Donijelo mi je da se učim živjeti u neizvjesnosti, bar prvih par godina poslovanja. Naučilo me da ništa ne ide bez podrške. U to vrijeme moj bivši suprug preuzeo je veći dio brige oko djece, bila sam često na putu. Donijelo mi je neprekidno istraživanje vlastitih snaga, učenje, bezbroj edukacija, uglavnom u Njemačkoj, kad su poslovna edukacija i treninzi soft skillsa kod nas bili još u povojima. U tim mojim školovanjima krije se bar još jedan solidan stan u Zagrebu. ☺ Donijelo mi je reputaciju o kojoj nikad nisam razmišljala da će se dogoditi, no to se dogodilo bez neke moje namjere, kao posljedica.
„Game changer“ bila je godina 2011. kad sam napisala svoju prvu knjigu Moć uvjeravanja, prvi domaći priručnik za javno nastupanje, koji je u toj prvoj godini doslovno razgrabljen. Sada je već vrijeme za treće izdanje, knjiga je postala bestseller u cijeloj regiji.
Mogu reći da je to najbolji savjet koji sam ikada dobila na jednom treningu prodajnih vještina u Njemačkoj. Trener je napisao knjigu „3 minute do bolje prodaje“ i rekao da moram napisati nešto tako kratko da me ljudi prepoznaju. Ja se vratila, sjela za kompjutor, djecu poslala baki na more i kad me krenulo… Kakve 3 minute, u 14 dana napisala knjigu od 300 stranica koja će postati obavezni priručnik na poslovnim školama. Nakon toga napravila sam dvije konferencije pod nazivom Moć uvjeravanja i to je to.
Ciceron je brend…
Ciceron je firma koja funkcionira projektno. Tako surađujem s kolegama koji se bave sličnim stvarima. Mislim da je to budućnost poslovanja, aranžmani u kojima se stručnjaci koji su prepoznati za određena područja udružuju projektnog tipa. Nešto kao startup timovi. Kao što sam rekla, konačno sam shvatila da je Ciceron brend iza kojeg stojim ja i puno mojih vanjskih suradnika. Imam stručnjaka za web, virtualne asistente za društvene mreže, vanjsko knjigovodstvo, tiskaru, financijske konzultante… Ljudi imaju percepciju da tamo radi 20 ljudi, no to je snaga brenda. Zaposlena sam samo ja, suradnici su vanjski.
Iza Vas su brojni projekti i nemoguće ih je u jednom intervjuu pobrojiti (i još opisati). Koje biste projekte posebno izdvojili i zašto?
Moji najveći projekti su knjiga „Moć uvjeravanja“, koja valjda nikad neće zastarjeti jer se principi uvjerljivosti nisu promijenili stoljećima, samo tehnologija se mijenja.
Ciceron je držao svoje poznate govore prije 2000 godina, a nije bilo PowerPointa ni wirelessa, a i danas znamo za njega.
Trenutno su mi u tijeku tri projekta na koja sam posebno fokusirana. Škola govorništva u kojoj poslovni ljudi bruse svoje prezentacijske, ali i pregovaračke vještine. Teme koje obrađujemo su storytelling, glumačke tehnike, sudjelovanje na panelima, verbalno sučeljavanje… Jedinstven je to projekt u kojem sve moje znanje i iskustvo maksimalno dolaze do izražaja.
Projekt koji radim u suradnji sa serijskom poduzetnicom Kristinom Ercegović, pod nazivom VUP, namijenjen je ženama koje žele raditi na svojoj prepoznatljivosti. Vidljiva, uspješna, poduzetna, VUP je online program koji se nakon objave u medijima popunio jer smo prepoznale što muči žene, koje iz kulturoloških i evolucijskih, pa i transgeneracijskih razloga i naslijeđa žive u vlastitoj sjeni. Predivan program, a njihovo zadovoljstvo, otvaranje i izlazak iz ormara nam je najveća nagrada.
Još jedan program koji dokazuje ono što sam prethodno rekla o umrežavanju s kolegama koji već imaju izgrađenu reputaciju jest program Sam svoj PR-ovac, koji radim s kolegicom Ivanom Rorom, a namijenjen je malim i mikropoduzećima koji još nisu stasali za angažiranje PR agencije, pa ovaj važan aspekt poslovanja rade u početku sami.
Uza sve to, tu su i korporativne radionice iz područja leadershipa i business coachinga.
Velika ste zagovornica cjeloživotnog obrazovanja. Tek kada razumijemo i upoznamo sebe, možemo lako i s više zadovoljstva voditi druge ljude, biznise, biti učinkovitiji kao menadžeri, lideri i poduzetnici…
Diploma na Filozofskom fakultetu za mene je bila samo početak mog obrazovanja. Malo sam toga, od ovoga što sada radim, naučila na fakultetu. Nakon boravka na Neuphilologische fakultat u Tuebingenu, uslijedila je serija edukacija iz područja biznisa i poslovnih vještina do usko stručnih edukacija. Završila sam program iz executive coachinga prije 12 godina. U vrijeme korone završila sam edukaciju iz transakcijske analize, terapeutskog pravca koji se bavi osobinama ličnosti, koji mi je jako koristan alat u coachingu. Područje financija mi je unatoč brojnim edukacijama još uvijek ponekad nejasno – kako npr. imam dobit, a nemam toliko novca na računu. ☺ Razni alati za metodički rad s ljudima, rad sa slikom, sve je to potrebno da biste mogli biti kreativni u poslu.
Učim na svakom koraku, svakoj coaching sesiji, svakom svom treningu. Najviše učim na greškama. Uspjeh je loš učitelj. 😊
Svijet se promijenio. Zaposlenici više ne traže samo dobre tvrtke. Važno im je da imaju lidere koji znaju voditi i upravljati ljudima. Imamo li dovoljno izgrađenih lidera i više lidera po funkciji, a ne po vokaciji?
Eh, da, leadership! Imala sam sreće raditi s jakim liderima. Dođu na coaching jer žele rasti. No, nije da ih ima puno. Puno je više menadžera. U korporacijama, gdje je sustav velik i procedure jake, teško je uvijek biti svoj. Kad ljudi ne znaju svrhu i ne vide svoj konkretan doprinos i kad ti kažu „radi tako“ jer je to odluka centrale koja je negdje u Budimpešti, Beču i šta ja znam gdje, teško je biti intrinzično motiviran.
Korporacijama je sve teže dobiti i zadržati dobre lidere. Ne radi se o novcu koji im mogu ponuditi, radi se o osjećaju da radimo nešto sa smislom i svrhom. Radi se o viziji. Ali ono gdje nalazim sjajne lidere, to je poduzetništvo. Imam nekoliko klijenata koji vode svoje tvrtke i zapošljavaju 20 – 50 ljudi. Kod mene dolaze da im pomognem formulirati motivacijske govore, uspostaviti direktnu komunikaciju sa zaposlenicima, dolaze naučiti više o sebi da bi mogli voditi druge. Jer bez vođenja sebe nema vođenja drugih!
Osim što ste poduzetnica, stvarate i na drugim područjima, pišete romane, priručnike, glumite, putujete, pokrenuli ste podcast… Što Vas od svega ovog čini „bogatijom“ osobom?
Nisam čovjek kvantitete, nego kvalitete. Napisala sam samo jedan roman i samo jedan priručnik. Toliko od mene. ☺ Roman je bio moja terapija, spada u tzv. Healing literaturu, opisala sam svoj život u poluautobiografskoj formi, no ima i elemenata fikcije. Ako niste u dobrom štimungu, nemojte ga čitati. ☺ Opisuje život u Slavoniji 80-ih i neke traume moje generacije, ali sad mi se čini da su mi one bile poluga i da bez njih ne bih bila ovdje gdje jesam. A volim mjesto gdje jesam sad. Sve mogu, a ništa ne moram u svojim kasnim 50-ima. Gluma je i hobi i strast i učenje o govoru, ekspresivnosti, tijelu, percepciji… Obožavam te daske koje život znače, tu neizvjesnost na sceni, taj adrenalin. Trenutačno idem na improvizacije, glumački žanr koji je u Europi, a naročito u Americi, jako popularan i vodi prema stand upu. To pomaže meni, ali i klijentima prenosim te vježbe da budemo spontaniji, da se opustimo, da se prestanemo bojati greške. Sve me to čini bogatijom osobom. Svaka interakcija s ljudima, poslovno ili privatno, obogaćuje me. Čak i one negativne. Ove godine imala sam jedan ozbiljan poslovni „fail“. Krivo sam procijenila spremnost organizacije za suštinske promjene i otvorenu komunikaciju i izgubila taj posao. Pogodilo me to na razini ega, ali liječim se. ☺ Kaže moja terapeutkinja, kakva je to karijera bez jednog ozbiljnog neuspjeha?!
Veliki sam fan edukacije. Na jednoj od edukacija rješavala sam Gallupov test osobnosti i potvrdila samoj sebi da su mi jake strane na prvome mjestu to što sam learner – učenik, pa tek onda influenser, pa tek na trećem mjestu teacher i motivator.
Ponosni ste kada kažete NE bez krivnje i pritom se osjećate super. Kad drugima kažemo NE, sebi kažemo DA. Je li to uvijek tako?
Asertivnost! Vječna tema u komunikaciji i nikad zaokružena. Tomu se učimo cijeli život. Reći ljudima NE bez krivnje. Zauzeti se za sebe. U poslu, trebalo mi je nekoliko godina da naučim reći NE zahtjevima koji su neutemeljeni. Još uvijek učim reći NE, naročito bližnjima, jer što je jača emocionalna veza, to nam je teže jer se bojimo da ćemo nekoga povrijediti. NE ima različite oblike, u širem smislu radi se o postavljanju granica. Ove godine, recimo, odlučila sam da želim živjeti sama nakon što su moji sinovi završili fakultetsko obrazovanje. Nije mi bilo lako, ali to smatram svojim najvećim uspjehom u 2024. godini. Smatram da je važno za djecu da se što prije osamostale. Vidim razliku između nas koji smo došli u Zagreb iz manje sredine i onih koji su tu odrasli. Razlika je u odgovornosti, motivaciji, proaktivnosti… Obojica sinova su se odselila i žive u svojim stanovima, grade svoj život i naš odnos je sad zdraviji, a oni borbeniji. U poslu je ista stvar. Ne javljam se npr. više na razne aukcije za poslovnu edukaciju jer ne želim sudjelovati u procesima koje smatram lošima. Ne idem na evente samo da bih bila viđena, uhvatio me prije nekoliko godina JOMO (joy of missing out). Bez krivnje kažem NE na takve stvari. Razne ponude kompenzacija, nefer pregovaranja oko cijene usluga. Ne, hvala! Nije svaki kupac moj kupac. It’s OK.
Što će nam donijeti, ili su već donijele, nove generacije koje izlaze na tržište rada?
O, koliko od njih učimo! Često me u tvrtkama traže da im pomognem oko teme upravljanja generacijskim razlikama. To je velika i bitna tema. Ono što oni donose na tržište rada su veće samopouzdanje, sklonost neformalnijim oblicima rada, home office, multitasking, ovisnost o digitalnom načinu poslovanja, ali i veća ravnoteža poslovnog i privatnog.
Oni nisu kao mi X-eri skloni poginuti na poslu i raditi prekovremeno. Kraće se zadržavaju na jednome mjestu. Izrasli su iz neizvjesnosti i s mobitelom u ruci. Najpametnija stvar koju možemo tu zaključiti jest da mi živimo u njihovom svijetu, a ne oni u našem! Na nama je da se prilagodimo, a ne da kukamo kako su ove generacije loše i nemotivirane. Dali smo im mobitele u ruke sa 2 godine, ovo je posljedica i mi smo ovdje gosti. Dugo mi je trebalo da to prihvatim.
Živimo u vremenima izrazite komunikacije. Ona je ogledalo organizacije. Kako možemo povećati kvalitetu komunikacije, posebno danas kada dobre i loše informacije kruže neviđenom brzinom?
Vratiti se na početne postavke. Mi kao ljudi nismo se promijenili. Promijenila se tehnologija. Ljude treba učiti da se vratimo našem pravom biću, a to ne možemo porukama na whatsupu. Smajlićima, emotikonima… I dalje nam trebaju ljubav, pažnja, zagrljaj, pokret, fizički susret, pravi osmijeh. Nikada to neće zamijeniti nikakav online. AI nikada neće moći ono što može čovjek. Mi smo stalno u raskoraku između digitalije koju evolucija ne prati. Zato je sve više mentalnih i psihičkih oboljenja. Ljudi su ranjeni nakon pandemije. Emocionalno, ljudski, ne samo zdravstveno. Nekako se nadam da će ova ovisnost o tehnologiji i brzini uskoro doživjeti svoj vrhunac i da ćemo spoznati njezine granice. Do tada, mi coachevi i terapeuti imamo puno posla.
