Neki kažu kako trenutno zagrijavanje pripada samo ciklusima koje planet provodi po nekim svojim svemirskim zakonima, bez obzira na neznatan čovjekov utjecaj. Dokazuje to mjerenje temperature u nekoliko europskih gradova, koje doista pokazuje trend pada temperature od početka 18. stoljeća do 1880., kada počinje pravo službeno mjerenje. Nakon toga, temperatura raste sve do danas, kad je na razini onih iz ranog 18. stoljeća.
Damoklov mač nad glavom
Već nekoliko godina u medijima, umjesto dogovora i smirivanja situacije, postoji neki prešutni sporazum kako nam nad glavama visi Damoklov mač globalnog uništenja. Provlači se ta tiha jeza kroz medije, gradove, zakutke ulica, domove i dnevne sobe.
Strah! Što učiniti?
Živi punim plućima dok možeš, ne brini se o sutra, čeka te, kako navode, najteža zima u povijesti koja će biti praćena s još najmanje deset istih ili gorih. Kamo sada?
Pa kreni na more!
Hrvatska je članica Europske unije i samim time relativno sigurna.
Idemo se provesti još jednom na vrtuljku zabave, bez obzira na sve. Bez obzira na paprene cijene koje u nekim restoranima dosežu potpuno besmislene vrijednosti, bez obzira na cijene u marketima koje su bezobrazno skuplje nego u kontinentalnom dijelu zemlje. Bez obzira na to što sobarica ne zna ili ne želi upaliti usisavač kad treba, bez obzira na domaćine koji se ponašaju po principu “oderi dok možeš”. Bez obzira na cijene goriva koje su isto tako bezobrazno skuplje na našim raskošnim autocestama. Još samo ovaj put prije nestašnih zima koje dolaze. Tzv. “daj što daš” turizam.
Daj što daš!
Nevjerojatan je generator motivacije taj strah. Nijedna neprovedena strategija razvoja održivog turizma koji se oslanja na goste veće platne moći, koji neće devastirati nepovratne prirodne resurse ove predivne zemlje, neće donijeti toliki profit kao strah od globalnog uništenja.
I eto prave strategije.
Je li ona razvojna? Je li održiva? Je li zasnovana na znanstvenim činjenicama, mjerenjima i strateškom planiranju? Ili na socijalnom fenomenu koji nazivamo ljudskom zajednicom? Koga briga!
Bitni su rekordi koji padaju iz dana u dan, bitno je pola milijuna vozila koja su do sada prometovala Pelješkim mostom, bitna je simbolika povezivanja krajnjeg juga Hrvatske s maticom.
Naravno, ovim ne umanjujem vrijednost i značaj te činjenice. No i dalje je to masovni turizam koji na valu straha zapljuskuje sve naše obale. Od Umaga, pa do sada, napokon povezanog Dubrovnika. Nakon svih ovih godina traženja pravih rješenja, upozoravanja stručnjaka i lamentacije o održivom turizmu, pronašli smo onaj pravi!
“Daj što daš” turizam!
Takav turizam obara sve rekorde.
A dogodine?! Što bude!
