Atena, središte kulture i nastanka zapadne civilizacije, demokracije, retorike, matematičke misli, filozofije, psihologije, povijesti. Sama srž svega onoga što, u neznanju, nazivamo svojim temeljima.
Organizacija, strategija, populacija, informatizacija, demokracija. Sve ove riječi koje su utkane u svakodnevicu svih država koje se žele nazivati naprednima, nastale su upravo na ovome mjestu. Putem Agore (mjesta javnog okupljanja starih Grka) i čudesnom kompleksu Partenona, čiji stupovi odolijevaju ugrizu vremena i svjedoče nekim drugim, slavnim vremenima, kreću se rijeke turista, zastajući u jednoj od nekoliko ulica koje su prepune svih vrsta suvenira. U glavama je jedna jedina misao: „Ne mogu otići iz Atene bez poklona svima onima koji su mi dragi.“ Jedini način kako ću prenijeti velebnu monumentalnost onoga što vidim i osjećam je ne više hladni video ili slika, već nešto što mogu dotaknuti, pokazati, osjetiti. Bio to portret Atene na magnetskom komadiću keramike, imitacija koplja, štita ili dijela oklopa iz doba antike, veličanstveni kip Leonide i svih drugih ljudi i bogova iz plejade povijesti, priča i legendi koje su tako vješto marketinški plasirane cijelom svijetu, sve je gotovo u rangu hipnotiziranja američke filmske industrije.
Nošen rijekom turista, putujem i ja…
Ne razmišljam o novcu koji trošim kako bi sobom ponio djelić te veličanstvenosti. Ponuda je obimna uz osmijehe na licima prodavača koji dobro podnose valove turista koji se razbijaju o njihove štandove kupujući sve pred sobom. Mirno stojim u redu, usput zamolim probati repliku spartanske kacige i sve u svemu, dobro se zabavljam. Osjećam rijeke eura koji se slijevaju u blagajne. Nakon kupnje suvenira, odustajem od posjeta Partenonu, vrućina je nesnošljiva i blizu 40 stupnjeva, što nama Slavoncima i nije neki idealan uvjet za posjet.
Ulazim u restoran, nastojeći dobiti mjesto u centru Atene. Nakon nekoliko minuta sjedam i dobijem menu. Uz osmijeh, konobar pomno čeka moju narudžbu i na lošem engleskom preporuča mi lokalnu porciju grčkog specijaliteta koji nazivaju suvlaki. Hm, zašto ne, samo da pogledam cijenu.
Ostajem šokiran…
Centar Atene, na brdu se vidi Partenon (kažu kako ga godišnje posjeti 30 milijuna turista, od kojih su 70% Amerikanci), restoran pun. Cijena porcije je ČETIRI I POL eura. Ne vjerujem vlastitim očima. Na Jadranu se oko te cijene vrte dvije kugle sladoleda. Osmijeh konobara je sve širi i širi. Čovjek je shvatio moje neshvaćanje. Brzo pozivam prijatelje i uskoro nas je šestero za stolom. Konobar prima narudžbe i nosi kolače na račun kuće.
Sutradan, vraćam se u Osijek. Uskoro putujem u Umag, gdje ljetujemo svake godine. Kao i uvijek, supruga i ja odlazimo na subotnju večeru. Ništa fensi, samo slavonska pica. Dvije pizze i dva soka. 35 eura. Kolika li će cijena biti u Umagu? Uz kakvu uslugu i uz kakve dodatne sadržaje koje svaki moderan turist ne samo da traži, već i zaslužuje? Na lokalnom TV programu vrte se vijesti s novim očekivanjima od ove turističke sezone. „Malko smo skuplji od konkurencije“ – kažu nasmiješena lica TV voditelja. No naše more najljepše je na planetu. Cijela situacija postaje tragikomična. Malko skuplji? Malko neorganiziraniji u ponudi i suvenirima. Malko prepotentniji i grublji. Uz iznenadno povećanje cijena autocesta i goriva.
darko.balas@gmail.com
