Obrazovanje je sektor koji svojim djelovanjem mora podupirati ljude da dosegnu svoj potencijal i maksimum, ali i da svojim brzim prilagodbama zapravo daju najveći doprinos podizanju konkurentnosti gospodarstva. Hrvoje Balen, član Uprave Algebre – Zagreb
Algebra je danas najveći i najbrže rastući hrvatski i regionalni privatni obrazovni sustav, koji se proteže na dvadesetak gradova Hrvatske, s više od 60 vrhunski opremljenih učionica i predavaonica. Kroz Algebrine učionice i virtualne kabinete u zadnje 22 godine inspiraciju, znanja i vještine steklo je više od 120.000 ljudi, a u zadnjim godinama u sustav ulazi otprilike 15.000 pojedinaca svake godine. No Algebra je puno više od brojeva. Prema Agenciji za znanost i visoko obrazovanje i kriterijima osiguravanja kvalitete, u Algebri se provode najbolje ocijenjeni stručni studiji u Republici Hrvatskoj. Algebra Grupu danas čine Visoko učilište Algebra, Otvoreno učilište Algebra i Algebra d.o.o., a Hrvoje Balen, jedan od osnivača, danas je član Uprave, odgovoran za marketing.
Hrvoje Josip Balen rođen je 1975. u Zagrebu, gdje je završio FER. Suradnici ga opisuju kao neumornog kreativca i karizmatičnog lidera koji daje svoj maksimum u novim projektima, povezivanju industrije i obrazovanja te srednjoročnom i dugoročnom usmjeravanju razvoja. Povrh toga, Hrvoje Balen je dopredsjednik HUP ICT udruge, izvjestitelj Europske komisije za DESI i Europski semestar, član Nacionalnog vijeća za razvoj ljudskih potencijala, koordinator Nacionalne koalicije za digitalna radna mjesta i vještine, zaljubljenik u digitalno, čovjek koji neprestano dokazuje da ispravnim mindsetom možeš ZAISKRITI u svijetu bez obzira na sve druge okolnosti.
U posljednje vrijeme puno je novosti u Algebri, ali krenimo od kraja… Sredinom travnja, u jeku karantene, gostovao si u našoj emisiji „Poduzetnički mindset“ sa Sašom Cvetojevićem i tada je sve još bilo puno neizvjesnosti i otvorenih pitanja. Danas je perspektiva bitno drugačija. Doduše, već u srpnju Algebra je dobila dopusnicu kojom postaje prvim privatnim sveučilištem u području tehničkih znanosti u Hrvatskoj, uspješno ste odgovorili na sve izazove online nastave ne gubeći ni minute rada, a u novu akademsku godinu na Algebri krenulo je više od 400 brucoša. To su sve rezultati vrijedni divljenja. Na koji način Algebrin tim uspijeva prkositi pandemiji, olujama, nadmudriti krizu i privući toliki broj mladih na svoje studijske programe iz Hrvatske i iz svijeta?
Ne postoji jedan čarobni faktor Algebrina tima. Riječ je o kombinaciji više elemenata – intenzivnog rada na brzom prilagođavanju studijskih i drugih obrazovnih programa budućim znanjima i vještinama, za što smo kontinuirano u komunikaciji s tvrtkama iz struke. Uz to, svake godine imamo velika ulaganja u osiguravanje kvalitete, što se dijeli na usklađivanje, motiviranje i nadzor rada nastavnika i suradnika, ulaganje u razvoj laboratorijske, učioničke i virtualne infrastrukture, ali i ulaganje u studentske i polazničke sustave – Infoeduka i ALPS – koji su temelj naše komunikacije sa studentima, ujedno i glavni ERP sustavi kroz koje pratimo realizaciju, kvalitetu i ispunjenje ciljeva koje smo si zadali na početku akademske godine. Naravno, ništa od ovoga ne bi bilo samo po sebi dovoljno da nemamo tim od 150 fantastičnih zaposlenika, koji shvaćaju da je naša uloga puno viša od same provedbe nastave i ispita. Smisao našeg postojanja jest da prepoznamo talente i izvučemo maksimum iz svakog pojedinca te time značajno mijenjamo ukupno gospodarstvo Hrvatske, a s druge strane da u konkurentskom ili suradničkom odnosu motiviramo i druge obrazovne institucije da budu još bolje. Svi zaposlenici i suradnici shvatili su ozbiljnost situacije u ožujku i dali zaista 120% sebe da se u tjedan dana dogodi kompletna transformacija u online okružje i virtualne učionice te da se čak 80% zaposlenika premjesti u kućne urede. Polaznici i studenti su to najmanje primijetili te smo akademsku i financijsku godinu, koje traju od rujna do kolovoza, završili uz gotovo zanemariv „drop-out“ postojećih polaznika i studenata te nastavak rada na EU financiranim projektima, što je bila pozitivna strana, dok je s druge strane smanjen opseg aktivnosti B2B klijenata i regionalnih ureda potaknuo racionalizaciju.
Pandemija koja nas je sve zadesila pokazala je i što za nas znači disperzija portfelja i disperzija raznih tipova kupaca koji trebaju neke naše usluge. S obzirom na to da pokrivamo dosta široko područje obrazovanja i obrazovnih usluga, uspješno smo balansirali s resursima kako bismo mogli nastaviti s vrhunskom kvalitetom nastave, ali i razvojnim projektima. Također, uspjeli smo započeti i neke veće projekte čiji fokus nije sama provedba obrazovanja, već konzalting u osiguravanju kvalitete, izrada digitalnih obrazovnih sadržaja, strateško planiranje obrazovanja, povezivanje tržišta rada i obrazovanja te podrška u podizanju kvalitete strukovnog obrazovanja. Nažalost, činjenica je da smo neka poslovna područja morali reducirati, što je dovelo do toga da smo od travnja do srpnja morali smanjiti troškove stalno zaposlenih, ali i ugasiti neka radna mjesta koja je pandemija učinila nepotrebnim.
S prvim danima listopada i početkom nove akademske godine blizu smo toga da primanja stalnih zaposlenika vratimo na stanje prije pandemije, što je posljedica i zajedničkog rada – svi digitalni studiji koje provodimo (računarstvo, multimedija, digitalni marketing, digitalni dizajn) traže se i više nego prošlih godina. Dok odrasli shvaćaju kakvu stabilnu priliku im otvaraju programi obrazovanja u digitalnim područjima, maturanti puno odgovornije pristupaju pripremama za završne ispite i upise na fakultete.
Od samih početaka Algebra nije samo obrazovna institucija, nego je zapravo riječ o obrazovno-poduzetničkom pothvatu. Nitko nikada nije investirao u vas, sve ste postigli sami slijedeći neke svoje postulate i viziju. Koliko se situacija u poduzetničkome smislu promijenila otprije 20 godina i s kojim ste se sve izazovima, vi, kao privatna obrazovna institucija, susreli na tom putu?
Nemojmo zaboraviti da je naš razvoj išao obrnuto od većine svjetskih primjera – mi smo krenuli od kratkih tečajeva preko formalnog obrazovanja odraslih i specijalističke izobrazbe tehnoloških profesionalaca do visokog obrazovanja. Dakle, gotovo svu dodanu vrijednost u obliku profita koji smo stvorili, investirali smo u daljnji razvoj i inovacije u obrazovanju, što nas je pozicioniralo ovdje gdje smo danas.
Točno je da nikad nismo imali neke vanjske investitore, iako se svako malo pojavi netko s takvom idejom – do sada nismo imali potreba za financiranjem, no ukoliko se odlučimo na kvantne iskorake u internacionalizaciji i procijenimo da bismo trebali kreirati jaču europsku mrežu, onda bismo vjerojatno bili otvoreniji prema vanjskim, pametnim investicijama.
Gledano očima poduzetnika, primjećujem da se Hrvatska čak i 30 godina od osamostaljenja još uvijek nalazi u tranziciji, koju obilježava dominantna uloga države i lokalne samouprave kao direktnog kupca i investitora u domaće gospodarstvo. Uz središnju državu, velik je utjecaj cijelog niza državnih poduzeća, agencija i institucija koje uglavnom nisu podložne tržištu, već su pokrivene zasebnim zakonima i političkim odlukama. Da bismo se primakli otvorenim i uređenim tržištima, potrebno je kontinuirano raditi na motivirajućem poreznom okviru koji će se iz godine u godinu poboljšavati jer se moramo početi natjecati s drugim ekonomijama u podržavanju privatnih investicija – kako domaćih, tako i stranih. Isto tako, nužan nam je i drugačiji okvir za javno-privatno partnerstvo jer nije izdrživo da nam sve velike investicije moraju biti financirane iz javnih sredstava, u što su uključena i sredstva EU fondova. Također, nadam se i nekoj istinskoj poreznoj reformi u kojoj će se adresirati problem nejednakosti značajnog oporezivanja rada i alternativnih načina ostvarivanja prihoda koji su nas i doveli do toga da imamo najnižu stopu radno aktivnog stanovništva, ali i strukturu ekonomije u kojoj se sve privatne investicije slijevaju u izgradnju turističkih objekata, dok istovremeno mirovinski i zdravstveni sustav ne mogu namaknuti dovoljno sredstava za održavanje stabilnosti.
Što se nas kao privatne institucije tiče, naši problemi su povremena diskriminacija u mogućnosti javljanja na projekte kojima se izgrađuje infrastruktura ili dodjeljuju sredstva za razvoj znanstvene djelatnosti. Također, u razvoju visokog obrazovanja postoji cijeli niz nelogičnih zakona koji pretjerano i iznad standarda normiraju uvjete obavljanja visokog obrazovanja kako bi se ojačala barijera osnivanja i jačanja novih institucija. Štoviše, u posljednjih par godina pojavljivale su se i neke opskurne inicijative da se stručnim studijima degradiraju razine obrazovanja, što je ponajprije bilo na tragu ograničavanja privatnih inicijativa. Nasreću, iako je to dolazilo iz dosta moćnih krugova, odgovorne osobe bile su na visini zadatka i priječile takve, neustavne i europski neprihvatljive ideje. Upravo zbog ovoga, nadamo se da će paket izmijenjenih zakona iz područja obrazovanja odraslih, znanosti i visokog obrazovanja, osiguravanja kvalitete i kvalifikacijskog okvira, donijeti pozitivne pomake.
Jedan od problema je svakako i činjenica da u zakonodavstvo još nije u potpunosti implementirana EU Direktiva o uslugama, pa nam vrlo često nelojalnu konkurenciju čine neke javne institucije koje „ruše“ cijene raznih školovanja jer su na proračunu lokalne samouprave ili države pa se ne moraju toliko brinuti o troškovima. Tragično je da mi zapravo punimo taj proračun, a onda se ta ista sredstva poslije koriste kako bi nam se nelojalno konkuriralo. Velik problem je i porezni tretman koji privatne obrazovne institucije tretira kao neprofitne subjekte, kakvi su i javne obrazovne institucije, ali mi iz nekog razloga moramo plaćati porez na dobit.
Što se tiče samog obrazovanja, u javnosti često slušamo o konstantnoj “neusklađenosti obrazovanja i trzišta rada”. U čemu je zapravo problem i postoji li rješenje za izlazak iz tog začaranog kruga?
Glavni problem neusklađenosti obrazovanja i tržišta rada je u suštini nepostojanje fleksibilnosti obrazovnih institucija na svim razinama obrazovanja, koje nisu motivirane i posložene za brze promjene kakve nam predstoje u budućnosti, iako će uskoro zaživjeti odličan i jedini učinkoviti mehanizam usklađivanja obrazovanja i tržišta rada – Hrvatski kvalifikacijski okvir. Činjenica da imamo puno specijaliziranih srednjih škola za određena područja, s uskom specijalizacijom, zapravo i prirodno stvara otpor promjenama onoga što se u takvim institucijama poučava, jer to zahtijeva prilagodbu nastavnog kadra, promjenu opreme, ponašanja, partnera, financiranja i slično. Format „srednje škole“ kao lokalnog centra odgoja, obrazovanja i stjecanja kompetencija, koji živi u manjim sredinama i gdje se na jednome mjestu provode i svi strukovni i gimnazijski programi, po meni je značajno prilagođeniji Hrvatskoj. Na taj način i sam ravnatelj može bolje balansirati s programima i kadrom koje provodi iz godine u godinu. Ovaj primjer jednako dobro osjeti se i na primjeru sveučilišta, tj. koncepta specijaliziranih fakulteta koji minimalno razmjenjuju nastavnike i resurse te su nespremni odgovoriti na promjene, što se dobro osjeti i na tome da već drugu godinu zaredom imamo 13.000 nepopunjenih mjesta na javnim fakultetima koje porezni obveznici uredno plaćaju.
Osobno i profesionalno zagovaram ideju da se Hrvatska mora, upravo zbog fleksibilizacije i činjenice da svugdje u svijetu raste broj godina koji ljudi provode u obrazovanju, okrenuti prema minimalno 50-postotnom udjelu gimnazijskog obrazovanja. Naime, već danas imamo situaciju da gotovo svi strukovnjaci sa završenim 4-godišnjim obrazovanjem upisuju fakultete i strukovno obrazovanje biraju jer nema dovoljno mjesta u gimnazijama. Po pitanju strukovnog obrazovanja, prilično sam siguran da nam je tu potreban bitno manji broj različitih strukovnih programa, koji će dobiti veće opterećenje općih predmeta kakvi su hrvatski, engleski, matematika i fizika uz dobre temelje šire struke, a da se profiliranje mladih radi kroz petu, neobveznu godinu školovanja za koju bi same škole i obrazovne institucije razvile 200 do 300 jednogodišnjih programa koji bi bili prilika za stjecanje praktične struke. Na taj način dobio bi se i fantastičan poligon za pravo cjeloživotno učenje te bi se ljudi mogli jednostavno usavršavati ili osposobljavati tijekom cijele karijere. S druge strane, oni strukovnjaci koji bi nastavili na fakultete, imali bi značajno bolje izglede upisati i završiti studije koji su njihov odabir. Također, puno lakše bi se na ovaj način moglo animirati i ljude iz gospodarstva da predaju na ovakvim kraćim programima, nasuprot današnjoj situaciji u kojoj je školama iznimno teško naći inženjere i profesionalce da predaju na strukovnim školama.
Što se tiče usklađenosti obrazovanja i tržišta rada, trebamo u punom opsegu nastaviti implementaciju Hrvatskog kvalifikacijskog okvira u sve razine planiranja obrazovanja i služiti se analizom dostupnih podataka o obrazovanju i tržištu rada kako bismo odluke o promjenama donosili na temelju predikcija i trendova, a ne po osjećaju.
U sustav Algebre godišnje uđe respektabilnih 15.000 ljudi, na kojim poljima vidite prostor za razvoj?
Kroz protekli rad dokazali smo da pristup kroz digitalne tehnologije jako smanjuje nejednakost između ljudi koji su prirodno tehnički, društveno-humanistički ili umjetnički nastrojeni. Dakle, mi razbijamo mitove da su samo inženjerska područja perspektivna jer fantastična prilika postoji i za ekonomiste, dizajnere, sociologe, lingviste, pravnike ili menadžere, ukoliko dobro poznaju digitalno okružje i prilike koje im se ondje otvaraju. Što se tiče našeg daljnjeg razvoja, svakako su najveći potencijali u dovođenju stranih studenata u Hrvatsku na kompletne studije. Zatim, intenzivno razmatramo programe obrazovanja koji adresiraju brzorastuće digitalno poslovanje, stavljamo naglasak na razne formate školovanja menadžera koje mi u svojim MBA i mini MBA programima pripremamo da budu transformacijski lideri ili ‘eLeaderi’. U zadnjih nekoliko godina, intenzivno radimo i na konzaltingu u obrazovanju koji pružamo drugim obrazovnim institucijama, a tiče se izgradnje sustava osiguravanja kvalitete, vlastitih softverskih platformi za vođenje visokog obrazovanja, strateškog pristupa planiranju, izradi digitalnih obrazovnih sadržaja i sl. Naš strateški projekt prerastanja u Sveučilište Algebra također će nam otvoriti puno novih perspektiva u međunarodnoj suradnji i združenim studijima. Korona je i napokon afirmirala online učenje koje mi intenzivno provodimo već 15 godina, ali tek sad je uzelo značajnog maha, što znači da se ovakvim pristupom možemo približiti značajno većem broju korisnika.
U Hrvatskoj, osim izrazito iseljeničkog trenda, postoje i ozbiljni demografski izazovi. Na koji način obrazovanje i digitalna industrija mogu odgovoriti na te izazove?
Digitalna industrija, sa svojim izvoznim potencijalom i natprosječnom stopom dodane vrijednosti omogućava i zanimljive projekte i konkurentna primanja, što je iznimno važno za zadržavanje i privlačenje novih ljudi. Iz tog razloga, ovu granu industrije treba, uz standardne ekonomske razloge, promatrati i kao veliki demografski potencijal. HUP ICT, čiji sam dopredsjednik već dugi niz godina, kontinuirano se zalaže za smanjenje opterećenja plaće i uvođenje neoporezivih dodataka, kako bi zaposlenicima ostalo što više sredstava na raspolaganju i kako bismo ih motivirali da svoja stručna znanja ne odnose u inozemstvo. U posljednjih nekoliko godina napravili smo dosta značajne pomake, ali kako sam i rekao, ne možemo stati, već moramo nastaviti inzistirati na toj agendi, jer sve zemlje razvijenog svijeta u ovakvim vremenima krize posežu za rasterećenjem zaposlenika i gospodarstva.
Obrazovanje je pak sektor koji svojim djelovanjem mora podupirati ljude da dosegnu svoj potencijal i maksimum, ali i da svojim brzim prilagodbama zapravo daju najveći doprinos podizanju konkurentnosti gospodarstva. Obrazovni sektor mora željeti nadmetati se s drugim obrazovnim sektorima i biti visokokompetitivan jer samo takav može i stvarati kompetitivne pojedince. Moram osvijestiti da je ovo apsolutni imperativ jer nam zadnjih nekoliko godina raste trend u kojem najbolji maturanti direktno odlaze u druge EU zemlje na studije jer im je to sad postalo jako dostupno zahvaljujući inicijativama pojedinih vlada.
Nedavno je pročišćen i dopunjen Zakon o strancima u RH. Veliki trud oko vize za digitalne nomade uložio je nizozemski poduzetnik s hrvatskom adresom Jan de Jong. I sam si putem društvenih mreža pokrenuo inicijativu za uvođenje studentskih viza, koja je naišla na izrazito odobravanje kolega i šire javnosti. Što bismo sve konkretno mogli riješiti regulacijom studentskih viza i postoji li nada da će se to i ostvariti?
Studentske vize ušle su u novi prijedlog Zakona o strancima na isti način kao i vize za digitalne nomade, što je zaista jako dobro. Hrvatska trenutno ima tek 3.000 stranaca na svim domaćim sveučilištima, a postoji prostor za bar 5 do 10 puta više stranaca, koji bi plaćali svoje studije i živjeli tu. Samo kada bismo brojku studenata povećali za još 3.000 našli bismo se u demografskom plusu jer je trenutno tek 2.400 više iseljenih nego useljenih ljudi. Moram naglasiti da se najveći potencijal privlačenja studenata nalazi u zemljama izvan EU-a, osobito u Aziji, Latinskoj Americi, zemljama Mediterana i onima na granicama ‘stare’ Europe.
Dakle, jasno je da osim same potrošnje i plaćanja školarine, ove mlade ljude moramo promatrati i kao potencijal ciljanog useljavanja stručnjaka i zato nastojimo kroz izmjene Zakona o strancima motivirati i ostanak ljudi nakon diplomiranja. Da bismo postali atraktivna destinacija, moramo i maksimalno pojednostaviti i digitalizirati procese strancima iz trećih zemalja te proširiti mrežu viznih centara i EU diplomatskih predstavništava kroz koja bismo ostvarili doseg do zemalja u kojima nemamo svoje konzulate.
Za daljnje inicijative okupili smo široku frontu kvalitetnih domaćih institucija, nastavljamo s prijedlozima kako od Hrvatske napraviti poželjnu destinaciju za studiranje i kroz višegodišnje programe osigurati sredstva za prilagodbu, unaprjeđenje, nove programe na engleskom jeziku te združenu promociju.
Algebrin fokus usmjeren je većinom prema digitalnom, no jednom si rekao kako je „Algebrina misija zapravo u svakoj osobi pronaći ono u čemu je najbolja te je učiniti izvrsnom u tome, iz čega proizlazi da ne postoje područja znanja za koja danas možemo reći da su neperspektivna“. Kolika je stvarna snaga ICT sektora danas i koje sve prilike otvaraju digitalni sektor i ICT industrija?
ICT sektor je značajno narastao i danas predstavlja jedan od većih konsolidiranih sektora u Hrvatskoj po prihodima, izvozu, broju zaposlenika, a napose po dodanoj vrijednosti koju sačinjavaju bruto plaće, uplaćeni porezi, doprinosi i dobit. Prihod ICT industrije iznosi 41 milijardu kuna i ako želimo usporediti s nekim poznatim industrijama, onda je to dvostruko više od metalne te desetak posto više od prehrambene industrije. U sektoru je danas zaposleno 41.500 ljudi, i to raznih profila, od inženjera do menadžera, voditelja projekata, dizajnera, psihologa, pravnika, marketinških stručnjaka i prodavača. To je tek desetak posto manje od broja zaposlenih u prehrambenoj industriji i petnaestak posto više nego u metalnoj.
U zadnjih nekoliko mjeseci svjedočili smo i nevjerojatnim vijestima iz Infobipa, Nanobita, Infinuma i Rimac automobila, koji su široj javnosti posvjedočili samo ono što mi iz sektora već godinama znamo. Vrijednost nekih od navedenih kompanija nadmašila je vrijednost većina kompanija čijim dionicama se trguje na Zagrebačkoj burzi, a akvizicije i projekti koji najavljuju dolazak u Hrvatsku odjeknuli su u svjetskim medijima. Upravo zbog takvih stvari, nama je jednim dijelom lakše privlačiti mlade ljude željne karijere u tehnološkom i digitalnom sektoru, no traži od nas i da se ubrzano transformiramo i kreiramo nove studije i obrazovanja koji će podržavati upravo ovakve globalno konkurentne kompanije.
Europska komisija novim dugoročnim proračunom EU-a od 2021. do 2027. potiče članice na razvoj inovativnosti. Može li europski novac biti ključ oporavka hrvatskoga gospodarstva i pod kojim uvjetima?
EU fondovi, a pogotovo instrument za oporavak i otpornost (resilience and recovery) zaista su fantastična prilika, ponajprije za jačanje privatnog sektora koji jedini može kreirati radna mjesta i stvarati dodanu vrijednost za društvo. Dakle, prijedlog Europske komisije da se bar 20% novca investira u digitalne teme ne treba smatrati obveznom granicom i treba razmisliti da se ta brojka još poveća i ciljano investira u ubrzan razvoj širokopojasne infrastrukture, digitalizaciju i transformaciju malih i srednjih tvrtki, investicije privatnih tvrtki u istraživanje i razvoj u ICT područjima te stvaranje novih tehnološko-digitalnih kadrova kroz naglasak na upskilling i reskilling svih perspektivnih ljudi.
Analiza koju smo napravili i prezentirali Ministarstvu regionalnog razvoja, Ministarstvu gospodarstva te Središnjem državnom uredu za razvoj digitalnog društva, pokazuje da već sad u privatnom sektoru postoji potencijal od preko 1,4 milijardi eura spremnih projekata digitalizacije poduzeća, istraživanja i razvoja, širokopojasnog pristupa internetu i obrazovanja.
Navedeni projekti mogu se dovršiti do kraja 2023. godine, što je jedan od glavnih uvjeta isplate EU sredstava, a njihov učinak bio bi ogroman na gospodarstvo, ali i na indikatore koje smo se obvezali postizati do 2030. godine.
Unatoč svim preprekama i ogromnom prostoru za rast i napredak, uviđaš li neke pozitivne promjene u našem društvu i smatraš li da je napokon došlo vrijeme za uspon neke nove ekonomije u Hrvatskoj? Drugim riječima, kako možemo globalno poboljšati konkurentnost hrvatskoga gospodarstva i usmjeriti se prema strukturi ekonomije temeljenoj na jakom privatnom sektoru?
Moja slobodna procjena je da imamo jako dobru priliku promijeniti strukturu gospodarstva, ali iako to ne volim spominjati, moram reći da je sada jako puno toga u rukama samog premijera Plenkovića, jer i u samome gospodarstvu postoji puno nerazumijevanja i loše komunikacije između različitih sektora, između velikih i malih poduzetnika, privatnih i javnih kompanija, tradicionalnijih i modernijih menadžera. Osim toga, postoji i određen postotak firmi koje se deklariraju kao privatne, no svoje poslovanje temelje isključivo na državi kao kupcu, što s vremenom može prerasti u ozbiljan problem ako se ne mijenja. Duboko vjerujem da bi nam svima bilo bolje, ali da bi to bilo prepoznato i u preporukama Europske komisije, da nam je gospodarstvo što neovisnije od države kao kupca ili direktnog influencera.
Ključ našeg uspjeha vidim u motivaciji ljudi da se aktiviraju na tržištu rada, prvenstveno poreznom politikom koja će preferirati rad i reinvestiranje dobiti u stvaranje nekih novih i zdravih poduzetničkih pothvata, istodobno ne diskriminirajući ovakve oblike zarađivanja u odnosu na neke druge. Također, vjerujem da smo vrlo nježni u shvaćanju pojma bogatstva te da moramo početi shvaćati gdje se nalaze izvori iz kojih se može pomoći ne samo mladima, već i umirovljenicima, a napose onima koji imaju zdravstvenih problema.
Da zaključim: moramo nastaviti mlade odgajati na ideji da je obrazovanje fantastična prilika i mogućnost za njih, a ne nešto na što bilo tko polaže pravo ili iz čega će izrasti neka nova prava. Iz obrazovne odgovornosti pojedinaca izrast će i odgovornost za društvo!
