Spajam svjetove brojki i ljude, financije i strategiju, racionalno i emocionalno. Kontroling mi je postao alat kojim pomažem drugima donositi bolje odluke. A meni osobno prostor za stalno učenje, propitivanje i rast. Ivana Šuto – Zagreb
Ivana Šuto po struci je ekonomistica, prema pozivu kontroler, a po karakteru učenik i zaljubljenik u razvoj. Danas radi kao direktorica kontrolinga u Styria Hrvatska grupi, gdje vodi sjajan tim ljudi. Ovo je njezina priča…
„Moje poslovno putovanje počelo je u KPMG-u, gdje sam stekla temelje u računovodstvu, financijama i poslovnoj analizi. Tada još nisam znala da ću se zaljubiti baš u brojke ili bolje rečeno, u ono što brojke otkrivaju o poslovanju. Više od 20 godina radim u financijama i kontrolingu. I što sam dulje u tom svijetu, sve više shvaćam da brojke same po sebi nisu dovoljna i prava vrijednost. Ona dolazi kad ih znamo staviti u kontekst i povezati s ljudima, strategijom i odlukama. Kao liderica, vjerujem u povjerenje, otvorenost i razvoj. Kao osoba, vjerujem u autentičnost i snagu zajedništva i različitosti. A kao edukatorica, vjerujem da je financijski jezik nešto što svi možemo (i trebamo) naučiti. Ne zato da bismo postali financijaši, nego da bismo bolje razumjeli sebe, svoj posao i svijet u kojem živimo te da bismo ga unaprijedili.“
Stručnjakinja ste za kontroling i financije. Imate dugogodišnje iskustvo, više od 20 godina u poslovima financija i kontrolinga. Nakon fakulteta karijeru ste započeli u revizorskoj kući KPMG, gdje ste stekli znanja iz financija i računovodstva. Što ste kroz svoj posao naučili kao osoba, kao menadžerica, ali i kao možda buduća poduzetnica?
Za one koji možda nisu sigurni što je to kontroling, najjednostavnije rečeno: dok se računovodstvo bavi prošlošću, kontroling koristi tu prošlost da pomogne menadžmentu donijeti bolje odluke za budućnost. Radimo s brojkama, ali još više s ljudima. Danas se kontroling sve više razvija iz klasičnog financijskog fokusa prema biznis partnerstvu. I tu je meni najzanimljiviji dio, kako brojke povezati s vizijom, strategijom i svakodnevnim odlukama.
Imam sreću što sam taj put učila upravo u Styriji, gdje od prvog dana imamo priliku vidjeti cijelu sliku poslovanja i biti važan partner u donošenju odluka.
Kroz svoj posao zapravo sam najviše učila o sebi. Rad s raznim menadžerima bio je moje ogledalo. Naučila sam kako komunicirati, kako slušati, kako prenijeti svoje mišljenje a da osoba s druge strane ne osjeti otpor. I, ono najvažnije, naučila sam da mi, kontroleri, postojimo da drugima olakšamo posao. Da budemo podrška. Da budemo partneri.
Volim ljude. Volim financije. Volim liderstvo. I želim promovirati upravo to, svrhu financija i kontrolinga u organizacijama, kao i koliko je liderstvo ključno za te funkcije.
Iskreno, nakon fakulteta nisam planirala karijeru u financijama. Ali danas mogu reći, zavoljela sam taj svijet. Ne zbog brojki, nego zbog toga što iza svake brojke stoji neka odluka, neka priča, neki čovjek. I to me najviše privuklo. U zadnjih nekoliko godina, posebna strast postalo mi je približavanje jezika financija svima koji donose odluke. Jer kad ljudi razumiju brojke, lakše preuzimaju odgovornost. A i bolje spavaju.
Doživio sam Vas kao vedru i nasmijanu osobu, osobu koja svoju pozitivnu energiju prenosi na druge. Osjećate li i Vi to u komunikaciji s drugim osobama? Što Ivana radi u slobodno vrijeme, ako ga ima, ima li neke svoje posebne hobije?
Kažu mi da sam stalno nasmijana. I istina je, stvarno volim ljude. Volim se šaliti, volim i ozbiljne razgovore, ali volim kad sve to ima neku toplinu. Moja energija dolazi iznutra i kad sam dobro sa sobom, onda to ljudi oko mene osjete. Naravno, sve to nisam znala oduvijek. Kad sam prvi put postala šefica, shvatila sam da me nitko zapravo nije naučio kako voditi ljude. Znala sam svoj posao, ali nisam znala kako voditi druge. To je bio trenutak kad sam se počela više baviti sobom, kako funkcioniram, kako komuniciram, što prenosim, čak i kad šutim.
Sjećam se jednog feedbacka koji mi je zauvijek ostao. Draga kolegica mi je rekla: „Imaš dobre komentare na sastancima, ali ih izgovaraš u tom svom optuživačkom tonu i ljudi te ne čuju.” To mi je bio jedan od najvrednijih uvida. I baš zbog takvih trenutaka krenula sam učiti o sebi, o liderstvu, o odnosima.
Posebno mjesto u mom razvoju ima Tony Robbins. Prošla sam većinu njegovih programa i danas se često onamo vraćam kao volonter. Ono što sam tamo naučila o sebi i drugima, koristim i danas, i u poslu, i privatno. Vjerujem da je liderstvo vještina, a ne privilegij. I da svatko od nas može naučiti kako bolje voditi sebe, a onda i druge.
Danas najviše cijenim različitost i baš volim kad nismo svi isti. Ali ako dijelimo isti cilj, to nas spaja. Privatno sam ista kao i poslovno, samo u drugim ulogama. Najbolji pokazatelj razvoja je kako se mijenja i poboljšava moj odnos s užom obitelji. Oni znaju onu najbolju i najgoru verziju mene. I tu je moja mama imala ključnu ulogu u mom razvoju. Volim prirodu i najviše punim baterije u solo šetnjama kroz šumu. Nikad se ne osjećam sama kad sam u šumi, tamo učim slušati svim osjetilima.
Puno čitam, istražujem, družim se s prijateljima. I volim ljude od kojih mogu nešto naučiti, koji me „aktiviraju“ i podržavaju u istraživanju vlastitih potencijala. Slobodno vrijeme mi je važno. I trudim se imati ga što više. Jer kad je meni dobro, onda je i ljudima oko mene dobro.
Smatrate da su vodstvo i timski rad ključni za postizanje izvanrednih rezultata, a ljudi resurs koji čini razliku. Koliko su važni ljudski resursi i kako oni čine razliku?
Smatram da ljudi uvijek čine razliku. Baš zato što smo svi različiti. Kad zapošljavamo nove ljude, vrlo često svjesno ili nesvjesno tražimo „sebe“. Nekoga tko dijeli naše vrijednosti, ima sličan odnos prema radu i, ako je moguće, čita nam misli. Ali po meni, snaga tima nije u sličnosti, nego upravo u različitosti. I tu bismo trebali usmjeriti pažnju kad gradimo timove. Svatko donosi nešto svoje na stol. I kad to znamo cijeniti, tim postaje jači. Mogu dati i jedan osobni primjer, koji možda nije baš „za udžbenike“, ali je jako dobar.
Moja glavna spoznaja: Što bolje razumiješ sebe, to bolje razumiješ druge!
Ja nisam tipični financijaš. Sve što radim i unapređujem, ide u smjeru da se što više maknem od tablica, sitnih detalja i savršenog sklada između „duguje“ i „potražuje“. A opet bez toga ne bih mogla raditi ono što stvarno želim i u čemu sam dobra. Zato u svoj tim biram ljude koji su analitični, precizni, sustavni. Sve ono što i ja mogu, ali me ne motivira. I zato funkcioniramo odlično, u sinergiji.
Davno sam prestala očekivati da ljudi budu poput mene. Ne samo zato što to nije moguće (ha ha), nego zato što je nepotrebno. Naravno, postoje neke temeljne vrijednosti koje njegujemo kao tim. Ali iznad svega trebamo razvijati i slaviti različitosti. Jer upravo one čine razliku između prosječnog i izvanrednog tima.
Fokus na rezultat, vođenje osnaživanjem, proaktivnost i kontinuirani razvoj glavne su vrijednosti koje Vas predstavljaju. To očekujete i od svoje okoline. Što konkretno?
Za mene je ključno da sam okružena ljudima koji su bolji od mene u onome što meni nije najjača strana. Nikad me nije bilo strah konkurencije. Od samih početaka sam bez velikih planova i kalkulacija delegirala odgovornosti. Jednostavno iz povjerenja. Danas vidim da sam tim pristupom, korak po korak, gradila tim ljudi koji su samostalni, odgovorni i ne boje se odlučivati i kad mene nema.
Imam stvarno veliku sreću, da su u mom timu uvijek bili prije svega dobri ljudi. Dobri i odgovorni. A to su dvije stvari koje u financijama jako puno znače. Rokovi su nam često jasna crta i to stvara dobar okvir za rad i suradnju.
Kad govorimo o široj okolini, kolegama iz drugih odjela i timovima s kojima surađujem, ono što očekujem je vrlo jednostavno: otvorena komunikacija, jasna očekivanja i da stojimo iza onoga što smo se dogovorili.
Na tim temeljima stvari se pokreću. I svi nekako idemo naprijed, svatko u svom ritmu.
A ono što sam s vremenom naučila, i što mi je možda i najviše pomoglo, jest prihvatiti da svatko ima svoju sljedeću razinu razvoja. Ne možemo svi istovremeno, i ne trebamo! Nije poanta da nekoga guram preko njegovih granica, nego da budem podrška, kad je on spreman za taj korak.
Kako prepoznajete trenutak kada članovi tima trebaju razumjeti financijski jezik da bi preuzeli odgovornost za rezultate? Možete li podijeliti konkretan primjer situacije u kojoj je razumijevanje financija sa strane tima značajno poboljšalo odluke i rezultate poduzeća?
Cilj svake profitne kompanije je da ostvari profit. To zvuči jednostavno, ali iza toga stoji puno svakodnevnih odluka koje donose različiti ljudi na različitim razinama. „Ono što se mjeri, time se upravlja!“ I iako je ta rečenica stara, i dalje vrijedi u svakom poslu.
U trenutku kada netko preuzima odgovornost u organizaciji, važno je da razumije što ta odgovornost stvarno znači. Nije dovoljno samo „dobro raditi“. Važno je razumjeti kakve odluke donosiš i kako se te odluke odražavaju na financijsku sliku poduzeća. Jer kako ćemo znati jesmo li nešto napravili dobro, ako to ne znamo izmjeriti? Brojke ne lažu. Samo ih treba znati čitati.
Imam konkretan primjer iz jedne kompanije. Uprava je postavila novu strategiju, jasnu, usklađenu s vizijom, kao i zaista dobar iskorak. Strategija je spuštena na menadžment koji je trebao voditi njenu implementaciju. Međutim, većina menadžera nije znala kako svoje odluke i aktivnosti pretočiti u brojke. Nisu znali procijeniti prihode i troškove za svoj segment. Rezultat? Radili su puno, ali nisu upravljali. I krajnji rezultati su podbacili. A što je bilo najteže? Nisu znali objasniti zašto. Nakon toga, Uprava uvodi redoviti dvotjedni forecast, odnosno procjenu rezultata do kraja mjeseca. I počinje se redovito pratiti razlika između planiranog i ostvarenog. Na taj način menadžeri počinju prepoznavati kako njihove svakodnevne odluke utječu na rezultate. Počinju razmišljati unaprijed i stvarno upravljati resursima. To je bila važna lekcija za cijelu organizaciju. Financije se ne smiju podcijeniti. Svaka osoba koja donosi odluke, bilo da je menadžer, vlasnik, voditelj projekta i sl., mora razumjeti osnovne financijske principe.
Ako mene pitate, osnove financija trebale bi biti sastavni dio onboarding programa za sve koji ulaze u kompaniju. Na svim razinama. Jer tako otpočetka gradimo poduzetnički mindset i svijest o tome kako svaka odluka utječe na rezultat.
Na koji način financijski izvještaji mogu postati alat za bolje upravljanje timom, a ne samo kontrolu vlasnika ili menadžera? Koje ključne financijske koncepte svatko u timu koji donosi odluke treba poznavati, čak i bez MBA programa?
Jedna od najčešćih frustracija koju čujem od poduzetnika, pogotovo onih koji vode rastuće firme, glasi: „Kako pronaći ljude koji će donositi odluke kao da je to njihova firma?“ Korporacije su taj izazov odavno adresirale. Delegira se odgovornost, ali uz jasne ciljeve i mjerljive rezultate. Drugim riječima, odgovornost uključuje i financijsku odgovornost. I to nije stvar kontrole. To je alat za upravljanje.
Ljudi trebaju znati gdje su, kako stoje i što iz toga mogu naučiti pogotovo kad stvari ne idu po planu. Jer, kao što smo rekli, bez mjerenja, nema upravljanja! Vidjela sam i primjere firmi gdje vlasnik ne dijeli financijske informacije s timom. I to je legitiman izbor. Ali važno je znati da se time zadržava odgovornost isključivo na vlasniku, a ostali ne razvijaju osjećaj financijskog doprinosa. A bez tog osjećaja, teško je očekivati poduzetnički mindset kod zaposlenika.
Zato su financijski izvještaji, kad ih se postavi pametno, izvrstan alat za razvoj odgovornosti i donošenje boljih odluka. U kontrolingu to radimo kroz tzv. centre odgovornosti ili profitne centre.
Svaki menadžer ima svoj račun dobiti i gubitka, prati mjesečne rezultate, i, što je jednako važno, planira svoje aktivnosti u istom formatu.
To postaje most između strategije i svakodnevnih aktivnosti. I najvažnije, svi gledamo isto. Svi razumijemo brojke. Svi imamo istu mapu puta.
Zato je važno da svatko tko donosi odluke, bez obzira ima li MBA ili ne, razumije osnovne financijske pojmove: Prihodi i troškovi, Profitabilnost, Bruto i neto marža, Fiksni vs. varijabilni troškovi. Likvidnost i cash flow, Plan vs. Realizacija…
Na kraju krajeva, svaka uloga u organizaciji, direktno ili indirektno, utječe ili na prihode, ili na troškove, ili na novac.
A kad to osvijestimo otvaramo ogroman prostor za odgovornost, razvoj i stvarno partnerstvo u donošenju odluka.
Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili tijekom svojih 20 godina rada u financijama, a koju biste željeli prenijeti poduzetnicima i menadžerima?
Liderstvo je utjecaj. A jezik je sastavni dio liderstva. Jezik financija je, bez dileme, ključan za upravljanje kompanijama, timovima i rezultatima. Upravo taj jezik omogućuje vam da izmjerite svoj rezultat, da bolje razumijete poslovanje, donesete kvalitetnije odluke i da kao pojedinac ili tim postanete još uspješniji. Zato je moja najvažnija poruka svakom poduzetniku i menadžeru: učite jezik financija! Promovirajte ga unutar organizacije. Gradite mostove između odjela financija i operacija. Razgovarajte s kolegama iz financija i pomozite im da bolje razumiju što je vama važno. A istovremeno ih potaknite da preuzmu aktivniju ulogu u edukaciji, jer upravo tu leži snaga dobrog financijskog partnerstva.
Zajedno smo jači! Na kraju dana, svi mi, na ovaj ili onaj način, utječemo na profit i na stanje novca na računu. Netko izravno, netko kroz podršku. Ali svatko ima svoju ulogu. I svi imamo isti cilj: profitabilan, stabilan i održiv biznis.
Koji savjet biste dali poduzetnicima koji još uvijek gledaju na financije kao na “suhoparni” dio poslovanja, a ne kao moćan alat za rast?
Iskreno, većina ljudi koja kaže da su financije suhoparne, najčešće ih jednostavno ne razumije. A ono što ne razumijemo, imamo tendenciju izbjegavati. I to je potpuno ljudski.
Ali financije nisu tu da nas zamaraju, one su tu da nam pomognu. To je alat koji mjeri našu uspješnost. Alat koji nam omogućuje da znamo točno gdje smo, što radimo dobro, gdje propuštamo prilike i kamo zapravo idemo.
Ako želimo da netko stvarno preuzme odgovornost, onda mu je moramo i dati. I upravo tu financijski izvještaji mogu postati neprocjenjiv alat. Oni olakšavaju proces delegiranja, daju ljudima osjećaj kontrole, pomažu im da razumiju svoj doprinos, a vama kao vlasnicima ili menadžerima omogućuju bolje upravljanje ljudima i rezultatima.
Zato je moj savjet: nemojte se bojati financija. Učite ih postepeno, kroz vlastito poslovanje. Postavljajte pitanja. Tražite da vam se objasni jednostavno, bez stručne terminologije. Potičite edukacije na tu temu unutar organizacije, jer kad ljudi jednom shvate logiku iza brojeva, otvara se ogroman prostor za rast i razvoj.
Zajednice su mi jako važne, i u privatnom i u poslovnom životu. Podržavam zajednice, jer one podržavaju nas. Mi ljudi smo društvena bića, prirodno težimo povezivanju. Zajednicu Biznis Katapult pokrenuo je moj prijatelj Krešimir Rich i priznajem da sam je isprva promatrala sa znatiželjom, kako se gradi, raste i održava. I upravo gledajući nju, još više sam osvijestila koliko je važno stvarati i njegovati ovakve prostore podrške i dijeljenja. Ima jako puno sličnosti s organizacijom. I jedno i drugo čine ljudi koji dijele zajedničke vrijednosti i ciljeve.
Posebno ste zanimljivi zbog vaše želje da stalno učite nešto novo. Godine 2019. pohađali ste Tony Robbins Leadership akademiju u San Diegu. Zašto se svake godine vraćate Tonyju Robbinsu?
Vjerujem da bi svatko, ako ima vremena i mogućnosti, bar jednom trebao doživjeti Tonyja Robbinsa uživo. Zato što je to lekcija iz liderstva u realnom vremenu. To nije teorija, ni motivacijski govor. To je utjecaj na djelu. Gledate čovjeka kako satima, bez pauze, utječe na 13.000 ljudi u dvorani. I ne samo riječima, nego i glasom, pokretom, pogledom, energijom. Aktivira sva vaša osjetila. I teško da to ikog ostavi ravnodušnim.
Drugi aspekt, onaj još važniji, događa se iznutra. Kopate po sebi. Upoznajete sebe. Tony nudi vrlo konkretne alate i koncepte koji su jednostavni, jasni i primjenjivi. Jedan jedini alat, ako ga zaista usvojite, može vam promijeniti život. Prošla sam većinu njegovih programa, od poslovnih tema do liderstva i danas se vraćam svake godine kao dio volonterskog tima, kad je u Europi. Ljudi me znaju pitati: „Zašto opet ideš na isti program?” Odgovor je jednostavan: „Zato što ja nisam ista osoba.“ Svaki put idem s nekom drugom temom i svaki put dobijem točno ono što mi treba. A da toga u polasku uopće nisam svjesna. Primjer je i ova godina, kad sam otišla u Köln bez jasnog cilja. Samo s osjećajem da trebam biti tamo. I ono što sam dobila, bila je lekcija o postavljanju granica. Godinama već radim na tome da naučim postavljati zdrave granice. Jer podsvjesno, jako želim da se svi oko mene osjećaju dobro. Postala sam pravi „senzor“ za druge, ali sam često sebe stavljala u drugi plan. I baš tamo, na tom istom programu koji sam već prošla, dogodio se klik. Prvi sam put vidjela sebe točno onakvom kakva jesam. Bez potrebe da se popravim. Bez potrebe da se svidim. I to sam, u potpunosti, prihvatila.
Otad, granice postavljam s lakoćom. Ne iz ljutnje. Ne iz frustracije. Nego iz unutarnje sigurnosti. Ne trebam više ništa dokazivati. Ni sebi, ni drugima. Ja jesam tko jesam, i to je dovoljno! Zato se vraćam. Jer kad učiš o liderstvu, idi na izvor! Uči od najboljih. I svaki put kad odeš, otkrij nešto novo o sebi.
I još nešto sam naučila: podsvjesno od drugih očekujemo isto ono što očekujemo od sebe. I podsvjesno kod drugih osuđujemo ono što još uvijek osuđujemo kod sebe. Što više prihvaćamo sebe, sa svim svojim snagama i slabostima, to lakše prihvaćamo i različitosti kod drugih ljudi. A upravo su te različitosti najveća snaga svakog tima. Zar ne?!
