Osijek je grad bogate povijesti, zanimljivih povijesnih priča, a i prepun je legendi, osoba koje su gradu donijele divne priče i uspjehe. Poznavati Ismeta Mehičića, zvanog Mex, velika je čast za sve građane Osijeka, Hrvatske pa i svijeta… Za života je postao legenda čiju poduzetničku i životnu priču želimo ispričati svima koji ga ne poznaju, ali i onima koji ga poznaju.
Ismet Mehičić, dipl. inž. brodostrojarstva, osnovao je tvrtku Pumpa servis sada već daleke 1993. godine, koja je nastala iz malog kućnog obrta pod nazivom Metalna galanterija s metalizacijom. Malobrojni su oni koji su otad do danas uspješno poslovali i plovili olujnim morem poduzetništva. Jedan od njih zasigurno je Ismet koji je uspio posao prenijeti na obitelj, što nije uvijek lako, prepustivši vodstvo tvrtke sinu Goranu.
Tko je Ismet Mehičić?
Na naše pitanje dobivamo odgovor: „Rođen sam u Osijeku 1954. godine, u Donjem gradu, u siromašnoj radničkoj obitelji, gdje sam završio osnovnu školu i proveo mladost. Pohađao sam Elektrotehničku i prometnu školu u Osijeku, strojarski smjer, koju sam jako volio. Maturirao sam s odličnim uspjehom te završio 4. razred kao najbolji učenik te generacije. Kako sam želio studirati nešto strojarske struke, upisujem Pomorski fakultet u Rijeci – smjer brodostrojarstvo, koji završavam šest mjeseci prije roka i stječem zvanje dipl. ing. brodostrojarstva. Po povratku iz Rijeke u Osijek odmah dobivam posao u Vodovodu – pogon Montaža kao inženjer – voditelj gradilišta. Tu sam proveo gotovo tri godine i naučio mnogo toga. Zatim sam se javio na natječaj za voditelja plovnog parka i mehanizacije Općeg vodoprivrednog poduzeća te sam, kao jedini kandidat s diplomom inženjera brodostrojarstva, primljen. Deset godina proveo sam na tom radnom mjestu, radeći u struci koju sam jako volio. Na poziv Ministarstva pomorstva i prometa 1987. godine prelazim na mjesto republičkog inspektora za sigurnost plovidbe u Kapetaniji pristaništa Osijek, a ratne godine 1991. imenuju me kapetanom pristaništa Osijek. Dužnost sam obnašao sve do polovine 1993. godine, kada dajem otkaz i odlazim u privatne vode. Krenuo sam u uzburkane vode hrvatskog poduzetništva i pokazao da znam broditi po uzburkanom moru!“
Plovidba u poduzetničke vode
Godine 1993. osnivam tvrtku Pumpa servis d.o.o. koja i danas uspješno posluje te broji 10 djelatnika. Poduzeće se bavi popravcima i održavanjem hidraulike, pneumatike, servisom svih vrsta pumpi, proizvodnjom svih vrsta gibljivih crijeva te veleprodajom profesionalnih alata i materijala za održavanje industrijskih postrojenja. Tvrtka nikada nije bila u blokadi, uspješno posluje gotovo 29 godina. Za moju firmu vezan je još jedan fenomen – iz nje nitko nikada nije otišao davši otkaz, već su svi prirodnim slijedom odlazili u mirovinu. Iznimka je samo jedan djelatnik koji je otišao raditi u Zagreb.
Kako sam uvijek imao posebnu ljubav prema brodovima, još dok sam radio u Kapetaniji kao inspektor, počeo sam se baviti jedrenjem i vrlo sam brzo postao profesionalni skiper, a kasnije i instruktor jedrenja. Kada sam upoznao ljepotu našeg mora i svu ljepotu jedrenja, krećem u novi poslovni pothvat, odnosno 2003. godine putem firme kupujemo prvo jedrilicu Bavarija 36 te se u sklopu Pumpa servisa počinjemo baviti profesionalnim čarterom, najmom jedrilica. Posao se dobro razvijao, stoga smo kupili još Bavariju 39, Bavariju 44 i Bavariju 37. Tako sam svoj hobi pretočio u vrlo uspješan biznis. Kroz jedrenje sam upoznao mnogo dobrih ljudi po cijelom našem Jadranu te nema otoka gdje nemam dobrog prijatelja. Posebno sam ponosan što sam naučio jedriti mnoge mlade ljude. Pred odlazak u mirovinu prodajem jedrilice jer sam shvatio da bi bez mene u firmi taj posao ipak bio upitan. Kako sam se zadnjih godina puno družio s profesionalnim kuharima, postao sam član Udruge profesionalnih kuhara Republike Hrvatske. Godinama i sam kuham jer kako sam puno jedrio, uvijek sam morao voditi brigu o tome da posada bude dobro nahranjena, a posebna specijalnost su mi jela od ribe i plodova mora.
Odlazak u mirovinu nije kraj biznisa
S navršenih 42 godine i 2 mjeseca radnog staža odlazim u zasluženu mirovinu, a firmu prepuštam mlađem sinu Goranu koji već četiri godine uspješno vodi firmu. Godine 2018., kada sam otišao u mirovinu, postavio sam si pitanje kako ću provoditi vrijeme – skijat ću i dalje, jedrit ću i dalje… Ali što ću stvarno raditi?!
Poznata mi je filozofija da je čovjek sretan ako svoj hobi pretvori u posao i od toga može dobro živjeti. Jedan od mojih posebnih hobija iz mladosti su noževi. Oduvijek sam ih volio i kupovao sam razne noževe gdje god bih putovao. Već u osnovnoj školi, u 7. razredu, napravio sam vlastiti nož od nekog starog čelika koji sam našao. Mama me našla u šupi kako turpijam i izrađujem nož te me dobro namlatila „šnjurom od pegle“, no to me nije spriječilo u daljnjoj izradi noževa. Upravo iz ljubavi prema noževima prije 20 godina uveo sam program DICK noževa u veleprodaju Pumpa servisa i taj se program još uvijek dobro prodaje. Radi se o poznatom njemačkom brendu profesionalnih noževa koji su najzastupljeniji u našoj zemlji. Odlučio sam proučiti svjetsko tržište noževa i baviti se nečim boljim od DICK noževa. Tako sam dva mjeseca, po 15 sati na dan, proveo na Googleu, gdje sam naučio puno stvari o noževima i donio odluku što ću dalje raditi.
U neposrednoj blizini svog stana kupio sam garažu i u njoj napravio malu radionicu. Danas je to 20 kvadrata mog mira i zadovoljstva. Radionicu sam opremio svime što mi je potrebno za rad s noževima i gotovo cijeli dan provedem u njoj. Posao se jako dobro razvijao, pa sam shvatio da to više nije samo hobi već ozbiljan biznis, stoga sam prijavio dopunsku djelatnost – registrirao sam svoj obrt i uredno plaćam državi porez. Uskoro sam kupio i automobil koji opremam svim alatima potrebnim za rad na terenu te počinjem obilaziti gradove i otoke na našem moru. Osim kvalitetnog oštrenja svih vrsta sječiva, klijentima sam omogućio kupnju kvalitetnih noževa i ostalog pribora koji je potreban profesionalnim kuharima. Također, educiram ljude o vrstama noževa, njihovom oštrenju, servisu i održavanju. Danas mi mnogi restorani s naše obale poštom šalju svoje noževe na oštrenje jer je taj zanat potpuno zanemaren.
Hobi pretvoren u posao
Mnogi se ljudi iznenade kada na mojoj posjetnici vide da sam diplomirani inženjer, a oštrim i izrađujem noževe. 🙂 Neki misle da je to jednostavan posao, no pravilno oštrenje noža, po pravilu struke, zahtijeva znanje i dobre uređaje. U strojeve sam uložio dosta financijskih sredstava, zato danas oštrim noževe za najpoznatije restorane i njihove šefove kuhinja. Postao sam „brend“ i kontaktiraju me ljudi iz cijele Hrvatske. Trenutno unapređujem posao, odnosno, proširujem aktivnost oštrenja na škare i mašine za šišanje ljudi, ali i pasa i ovaca. U Osijeku to nitko ne radi i potrebno je da se netko time ozbiljno pozabavi. U radionicu mi dolaze i mladi ljudi koji žele sami praviti noževe, a srce mi je veliko kada u mladim ljudima prepoznam talent i ljubav prema izradi noževa. Svakomu rado pomognem savjetima i uputim ih na pravi put. Dođu mi i stariji ljudi koji sami žele naučiti oštriti svoje noževe. Svoje znanje rado dijelim. Drago mi je što ljudi žele da njihovi noževi budu oštri, a činjenica je da su tupi i loši noževi samo opasnost u kuhinji.
Čovjek s bezbroj hobija
U osnovnoj školi sam se počeo baviti gimnastikom koja mi je puno značila u životu. Nekoliko sam puta u svojoj klasi bio prvak Hrvatske, a jedne sam godine osvojio 3. mjesto za juniore u bivšoj Jugoslaviji. Tako sam i upoznao poznatog gimnastičara Miru Cerara koji je dolazio vježbati u „Partizan“ jer je u Osijeku služio u JNA. Ja sam tada bio mlađi junior. U 3. razredu srednje škole, 1970. godine, s nekoliko prijatelja osnivam ronilački klub Mursa Osijek, koji još i danas postoji. Nezaboravan mi je bio susret s legendarnim francuskim oceanografom Jacquesom Cousteauom, s kojim smo se tri dana družili na Dunavu 1989. godine.
U srednjoj školi sam počeo svirati gitaru. Često sam ju svirao prijateljima za vrijeme jedrenja, a i danas rado zasviram supruzi i dragim prijateljima. Skijam barem 50 godina i prošao sam mnoga skijališta u Austriji, Italiji, Švicarskoj… Naučio sam skijati mnoge prijatelje, ali i puno djece. Jedrenje mi je bilo više od hobija jer sam radio kao profesionalni skiper i instruktor jedrenja. Kroz jedrenje sam upoznao mnogo ljudi. Na brodu vrlo brzo uvidiš tko ima kakav karakter, kakav je kućni odgoj, kakve su mu radne navike, tko je kako i koliko socijaliziran. Neki su me ljudi ugodno iznenadili, a mnogi duboko razočarali jer su sebični, lijeni, neuredni i neupotrebljivi. Jedrenje je stvarno škola života. Posebno su me razočarali mladi ljudi. Nove tehnologije koje su im dostupne, mobiteli i društvene mreže potpuno zaokupljaju njihov fokus te gube potrebu za druženjem i zajedništvom. Srećom, ipak ima i rijetkih izuzetaka.
I dalje guštam u životu
Moj život bio je pun izazova, učenja i adrenalina, no mogu reći da sam ostvario svoje dječačke snove. Oduvijek sam nastojao uživati u svemu što radim i učiniti si život lijepim jer sam potpuni hedonist, no volim pomagati i drugima oko sebe kako bih i njima život učinio ljepšim. Puno sam puta doživio da su mi ljudi s kojima sam jedrio zahvalili s puno poštovanja te mi rekli da sam ih potaknuo na drugačiji način života. To mi je uvijek bila posebna čast i veliko zadovoljstvo.
Formula za uspjeh u životu = znanje + vizija + uloženi trud na n-tu potenciju.
Danas, s navršenih 68 godina, u sretnoj i zasluženoj mirovini i dalje guštam u životu, radim ono što volim, potičem ljude oko sebe i pomažem im. Pokrenuo sam potpuno novi poslovni pothvat te dokazao da voljom, vizijom, znanjem i upornošću i u nekim kasnim godinama čovjek može biti koristan društvu i sebi. Mnogi moji vršnjaci i stariji kolege čude se zašto radim, a ja im uvijek odgovaram da je to vrsta mog osobnog fitnessa i borba protiv Alzheimera. Formulu za uspjeh više sam puta potvrdio i dokazao vlastitim primjerom.
