Zdravko Plazonić, dr. vet. med. rođen je u Vrlici, prekrasnom, malom mjestu Dalmatinske zagore. S jedne strane okruženo planinama, a s druge rijekom, poljima, bujnim zelenilom i istinskom prirodnom ljepotom, nekad je bilo lječilište za plućne bolesnike. Tu je završio osnovnu, a u Splitu srednju zdravstvenu školu, nakon koje je upisao Veterinarski fakultet u Zagrebu, diplomirao u roku i nakon par godina upisao magisterij na Higijeni i tehnologiji animalnih namirnica, gdje je također, uspješno magistrirao.
Godine 1990. osnovali ste tvrtku Petason d.o.o. koja se u počecima bavila uzgojem i prodajom živih svinja i kokoši. Zašto ste se odlučili ući u ovaj sektor i kako ste odabrali veterinu, nije to jednostavno zanimanje?
Veterina kao profesija je odmalena bila moj jedini izbor. Zbog čvrste vjere u sebe, unatoč tadašnjim okolnostima, dao sam otkaz u tvrtki u kojoj sam radio kao terenski veterinar i 1990. osnovao tvrtku Petason. Budući da sam radio u proizvodnji i kooperaciji živih svinja i peradi, nastavno na to iskustvo i Petason se u svojim počecima bavio istom djelatnošću.
Nedvojbeno je da su hrvatski poljoprivredni proizvodi kvalitetni proizvodi, neopterećeni visoko industrijaliziranim dodacima. Takvu je kvalitetu hrvatski potrošač prepoznao, stoga favoriziranje hrvatskog proizvoda smatram izborom kvalitete. Osim toga, razvija se svijest o kupnji domaćih proizvoda, stoga bi trebalo još više poraditi na promociji.
S vremenom se raspon djelatnosti proširio na proizvodnju, preradu, pakiranje i distribuciju svježeg telećeg i junećeg mesa. Od 2004. do danas tvrtka je prošla nekoliko važnih faza. Što biste izdvojili kao najvažnije u tom razdoblju?
Tvrtka se razvijala polako. Ništa nije nastalo preko noći niti se podrazumijevalo samo po sebi. Petason ovakav kakav je danas rezultat je dugogodišnjeg rada, mukotrpnog ulaganja i nadasve neiscrpne volje i energije. Oduvijek sam imao jasne vizije i širio se segment po segment. Kao najvažnije iz tog vremena izdvojio bih trenutak u kojem morate donijeti odluku, doslovno rečeno na raskrižju ste, lijevo ili desno, dijametralno je suprotno i svaka odluka je put u nepoznato i može biti pogrešna, a povlači za sobom cijeli život, ali i obitelj. Oduvijek sam u životu davao prednost širem sagledavanju situacije jer mi je važno imati dobar smjer, odnosno kompas.
Kad ste 2004. g. kupili tvrtku Mesopromet, pokrenuli ste jedan dugogodišnji investicijski ciklus. Važno je naglasiti kako ove investicije nisu ugrozile tekuće poslovanje. Koliko ste i u što točno otada uložili u razvoj svoje tvrtke?
Jednu takvu odluku donio sam 2004. kad sam napokon nakon pravne bitke kupio Mesopromet d.o.o. u stečaju. Uspio sam uz podršku svog dotadašnjeg prijatelja, a od tada i poslovnog partnera g.Tomislava Mamića. Tvrtka je bila devastirana, uništena, bilo je jasno da vapi za ulaganjem i investiranjem. Najprije smo obnovili jedan mali dio sadašnjeg pogona, proširili djelatnost na proizvodnju, preradu, pakiranje i distribuciju svježeg svinjskog, junećeg, a kasnije i telećeg mesa. Kupili smo prve strojeve, vozila… Uvijek se investiralo oprezno, onoliko koliko je potrebno da ne ugrozi tekuće poslovanje. Kredit je relativno lako izrealizirati, međutim, svaki mjesec uz plaće i troškove pogona treba vraćati i rate kredita. Do danas smo u tvrtku investirali više od 120 milijuna kuna. S ponosom mogu reći da je Petason danas tehnološki i organizacijski na razini svjetske firme iz branše.
Odlučili ste se za ulaganje u poizvodnju. Obično su deklarativno svi za proizvodnju, ali se manji broj poduzetnika odluči za ulaganje u proizvodnju. Uspjeli ste, iako je mesna industrija niskoprofitabilna. Koja je tajna vašeg uspjeha?
Proizvodnja je došla kao logičan slijed na obrazovanje i na ono što sam u startu radio. Istina je da je proizvodnja prezahtjevna i zato se vrlo mali broj poduzetnika odluči za taj oblik poslovanja. Ne samo da ulažete svoje vrijeme i novac, nego je i vrlo neizvjesna, pogotovo u našem sektoru primarne proizvodnje, a s druge strane nemate gotovo nikakve podrške kao sastavni dio ukupne strategije. Iako je mesna industrija nisko profitabilna, mislim da smo uspjeli upravo zbog svog racionalnog pristupa i stavljanja u korelaciju prihoda i rashoda.
Rekao bih da iza svakog uspjeha stoje godine rada, truda i prije svega upornosti, jer uspjeh nikada ne dolazi slučajno. Koliko god se u nekim momentima činilo da takvo zalaganje u kojem posvetite svaki atom svoje snage, misli, rada ne daje željene i očekivane rezultate, na kraju se ipak uloženo vrati na ovaj ili onaj način. Kod mene konkretno nema nemogućeg, samo treba iznaći način da nemoguće postane moguće, naravno, u prihvatljivim okvirima. Poduzetnik raste zajedno s poslom koji razvija. Neke situacije zbog kojih sam prije izgarao sada su zbog dugogodišnjeg iskustva nadvladane, ali zato nove dolaze. Međutim, u odnosu na mladenačko doba, sada se znam više posvetiti obitelji i u krajnjem slučaju sebi. Igram tenis nekoliko puta tjedno i to mi je odličan ispušni ventil. Imam ekipu prijatelja s kojima se družim, kad god obveze dopuste, i puno putujem. Uz dobru organizaciju i želju sve se stigne.
Više od 30 godina iskustva u prehrambenoj industriji daje Vam za pravo da se kritički postavite prema strategiji poljoprivredne politike i mjerama povećane konkurentnosti u prehrambenoj industriji. Zašto nismo konkurentni? Što je nužno napraviti kako bi se sadašnje stanje promijenilo? Jako poduzetništvo stvara dodanu vrijednost i financira javni sektor.
Dakle, poznata je činjenica da države koje nemaju dostatnost hrane i energije nisu samostalne države, a Hrvatska nažalost uvozi preko 50% prehrambenih proizvoda, iako imamo resurse za proizvodnju prehrambenih proizvoda do 10 milijuna stanovnika. Gotovo 30 g. pričamo o nacionalnom planu agrarne politike, umjesto da je u zamahu svoje primjene. Nužno je uz visoko subvencioniranje strateške proizvodnje ukloniti sve namete, fiskalne i parafiskalne, koji opterećuju proizvod. Razinu PDV-a treba svesti na razinu država u okružju, ne više od 10%. To je svakako put koji povećava konkurentnost i dovodi hrvatskog proizvođača u što ravnopravniji status u odnosu na EU proizvođače.
Malo sam iznenađena podatkom koji sam nedavno pročitala. Oko 1330 malih proizvođača je zbog današnje krize zatvorilo svoju proizvodnju tovnih svinja. Zar to nije destimulacija proizvodnje i udarac prerađivačkim kapacitetima?
Nažalost, to je točno i bojim se da će ih biti i više. Od osamostaljenja Hrvatske nije napravljen ni jedan repro centar, što dovoljno govori u kakvom nam je stanju svinjogojska proizvodnja. Nesporno je da je ta branša slojevita i bremenita, opterećena objektivnim poteškoćama, ali i subjektivnim. Nužno je uspostaviti balans proizvođača primarne proizvodnje s prerađivačkom industrijom, a pretpostavka za balans je jačanje konkurentnosti.
Dugo ste u HUP-u, danas ste član Nadzornog odbora. Često puta se poduzetnik tretira u negativnom kontekstu. Mijenja li se ova percepcija? Može li se HUP izboriti za bolji poduzetnički status, bolju raspodjelu europskog novca i drugo što svaki poduzetnik treba?
Poduzetnik sam preko 30 godina, stoga si dajem za pravo znati što su krucijalni problemi poduzetnika i poduzetništva općenito. Percepcija poduzetnika kod nas je relativno loša ne ulazeći u širu elaboraciju zašto je to tako, s takve pozicije je poslovanje iznimno teško. HUP se kao interesna organizacija bori upravo da se promjene opći uvjeti poslovanja, da percepcija poduzetnika i poduzetništva dobije što objektivniji status, kao i to da šira javnost i predstavnici vlasti shvate gdje se stvara dodana vrijednost i odakle se slijevaju sredstva u proračun. Veseli me što izborom novih, mladih, kompetentnih ljudi u predstavnička tijela HUP-a daje nadu da će se borba za rješavanje navedenih pitanja intenzivirati i u konačnici dovesti do razine da se ukupno poslovanje svakog poslovnog subjekta u RH bitno ne razlikuje od poslovnih subjekata u Europskoj uniji.
Kroz primjer NPOO-a, predstavnici HUP-a su vrlo argumentirano i kompetentno prezentirali kako bi raspodjela europskog novca imala bolje učinke na hrvatsko gospodarstvo.
U posao je uključena i supruga Sonja, s njom ste razvijali tvrtku od prvog dana. Danas su u posao uključeni kći Petra i njezin suprug Darko. Koliko je važna podrška obitelji u poslu?
Suprugu sam upoznao na prvim vježbama prve godine fakulteta. Zajedno smo studirali, zajedno diplomirali i nekako je bilo logično da zajedno nastavimo i na profesionalnom putu s obzirom na to da smo iste struke. Izvrsno se nadopunjujemo i razumijemo. Ona je moja najveća podrška i korektiv. Podrška obitelji je jedan od ključeva uspjeha. Da biste mogli smireno funkcionirati i donositi važne, nekad i krucijalne odluke, glava vam mora biti mirna, čista, neopterećena. Mora postojati međusobna tolerancija, pa ako hoćete i kompromis, i to od svih članova obitelji. Smatram da sudjelovanje obitelji u zajedničkom biznisu nosi potencijalne rizike, ali upravo poštujući prethodno navedena načela, ti rizici se nadilaze.
Petason ovakav kakav je danas rezultat je dugogodišnjeg rada, mukotrpnog ulaganja i nadasve neiscrpne volje i energije.
Zdravko Plazonić
Zalažete se da borba protiv devijantnih pojava počne od vrtića! Što bi djecu, ali i mlade, trebalo naučiti? Kako ih potaknuti da ostanu u zemlji?
U svom mikrosvemiru nastojao sam u svoju djecu ugraditi odgovornost. Cilj mi je bio da izrastu u mlade osobe sa stavom i izgrađenim sustavom vrijednosti. Svojim primjerom i posvećenošću naučile su da se trud i upornost isplate. Satisfakcija za uložen svoj rad, koliko god bio težak i mukotrpan nemjerljiva je i neprocjenjiva. Imati vjeru u sebe i svoje mogućnosti, to se uči od vrtićke dobi. Današnja djeca i mladi htjeli bi sve i odmah, jednim klikom. Ukoliko ne ostvare odmah, gube interes. Trebalo bi poraditi na njihovu strpljenju, učiti ih razmišljanju, logici, toleranciji, pa će i rezultati doći.
Današnja djeca i mladi htjeli bi sve i odmah, jednim klikom. Ukoliko ne ostvare odmah, gube interes. Trebalo bi poraditi na njihovu strpljenju, učiti ih razmišljanju, logici, toleranciji, pa će i rezultati doći.
Zdravko Plazonić
