Današnji DRACO ima dvije tvornice, a njihovi proizvodi štite građevine od vode i vlage, bilo da se radi o velikim i složenim zgradama ili o kućama i stanovima. U Muću razvijaju i proizvode polimer-cementne hidroizolacije, sanacijske mortove i epoksidne premaze. U Zagrebu su preuzimanjem Katrana, najstarijeg regionalnog proizvođača bitumenskih hidroizolacija i emulzija, pokazali ambiciju i hrabrost da očuvaju industrijsku baštinu, ali je istodobno i moderniziraju. Njihovi proizvodi završavaju na gradilištima diljem regije i konkuriraju globalnim korporacijama.
U poduzetništvo je Igor Drašković, kako sam kaže, upao bez velikog plana. Njegov otac vodio je Palir, specijaliziranog izvođača hidroizolacija i sanacija, koji je među prvima u Hrvatskoj počeo koristiti suvremene materijale. DRACO je krajem 1997. osnovan kao distributer tih materijala, s ciljem da se tržište proširi i građevinska struka unaprijedi. Tada je Drašković još završavao Ekonomski fakultet u Zagrebu, a po povratku u Split preuzeo je vođenje firme. Nedostatak iskustva i znanja nadoknađivao je učenjem na vlastitim pogreškama po gradilištima i proučavajući stručnu literaturu.
Danas iz DRACO-ovih laboratorija i automatiziranih pogona izlaze proizvodi i rješenja koja su tvrtku etablirala kao ozbiljnog industrijskog igrača. Ipak, ono što posebno izdvajaju nije samo rast tržišnog udjela, nego i činjenica da su izgradili organizaciju u kojoj ljudi žele ostati jer vjeruju da rade nešto vrijedno.
Godine 2022. DRACO je proslavio prvih 25 godina svoga puta, uskoro će tridesete. U međuvremenu se DRACO-voj priči pridružila tvrtka Katran. Uspješno preskačete sve prepreke koje se od 2020. događaju u poslovnom svijetu, ništa ne prepuštate slučaju, brinete se i za ljude i za okoliš. Gledajući sa strane, DRACO je na vrhuncu svoje moći. Kako trenutna pozicija izgleda iz Vaše liderske perspektive i što Vam se čini presudnim, otpočetka do danas, u razvoju ovako održivog biznisa?
Gledajući izvana, možda se čini da je DRACO danas na svom vrhuncu, ali iznutra mi to doživljavamo kao tek jednu fazu u dugom procesu. Naša industrija je prilično konzervativna, teška i zahtjevna, jer traži velika kapitalna ulaganja. Konkurencija je globalna i lokalna, pa je svaka godina zapravo nova provjera koliko smo spremni prilagoditi se i izboriti za svoje mjesto na tržištu.
Presudnim se pokazalo nekoliko stvari. Prvo, upornost. Ustrajali smo i onda kada je bilo lakše odustati, kao kad smo odlučili nastaviti s investicijom u novi proizvodni pogon početkom COVID krize, kad je neizvjesnost bila na vrhuncu. Drugo, sposobnost brzog učenja i prilagodbe, jer mi moramo biti bolji i brži od konkurencije. I treće, ljudi, jer smo od početka okupljali timove koji dijele iste vrijednosti i vjeruju da radimo nešto vrijedno.
Ako danas nešto izdvajamo kao našu najveću snagu, onda je to upravo želja da budemo korak ispred drugih i spremnost da preuzmemo rizik, što je pokazala akvizicija Katrana, ali i investicije u proizvodnju.
Ako se vratimo u prošlost, ne možemo zaobići Palir, tvrtku Vašeg oca, na koju se DRACO oslonio. Možemo li u ovom slučaju govoriti o uspješnom prijenosu poslovanja na drugu generaciju, što je zadnjih godina top tema u hrvatskom poduzetništvu ili je riječ o nečem drugom?
Ne bih to nazvao klasičnim prijenosom poslovanja s jedne generacije na drugu. Moj otac je s Palirom gradio reputaciju vrhunskog izvođača radova na hidroizolacijama i sanacijama. DRACO je nastao kao svojevrsni nastavak te priče, ali u sasvim drugom smjeru. Iz izvođenja radova ušli smo u distribuciju i kasnije u vlastitu proizvodnju. Dakle, nije se radilo o klasičnom preuzimanju gotove firme, nego o stvaranju nove. Logično i spontano bilo je to što sam se uključio, jer sam odrastao u toj atmosferi i poznavao svijet gradilišta i materijala, ali sve ostalo bila je moja borba i učenje ispočetka. Danas na to gledam kao na primjer evolucije obiteljskoga poduzetništva, koje ne mora nužno biti klasičan transfer. I možda baš zato DRACO ima taj poduzetnički DNK, spoj tradicije i nečeg posve novog.
Među građevinarima kruži priča, ako želiš riješiti problem, zovi DRACO. Uspješno rješavate nečije probleme – što je ključ svakog poduzetništva. Koliko ste ponosni na ovu činjenicu?
Ponosan sam na tu reputaciju, no ona nije nastala preko noći. Ako tržište za nas kaže da rješavamo probleme, onda je to najveći kompliment koji možemo dobiti. U građevinarstvu se svi proizvodi prije ili kasnije testiraju na gradilištu, ali još je važnije kako se tko ponaša kada dođe do problema. Tada se vidi tko doista zna riješiti problem i tko ne bježi od odgovornosti. Upravo taj odnos prema partnerima je ono što nas najviše izdvaja od drugih.
DRACO je jedina firma u nas kojoj je hidroizolacija core business. Koliko ste akvizicijom Katrana još i moćniji u tom smislu?
Akvizicija Katrana bila nam je prekretnica jer smo spojili dvije komplementarne priče. Katran s tradicijom proizvodnje bitumenskih proizvoda još od 1890-ih i DRACO sa suvremenim rješenjima u polimer-cementnim sustavima i epoksidima. Time smo postali jedina hrvatska tvrtka kojoj je hidroizolacija core business u punom smislu riječi, od temelja do krova.
U 2024. ostvarili smo blizu 16 milijuna eura prihoda, porast od 83% u odnosu na 2023. godinu, a broj zaposlenih povećao se na više od 70. Rast smo zabilježili i na domaćem i na izvoznim tržištima, što potvrđuje da spoj DRACO-a i Katrana ima snagu i izvan granica Hrvatske. S Katranom smo zaokružili asortiman, ušli u segment bitumenskih membrana i emulzija, očuvali kontinuitet jedne industrijske legende i istodobno je modernizirali. Ukratko, sada možemo ponuditi kompletna rješenja za hidroizolaciju, što nas čini otpornijima pred globalnom konkurencijom i daje kupcima sigurnost da iza nas stoje i tradicija i inovacija.
Koliko je izazovno ili poticajno, danas kad svi uglavnom samo uvoze ili preprodaju, iz male Hrvatske izvoziti vlastite vrhunske proizvode i rješenja u cijeli svijet?
Možda je lakše uvoziti i trgovati, ali prava vrijednost stvara se tek kad nešto razviješ i proizvedeš vlastitim znanjem i radom. Zato je DRACO krenuo težim putem, putem proizvodnje. Danas izvozimo u Sloveniju, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Crnu Goru. Na drugim tržištima zasad smo prisutni sporadično, ali već imamo upite i naznake da bismo mogli izvoz proširiti i izvan regije i Europske unije, što je i konačni cilj.
Za mene osobno, svaka proizvedena rola ili kanta imaju veću vrijednost od same brojke na računu, jer pokazuju da i iz Hrvatske možemo stvoriti proizvode koji konkuriraju globalnim igračima. Često se misli da su velike međunarodne firme nužno bolje, ali naše iskustvo pokazuje da razlika nije u kvaliteti, znanju i sposobnosti, nego u resursima.
Kada ste širili i otvarali nova tržišta, što vam je najviše u tome pomoglo i koji su vam se alati ili modeli pokazali u tome najučinkovitijima?
Nova tržišta izvan regije otvaramo kroz različite modele. Sajmovi su nam bili važni za prve kontakte, a ključna je bila strategija private labela, odnosno proizvodnja pod brendovima potencijalnih partnera i razvoj posebnih formulacija prilagođenih njihovim potrebama. Ta fleksibilnost otvara nam vrata tržišta na kojima bismo sami teško gradili brend od nule.
U intervjuu za naš časopis iz 2020. godine izjavili ste da u životu niste planirali poslovati u građevinskom sektoru, no biznis je biznis. Čime ste se zapravo željeli baviti i uspijevate li se time baviti u slobodno vrijeme?
Nikada se nisam planirao baviti građevinarstvom, iako imam obiteljsku tradiciju u tome, ali biznis mi je oduvijek bio privlačan. Zato često kažem „biznis je biznis“. Proizvodi i tržišta se razlikuju, ali poslovni modeli su fundamentalni, a ono što me najviše privlači je samo natjecanje na tržištu.
U jednom trenutku imao sam i sasvim drukčiju epizodu, a to je ulaganje u proizvodnju čipsa od kelja pod brendom Art of Raw. Proizvodili smo u Hrvatskoj, a izvozili u zemlje poput Novog Zelanda, Velike Britanije, Švedske, Njemačke, Francuske, Hong Konga, Poljske itd., sve pod private labelom. Bilo je to fantastično iskustvo izvoza i rada na globalnoj razini. Na kraju je projekt financijski propao, jer se radilo o FMCG trendu koji je brzo prošao, ali to iskustvo bilo mi je izuzetno vrijedno. Naučio sam koliko je teško skalirati u prehrambenoj industriji, ali i da iz Hrvatske možeš doći na svjetska tržišta. U građevinskoj industriji, trendovi su dugi i vrijednost se gradi desetljećima. To je možda najveća razlika, ali i najveća prednost.
Iz brojnih aktivnosti kojima se bavite možemo zaključiti da ste izuzetno osviješten čovjek u stvaranju održivijeg i boljeg svijeta. Zajedno sa suprugom trčite planinske ultra utrke, i to uvijek s nekom svrhom. Koliko Vam uvidi koje steknete tijekom ovih aktivnosti pomažu da budete bolji lider?
Vegan sam jer mi je stalo do patnje životinja i želim je smanjiti koliko je u mojoj moći. To je moj način da živim u skladu sa svojim vrijednostima i dam mali doprinos svijetu s manje patnje te podržavam rad udruga koje se bave takvim aktivizmom. Također sam član Rotary kluba Split kroz koji, zajedno s drugim prijateljima, sudjelujem u humanitarnim i društveno korisnim projektima u zajednici. Uz to, trčim ultra trail utrke koje me stalno podsjećaju na važnost izdržljivosti, discipline i mentalne snage, vrijednosti koje mi pomažu i u poslu i u životu. Biti danima u prekrasnoj prirodi i planinama pomičući granice izdržljivosti posebno je iskustvo i privilegij koji malo ljudi uopće doživi.
Mislim da nitko ne postaje lider svjesno, nego da je to posljedica onoga što radiš i kako te ljudi oko tebe doživljavaju. Ne volim sam sebe nazivati liderom, na drugima je da to prosude. Ja samo pokušavam raditi najbolje što znam, donositi odluke kad treba i biti iskren u onome što radim. Ako to nekoga inspirira, drago mi je.
Kad sagledamo širu sliku i sve što se danas događa i nudi u modernom svijetu, čini li Vam se najvećim uspjehom to što se Draco može podičiti time da je “firma dobrih i poštenih ljudi”?
Naravno da tamo gdje ima ljudi i međuljudskih odnosa, ima i problema, zbog različitih karaktera i situacija. To je normalno i nikad nije lako. Ali trudimo se uvijek biti pošteni i korektni i stalo nam je da u firmi rade dobri ljudi. To možda zvuči jednostavno, ali zapravo je najteže. Bez toga nema povjerenja ni napretka.
Čemu Vas je poduzetništvo naučilo u životu, a što niste nigdje drugdje mogli naučiti? Biste li mladim ljudima preporučili da se okušaju u poduzetničkim vodama?
Meni je poduzetništvo prije svega alat za osobni razvoj i samoostvarenje. Kroz njega učiš o sebi više nego igdje drugdje, kako reagiraš pod pritiskom, koliko si otporan i uporan te koliko se brzo možeš prilagođavati situacijama. Još važnije, naučiš jako puno o ljudima i obrascima ponašanja. To nije put za svakoga i zato ga ne bih preporučio svima. Ali onome tko želi probati, rekao bih da se ne boji i da se ne obazire previše na mišljenja okoline.
Kad si mlad, imaš vremena za pogreške. Najvažnije je krenuti i donositi odluke. Što više odluka doneseš, više iskustva stekneš i više samopouzdanja. To je čista matematika.
Što očekujete da će budućnost donijeti Vašem biznisu i Vama osobno?
Za desetak godina vidim DRACO kao jednog od vodećih proizvođača hidroizolacija i građevinske kemije u srednjoj i jugoistočnoj Europi. Nova tvornica u Jastrebarskom bit će industrijska baza za daljnje širenje, a već sad razmišljamo o mogućim akvizicijama i partnerstvima koja bi nas ojačala u segmentima gdje možemo rasti brže. Katran je bio prvi veliki korak u tom smjeru, ali sigurno ne i zadnji. Želim da DRACO bude dovoljno snažan, ne samo da prati globalne igrače, nego da im na određenim tržištima ravnopravno konkurira.
Osobno, nadam se da ću imati više vremena za obitelj i za stvari koje me ispunjavaju, a to su glazba i ultra trail utrke. Svejedno ću i dalje biti u biznisu, jer mi je to sastavni dio života. Želja mi je da DRACO ostane kompanija u kojoj mladi ljudi vide priliku i perspektivu, jer vjerujem da je najveći uspjeh stvoriti organizaciju koja traje i nakon tebe.
Važno mi je da se industrijska proizvodnja nastavi i razvija u Hrvatskoj. To vidim kao našu ostavštinu. Želim pokazati da i ovdje može postojati moderna industrija, da se mogu stvarati znanje i vrijednost koje ostavljamo budućim generacijama.
Foto: Igor Jakšić
