Pogledajmo se u ogledalo i pogledajmo se u oči. Mi jednostavno nemamo vremena za učenje niti to volimo. Ne uči se samo iz skupe literature s jedne strane i trivijalnih objava na društvenim mrežama s druge. Uči se svakoga dana, iskustvom, promatranjem i gledanjem svijeta oko sebe kao što je to radio legendarni Leonardo Da Vinci. I uči se kroz kulturu.
Povijesni primjeri
Edukacija, učenje i obrazovanje, kao stupovi uspjeha jednog društva, razvijaju se od najranije povijesti i najranije dobi. Jedini preduvjet uspješnoj edukaciji je svjesnost društva o njenoj potrebi i organiziranosti cijelog državnog aparata u stvaranju ljudi koji će pridonijeti razvoju i opstanku tog istog društva. Odličan primjer primjene ove paradigme možemo pronaći u teškim izazovima „Agoge“ (tako se zvalo obrazovanje od najraije dobi), kojima su Spartanci stvarali dotada nesvladivu vojnu mašinu, posvećenu isključivo služenju državi, nikako sebičnom individualizmu. Bez razlike, bili kraljevi sinovi ili sinovi običnog puka, od najranije dobi, sinovi Sparte pripremali su se i vojno i filozofski, kako bi kasnije postali produktivni članovi društva. Ne učiti, ne žrtvovati se, značilo je izopćenje iz svih društvenih tokova. 2500 godina prije paradigme o cjeloživotnom obrazovanju.
Naravno, sustav Agoge imao je i svoje mane. U njega nisu mogli biti uključeni robovi i žene. No važno je bilo prepoznavanje potrebe edukacije i usmjeravanja u najranijoj dobi. Rezultat je bio strahopoštovanje svih starih naroda prema besprijekornoj, vojnoj mašineriji Sparte, koja je s 300 ljudi zaustavila prodor stostruko jačeg neprijatelja neorganiziranog carstva Perzije u poznatom zadnjem uporištu kralja Leonide i njegove hrabre garde. Zašto su bili tolio uspješni? Zato što su bili educirani, konstantno, svaki dan i svaki tren svog života. Zauvijek. I ulagalo je sve napore kako bi omogućilo neometanu edukaciju svojih ponosnih ratnika. Edukacija je bila utkana u samo biće svih Spartanaca, kao nešto najsvetije i najpotrebnije.
Paradigma besplatnog školovanja
Uzmimo naše osnovno školstvo za koje ponosno tvrdimo, ili to tvrde neki, kako je potpuno besplatno i kako moramo uložit sve kako bi djeci omogućili ravnopravno obrazovaje jer su djeca budućnost nacije. Istina, neke knjige se naslijede ili posude, no roditelji moraju izdvojiti ogromne dijelove kućnog budžeta na olovke, radne bilježnice i sve druge potrepštine koje nastavnicima od škole do škole padnu na pamet. Paradigma besplatnog školovanja već ovdje pada u vodu. Zbog društvenih trendova konzumerskog društva, ako ne želiš da ti dijete bude izopćeno od ostatka društva, već u prvom razredu trebaš razmisliti o nabavci pametnog telefona, playstationa ili računala. U suprotnom, dijete neće imati prijatelja niti zajedničke teme sa svojim vršnjacima. Toliko o besplatnom školstvu.
Koliko imamo škola koje prepoznavaju talente svakog djeteta. I od najranije dobi ga usmjeravaju u područja na kojima će polučiti najbolje rezultate. Koliko imamo motiviranog, educiranog i profesionalnog nastavničkog kadra koje neće smatrati rad s djecom zanimanjem za koje trebaju dobiti beneficirani radni staž, već bogom danu misiju stvaranja ljudi koji će sutradan osigurati i njihovu mirovinu. Koliko imamo nastavnika i profesora koi rade svoj posao zato što ga vole, a ne zato što je sigurno hraniti se na državnim jaslama. Koliko kao društvo motiviramo takve ljude kako bi se bavili djecom u najosjetljivijoj dobi, intelektualnog i što je još važnije, emocionalnog razvoja? Koliko ih plaćamo, koliko su zastupljeni u medijima i koliko propagiramo takva zanimanja kao časna i društveno vrijedna?
Budite učitelj
Posvetite vrijeme onome najdragocjenijem; stvaranjem ljudi novoga doba. Sa svim kompetencijama i znanjima kojma će konkurirati velikim obrazovnim sustavima EU zemalja. Ili jedne Finske u kojoj djeca borave samo 4 sata na dan, no imaju nevjerojatne rezultate. U pitanju je kvaliteta i predanost, ne kvantiteta knjiga koju mjerimo u kilogramima kada naše dijete pošaljemo u školsku avanturu. Puno je slučajeva u prvim razredima osnovne škole gdje roditelji sami nose torbe svojoj djeci.
21. stoljeće, stoljeće IT tehnologija i online edukacije. Sve što bi dijete trebalo nositi u školu je poklonjeni tablet i kasnije prijenosno računalo. No, idemo ga opteretiti odmah na početku i hvaliti se kako imamo jedan od najkvalitetnijih školskih sustava u svijetu. Amerikanci su glupi, mi smo pametni. Kako onda objasniti ogromnu razliku u tehnologiji, napretku i bruto društvenom proizvodu između nas i glupih Amerikanaca. O Fincima nećemo niti govoriti. Mi smo najbolji, roditeljima ćemo naplatiti radne bilježnice, školsku prehranu, ekskurzije, posjete kulturnim središtima i nazvat ćemo to besplatnim obrazovanjem. Sjajna priprema za motivaciju roditelja za buduće ulaganje u edukaciju svoje djece.
Potpuno ista situacija je u srednjim školama i na fakultetima
Od upitne kvalitete knjige profesora koju moraš kupiti kako bi položio predmet, do sumnjive provedbe bolonjskog procesa gdje se i dalje radi s grupama od 300 ljudi u dvorani, umjesto u malim grupama koje će biti odlična podloga za stvaranje budućih, poslovnih timova, koji jedino suradnjom mogu stvoriti novi proizvod i razumjeti kako je svaki kotačić u timu jednako važan za njegov konačni uspjeh. I koliko je važna organiziranost sustava u kojem takav tim djeluje. Ulažemo li dovoljno promocije u strast čitanja i edukacije, govorimo li na svim televizijama i u svim medijima kolika je vrijednost usmjerene edukacije ili raspravljamo o pogrešnim odlukama političara ili besmislenim potezima instant celebrity-a? Dajemo li svojim osobnim primjerom čitanja knjige poticaj budućim generacijama kako bi i one učinile isto?
Ulažemo li svakodnevno u edukaciju svojih djelatnika?
Nagrađujemo li ih povećanjem plaće ili boljim radnim uvjetima kada samoinicijativno završe neku relevantnu edukaciju? Ili se mirimo sa sudbinom i tražimo izgovor u činjenici kako ne može konkurirati razvijenim tržištima radne snage zemalja u koje je krenuo egzodus naše mladosti. Ako nema novca, otkuda Kutle, Todorić i razni drugi fenomenalni menadžeri koji su stvorili velike kompanije isključivo zahvaljujući svom osobnom umijeću i sposobnosti? Koliko takvi ljudi ulažu u svoju edukaciju kako bi dali osobni primjer drugima? Porazna je činjenica kako menadžer srednje razine u Hrvatskoj, uloži jedan dan godišnje u svoju edukaciju. Usudio bih se reći i sramotan podatak. Daleko ispod prosjeka jednog menadžera u EU, a debelo ispod prosjeka jednog menadžera u Japanu. Sjetimo se samo Leonide i njegovih Spartanaca. On je sam prošao istu edukaciju kao i oni, bio član tima od samog njegovog početka, konstantno se educirao i na kraju, bio prvi u predvođenju svojih nikad zaboravljenih heroja.
Koliko semo spremni na promjene?
Konstantnim ponavljanjem i ulaganjem u promociju kroz medije, konferencije, edukacije i sve pore društvenog života, mi moramo stvoriti kulturu učenja i prilagodbe trendovima koji su nevjerojatno promjenjivi. Znanje jednog magistra ekonomije upotrebljivo je dvije godine prije no što se dogodi nekakava promjena u trendovima i njegovo znanje postane irelevantno. Nepotrebno je ovo navoditi u IT sektoru koji je najdinamičniji, najprofitabilniji, ali i najpromjenjiviji. Svakoga dana javljaju se nove metode trgovine, edukacije, programiranja, ekološkog uzgoja hrane, biokemijske industrije i svega onoga što čini budućnost jednog gospodarstva 21. stoljeća. Koliko smo spremni mijenjati se, koliko smo spremni uložiti u tu promjenu i koliko smo spremni educirati druge? Mi ćemo to morati, htjeli to ili ne. Morat ćemo u najskorije vrijeme stvoriti strategiju razvoja cjeloživotnog obrazovanja i uložiti milijune eura u njegovu provedbu i što je još važnije, promociju! I doista, bez fige u džepu omogućiti besplatno osnovnoškolsko obrazovanje o kojem govorimo na raznim političkim skupovima.
Hrvatska je na začelju
Zabrinjavajući je nedavno objavljeni podatak kako je Hrvatska na samom začelju EU po učestalosti i intenzitetu posjeta kulturnim događanjima. Iza Rumunja i Bugara, iza nekada zaostalih zemalja Istočnog bloka, iza svih! Jednostavno smo u vihoru tajkunizacije, birokracije i snalaženja u preživljavanju zaboravili sami sebe. Kultura bavljenja kulturom, kultura čitanja i kultura edukacije mora krenuti od samog pojedinca. Mora krenuti od obitelji, a obitelji su danas razorene borbom za preživljavanje i dvojbom potražiti vezu za bilo kakav posao ili spakirati kofere i zaputiti se u avanturu traženja nekog boljeg mjesta pod suncem. Tko još ima vremena za učenje, tko još ima vremena za ulaganje u sebe i svoju djecu? Tko je ostao čovjek?
Svatko mora krenuti od sebe
Ono što je Hrvatskoj potrebno za ostvarenje cjeloživotnog obrazovanja o kojem ne štedimo riječi i koje je uz recesiju drugi najčešći pojam koji kruži u našim mainstream medijima, je potpuna promjena paradigme. I tu svaki pojedinac mora krenuti od sebe, pogledati se u oči i priznati: „Ne ulažeš u sebe dovoljno!“ Isto tako, u ogledalo se moraju pogledati nastavnici, menadžeri, političari, cijelo društvo i sjesti za isti stol te stvoriti strategiju cjeloživotnog obrazovanja. I to je samo prvi i najlakši korak.
Izbor je na svima nama
Kultura učenja, čitanja i edukacije mora krenuti od najranje dobi i postati nešto potpuno razumljivo, potpuno potrebno i potpuno IN. U suprotnom, čeka nas daljnji egzodus najvažnijeg resursa današnjice, a to su ljudski resursi, a samim tim i lančana reakcija nedovoljnog stvaranja novih ideja i proizvoda koji će svojom prodajom stvoriti dovoljnu količinu sredstava za pokriće uvijek gladnog i glomaznog državnog aparata i pokriće mirovina sve starijeg stanovništva. Jedina alternativa edukaciji i prilagodbi je Izumiranje. Izbor je na svima nama.
