Kada zaključamo um za nove spoznaje i dopustimo egu da nas hrani lažnim mislima o uspjehu i svim životnim ostvarenjima, tada spoznajno umiremo. Tada se prestajemo razvijati. Tada postajemo ljuštura automatizacije, zatvorena u obrani straha od novoga. Tada slušamo ego, ne druge.
Tisuću škola, edukacija, poslovnih susreta i tisuće sati predavanja na fakultetu, srednjoj školi i centrima za edukaciju odraslih – naučili su me samo jedno. Nisam dobar komunikator. Nakon 20 godina bavljenja edukacijom iz područja ekonomije i soft skills koncepata, ova spoznaja pogodila me kao grom iz vedra neba. Ne sjećam se pitanja koje mi je postavio dječak iz prvog razreda srednje škole. Po prvi put u životu osjetio sam svu težinu izreke: „Glupi pamte, a pametni zapisuju!“ I shvatio sam tko je moj najveći neprijatelj u dobroj komunikaciji. Ego. Ma ja sve mogu, ja sam profesionalac s godinama iskustva i ništa me više ne može iznenaditi. Može! I te kako može! Vlastiti ego. Sam sam upao u zamku lekcije koju predajem više od dva desetljeća.
Drži vlastiti um otvorenim. U trenutku kad ga ego zatvori, izvor koji nazivamo spoznaja i znanje neumitno presušuje. I to samo iz jednog razloga. Zaboravili smo slušati. Otvoreno, radoznalo, u potrazi za spoznajom i otvorenoga uma, bez neslomljivih brana predrasuda koje nas okivaju u otkrivanju prave istine. I o sebi i o drugima. I tek sada, nakon svih ovih godina, u potpunosti razumijem svu težinu Sokratovih riječi koje su izgovorene u doba buđenja demokracije i znanstvene misli: „Jedino što sa sigurnošću znam je da ništa ne znam.“ Koliko li je mudrosti sadržano u ovoj naizgled paradoksalnoj rečenici! Koliko je slobode uloženo u ovu bezvremensku misao!
Možemo se mi do beskraja pretvarati kako pozorno pratimo klijenta, đaka, profesora, šefa, potvrdno klimati glavom i slijediti misli koje su svugdje drugdje osim na riječima sugovornika. Slušati i čuti su dvije potpuno različite kategorije komunikacije. Da, slušao sam te, ali jesam li te doista čuo?
Jesam li doista pozorno pratio tvoju neverbalnu komunikaciju, prepoznao boju i ton tvoga glasa, razumio tvoje osjećaje i na kraju, uopće zapamtio što si mi rekao? Je li mi doista stalo da te doista razumijem? Ili profesionalno i hladno obavljam svoj posao samo zato što sam za njega plaćen? Mogu pronaći tisuću razloga zašto sam te slušao, a nisam te čuo. Dosadan si, nemam vremena za pozorno slušanje jer me rijeka života nosi bujicom bez pravog smisla i smjera, ne sviđaš mi se, nije moj dan. I za to ću propustiti krucijalnu informaciju koja se prenosi svakom komunikacijom. Kako se ti doista osjećaš, imaš li osjećaj kako sam te doista čuo, ne samo svrstao u kategoriju razgovora koje danas moram obaviti.
Slušanje je aktivni mentalni napor. Sada to doista znam. U punoj težini i istini. Za slušanje je potrebna bolja priprema nego za osvajanje medalje na Olimpijskim igrama. Priprema je pobijediti samoga sebe. Svoje predrasude, strahove, nesigurnost i, na kraju, svoj vlastiti ego.
Dobar komunikator više sluša negoli govori, želi razumjeti sugovornika i želi izgraditi povjerenje. Nema veze je li sugovornik nadređeni ili podređeni u nekoj od milijun hijerarhija koje smo si nametnuli. Podsvjesno, sugovornik osjeća kada ga se doista čuje i tek tada se počinje otvarati. Tek tada je put komunikacije okrenut k dobrobiti obiju strana. Jer jedan otvoren i ispunjujući razgovor katkad je vrjedniji od tisuća knjiga i savjetovanja.
darko.balas@gmail.com
