Tko je dr. med. Biljana Ignatovska, najbolje možemo saznati od njezinog oca Bojana: “Biljana je čest putnik u europske zemlje kada su edukacije u pitanju. Uz rad, svake godine posjećuje kvalitetne radionice u Hrvatskoj i Europi, osobito u Nizozemskoj koja ima vrlo razvijen sustav medicinske radiologije, osobito ultrazvuk i interventnu radiologiju. Interventna radiologija kao i ultrazvuk lokomotornog sustava izaziva poseban interes kod nje. Ujedno, puno se educira i posvećuje pažnju ranom otkrivanju bolesti dojki. Tu vidi velike mogućnosti vezane uz prevenciju i rano otkrivanje bolesti dojki u našoj regiji. Osim za medicinu, počela se zanimati i za razne grane financija i poduzetništva koje nisu strogo medicinske (prodaja, investiranje). Bavi se glazbom, odnosno pjevanjem i sa suprugom, profesionalnim glazbenikom, upravo snima album makedonske glazbe.
Zašto se odlučila za medicinu? Vjerojatno zato što su oko nje stalno bile velike knjige iz medicine, osobito u biblioteci gdje su bile poredane knjige iz različitih područja medicine, a oči su joj posebno padale na medicinske enciklopedije. Sjećam se našeg razgovora kada je bila maturantica, tada sam joj rekao: ‘Koji god fakultet izabrala, morat ćeš učiti, ako želiš medicinu, zajedno ćemo rješavati probleme na koje ćeš naići. Što god da završiš, trebat ćeš tražiti posao i raditi. S medicinom zaposlenje nikada nije problem.’ Nije odmah donijela odluku, neko je vrijeme razmišljala jer su joj se kao mladoj osobi vrtjele u glavi i druge profesije, no naposljetku je prevagnula medicina. Osjećala je neku vrstu straha zbog težine fakulteta, iako je na prijemnom ispitu bila među prvih 10%. Nakon završetka fakulteta počela je raditi, stvarati iskustvo, ulaziti u problematiku liječničke profesije, vidjeti na djelu humanost medicine, kako na najbolji način otkriti bolest i pomoći bolesnicima.”
Nakon završene specijalizacije i rada u bjelovarskoj bolnici odlučili ste promijeniti svoj put. Posvetili ste se obiteljskoj poliklinici. Po čemu je 2016. godina za Vas bila prekretnica?
Bila je prekretnica po mnogočemu, prvenstveno u privatnom životu koji se odrazio i na poslovni. Iako su mi svi u obitelji bili poduzetnici, nisam imala namjeru izabrati poduzetništvo, ali poduzetništvo je izabralo mene. Danas sam sretna jer nisam ni bila svjesna koliko mogućnosti i širine pruža ovakav način rada, prvenstveno u smislu osobnog razvoja. Poduzetništvo vas suoči sa strahovima za koje niste znali da postoje, ali i s talentima i sposobnostima za koje niste ni znali da ih imate.
Godine 2019. dolazi do preuzimanja vodstva Poliklinike. Kažete kako se ovaj korak podrazumijevao, ali je stigao ranije nego što ste planirali. Jeste li se iznenadili?
Otac mi je na božićnom domjenku samo kratko rekao: “Od iduće godine preuzimaš, ja više pravno ne mogu biti direktor.” I to je bilo to. U početku mi je trebalo par mjeseci da se priviknem na novu ulogu i novu razinu odgovornosti, ali sve se s vremenom posložilo. U našem poslu nekako je uvijek prioritet ulaganje u svoje profesionalne vještine i znanja, na to smo fokusirani, sve drugo doživljavamo kao usputnu funkciju. No kada preuzmeš rukovodeću poziciju jedne poliklinike i liječnička i direktorska pozicija moraju postati izjednačene po važnosti. Zanimljivo, no slično se dogodilo i s OPG-om koji je također obiteljsko nasljeđe. Iznenada sam se našla u poziciji da vodim taj sektor o kojem baš ništa ne znam. Danas je to lijep nasad lješnjaka koji me sve više zaokuplja i gdje se vidim u mirovini.
Prelazak na rukovodeću poziciju sigurno je donio posebnu odgovornost za daljnji razvoj poslovanja, za zaposlenike, nove ideje, smjerove, pa i Vašu novu i dodatnu izgradnju?
Svakako je. To je dinamičan i kreativan posao, ne postoji algoritam, ni knjiga sa svim odgovorima. Iza svakog problema nazire se nova ideja. Svaki novi zaposlenik nudi upoznavanje neke nove osobnosti. Što će se od tih novih ideja ili novih ljudi pokazati uspješnim, a što ne, pokazat će vrijeme. No s iskustvom se to vrijeme skraćuje, a broj zalutalih ulica smanjuje. S odgovornošću se nije uvijek lako nositi, zato je bitno imati krug ljudi od povjerenja s kojima se možeš posavjetovati. Meni su to u prvom redu otac, ali i brat koji je isto tako naslijedio tvrtku od majke i djeda i danas je uspješan direktor. Također, tu su i mnoge nove osobe iz poduzetničkog sektora koje sam putem upoznala i koje su ušle u taj krug povjerenja.
Vjerojatno imate svoj pristup radu. Koliko je on različit od očevog? Je li nasljeđivanje obiteljskog biznisa “dar” ili “teret”?
Otac i ja smo u mnogočemu slični. To nam olakšava svakodnevni rad. Iznimno se poštujemo kao liječnici, često se konzultiramo oko pacijenata što nam oboma pruža dodatnu sigurnost u donošenju odluka. To i jest ono što me u radu s njime posebno veseli. Kao direktori imamo svoje sličnosti, ali i različitosti. On je onaj tip osobe koja, kada uđe u prostoriju, sa sobom nosi jednu dozu autoriteta. Ja sam, pak, svoj autoritet gradila polako kroz jedan balans između razumijevanja kolektiva s jedne strane, ali i jasnog vodstva s druge strane. Humor mi je jedna od važnih stavki u svakodnevnom radu s ljudima te mi je drago što to i moji zaposlenici prepoznaju.
Ono što se razlikuje od oca u smislu poslovanja poliklinike jest to što sam po specijalizaciji radiolog, a ne kirurg, pa sam posljedično razvijala dodatne djelatnosti iz ambulantnog dijela poslovanja. U tom smislu razvila sam mnoge dodatne usluge poput dermatologije i kozmetologije, neurologije, endokrinologije, psihologije, a razvijamo i vrlo važnu uslugu nutricionizma. Posvetila sam se proširenju dijagnostike dojke tako da sada, osim ultrazvučnih pregleda, izvodim i citološke punkcije te core-biopsije.
Je li nasljeđivanje biznisa dar ili teret, teško je reći, ne razmišljam previše o tome. No prije bih rekla da je dar jer ne moraš iznova sve postavljati na noge. Ja sam naslijedila već uhodanu firmu koja je poslovala uspješno više od 20 godina. Teret je veći u onom smislu uvođenja promjena koje su odraz mene i moje osobnosti među ljude koji su naviknuli raditi na određeni način. Teret je svakako i osjećaj da ne smiješ “zabrljati” nešto što već dugo funkcionira tako uspješno.
Mr. sc. Bojan Ignatovski, dr. med. kaže: “Biljana zna što želi, donosi odluke uz prethodnu analizu projekta i prikupljanje činjenica. Za razliku od mene, treba joj duže da donese odluku, ali zbog svoje temeljitosti najčešće donese ispravnu odluku i rijetko joj se mogu zamjeriti rješenja i stavovi koje ima. Naš se odnos tijekom vremena mijenjao, trebali smo prevladati njezine mladalačke fantazije i moj ponekad stroži pristup odgoju. Našli smo snage, uspjeli smo sjesti i razgovarati iskreno i otvoreno o svemu što je postojalo kao problem između nas. Otad imamo izvrstan odnos kojim se oboje ponosimo. Danas je to naša najveća vrijednost.”
Na početku rada osnovni marketing alat bila je preporuka. Koliko je ona danas važna, a koliko marketing putem svih dostupnih kanala?
Marketing je nešto što mi ni danas do kraja nije jasno, niti će mi ikada biti, zato to prepuštam stručnjacima. Postoje poznate strategije, pogotovo danas, kada je sve dostupno putem društvenih mreža. I to je značajan marketinški alat, važno je biti prisutan. No opet se sve u konačnici svede na kvalitetu pružanja usluge i, dugoročno, na usmenu predaju i preporuku. Društvene mreže pune su raznih tematskih grupa i, ako vas u takvoj grupi netko preporuči, nema bolje reklame. K tomu je i besplatna. S druge strane, mi imamo i puno pacijenata koji nisu vezani uz kirurgiju, nego za ambulantne djelatnosti. To su ljudi iz Daruvara i šire okolice kod kojih najviše vrijedi usmena preporuka.
Vaš pogled u budućnost.
Događaji koji su nas zadesili posljednjih godina naučili su me da je budućnost prilično nepredvidiva. Ali i da smo vrlo prilagodljivi. Najvažnije što sam naučila tijekom posljednjih godina jest voditi se svojom strašću, prepoznavati svoje interese i ići u pravcu onoga što te veseli i u što vjeruješ. Jedino tako možemo biti autentični i zadržati ono gorivo koje nas gura naprijed kada je teško.
