Put do vrhunskog kirurga rijetko je jednostavan. Za prof. Aleksandra Milenovića, jednog od vodećih hrvatskih stručnjaka u području maksilofacijalne i estetske kirurgije, taj put počeo je u Osijeku, a nastavio se u Zagrebu, gdje je već tijekom studija medicine privlačio pažnju profesora izvrsnim rezultatima. No iza impresivne biografije, brojnih znanstvenih radova, međunarodnih edukacija i više od stotinu predavanja stoji nešto jednostavnije – kako sam kaže, bezgranična ljubav prema onome što radi.
Karijeru prof. Milenovića oblikovali su vrhunski mentori, od kojih osobito izdvaja utjecaj prof. Miše Viraga. Njegova znatiželja i disciplina doveli su ga do današnjih dana, kad uz klinički rad neumorno sudjeluje u edukaciji mladih liječnika i razvoju estetske medicine u Hrvatskoj. Ujedno je i jedan od ključnih ljudi u organizaciji AMICO – Aesthetic Medicine International Congressa, međunarodnog kongresa koji svake godine u Opatiji okupi vrhunske stručnjake iz regije i svijeta, a koji se ove godine održava od 13. do 15. ožujka u opatijskom Hotelu Royal, Ul. Viktora cara Emina 10.
U razgovoru za naš portal prof. Milenović govori o svojim profesionalnim počecima, mentorima koji su ga oblikovali, odgovornosti liječničke struke u vremenu “Instagram ljepote”, ali i o tome zašto mladim kolegama uvijek ponavlja da novac nikada ne smije biti glavni razlog zašto radimo svoj posao.
Prof. Milenović, danas ste vodeći stručnjak u svojoj profesiji, dotaknuli ste brojne vrhunce u karijeri, što Vas danas najviše pokreće i motivira?
Jako lijepo zvuči to što navodite, ali daleko je to od vrhunaca koji se mogu postići. Baza svega što ja radim je bezgranična ljubav prema kirurgiji. Oduvijek sam bio svjestan koliko je važno da se u životu bavite onim što vas zabavlja i veseli. Tada vam ništa nije teško i svaki dan uživate u svom poslu.
Kada se prisjetite sebe kao mladog čovjeka koji je krenuo iz Osijeka i već u startu svojim najboljim ocjenama na fakultetu privlačio pažnju profesora i mentora, biste li iz današnje perspektive sve ponovili?
Iskreno, nisam želio otići iz Osijeka. Mama je bila ta koja je imala presudnu ulogu. Rekla mi je da ako već studiram tako težak fakultet, bolje je da to bude u Zagrebu, nego u Osijeku. Ubrzo sam vidio da je bila u pravu. Sjećam se da sam došavši u Zagreb, odrastao u dva tjedna. Samostalnost je izuzetno bitna stvar, a tim odlaskom u Zagreb iz svoga doma, čovjeku se nametne neka posebna odgovornost. Nosi te misao kako ne smiješ kiksati.
Kada govorimo o ocjenama, to se nametnulo samo od sebe. Shvatio sam da moram biti među najboljim studentima da bih uopće mogao razmišljati o atraktivnim specijalizacijama. Nikad nisam bio od tipova koji su željeli samo sudjelovati.
Tko Vas je motivirao i što je bio poticaj da uronite u to duboko more medicine i zašto baš specijalizacija maksilofacijalne i estetske kirurgije?
Već na početku fakulteta zaljubio sam se u anatomiju i u seciranje kadavera. To se nastavilo do kraja fakulteta jer sam bio demonstrator na Katedri za anatomiju. Tako da se kirurška specijalizacija nametnula kao logičan izbor. Pošto je ljubav prema anatomiji glave bila dominantna, nekako sam suzio izbor specijalizacija na ORL, maksilofacijalnu, opću i plastičnu kirurgiju. Čak sam neko vrijeme i volontirao na plastičnoj kirurgiji na Rebru. Tamo sam imao sreću raditi s vjerojatno jednim od najboljih plastičnih kirurga u Hrvatskoj – dr. Ivom Džepinom, uz kojeg sam stekao ozbiljne kirurške osnove. Nije bilo suđeno da na Rebru dobijem i specijalizaciju, no to je bila sreća u nesreći jer sam se potom natjecao na Klinici za maksilofacijalnu kirurgiju i dobio specijalizaciju.
Imao sam sreću što je tada predstojnik Klinike bio prof. Mišo Virag, ne samo najbolji i najpametniji kirurg, nego i doktor uopće. On me prihvatio kao svog učenika i s njime sam proveo 20 godina rada i edukacije. Prof. Virag je u velikoj mjeri zaslužan za sve što sam u životu napravio.
Održali ste više od 100 predavanja, napisali mnogo znanstvenih članaka, obrazovali se u vrhunskim centrima u inozemstvu, predsjednik ste HDEM-a, gdje vidite najveću odgovornost Vaše struke prema javnosti u edukaciji pacijenata?
Obožavam držati predavanja, obožavam publiku, auditorij. Volim prenositi znanje. Zato sam i radio na Stomatološkom fakultetu u Zagrebu, na Medicinskom u Osijeku, a danas sam aktivan na postdiplomskom studiju iz estetske medicine u Rijeci.
Moram priznati da mi, liječnici, imamo ogromnu ulogu i u edukaciji drugih liječnika i u edukaciji pacijenata. Budući da se pacijenti vole educirati putem digitalnih i pisanih medija, uspjeli smo putem nekih medijskih kuća uspostaviti suradnju koja nije samo informativna, nego i edukativna.
Bliži nam se AMICO – Aesthetic Medicine International Congress u Opatiji, gdje ste vodeći član organizacijskog odbora. Kako biste opisali glavnu ideju AMICO kongresa u kontekstu razvoja estetske i rekonstruktivne medicine u Hrvatskoj i šire?
Za HDEM i AMICO “kriv” je pok. dr. Željko Rotim – moj veliki prijatelj i suradnik. Ja sam bio uz njega kao glavni tajnik dok je on bio predsjednik HDEM-a. Željko je osmislio HDEM i organizirao 13 kongresa uz pomoć dr. Siniše Glumićića i uz mene. Nažalost, Željko je nedavno preminuo. Nekako je između redaka, pred kraj života, ostavio meni i dr. Glumičiću u zalog to da nastavimo ondje gdje je on stao.
Nije bilo druge nego se uhvatiti u koštac s organizacijom. Iskreno, nisam ni slutio koliko je tu posla. Siniša i ja smo imali sreću da su Željkova kći Ana Rotim i njezina agencija aqventi zadnjih nekoliko kongresa organizirali za HDEM. Ana i njezin odličan tim u velikoj mjeri su mi olakšali funkciju predsjednika HDEM.
Koje će ključne teme, trendove ili inovacije pokriti AMICO 2026. kongres i zašto su one važne za struku?
Ideja HDEM-a je da okupi sve doktore i stomatologe koji se bave estetskom medicinom. HDEM je na istome mjestu objedinio dermatologe, plastične kirurge, maksilofacijalne kirurge, ORL specijaliste, stomatologe… Za neke od njih u HDEM-u organiziramo edukaciju s ciljem dobivanja certifikata za bavljenje estetskom medicinom.
U kojem smjeru vidite razvoj estetske medicine u sljedećih 5–10 godina i kako se AMICO kao kongres može pozicionirati kao lider u toj priči?
Razvoj estetske medicine je djelomično predvidiv, a djelomično nije. Sigurno da veliki utjecaj na razvoj imaju farmaceutske firme koje svojim marketingom dirigiraju razvoj. Teško je predvidjeti budućnost struke koja će na svjetskom nivou 2030. “okretati” 150 milijardi dolara.
Koje su, prema vašem mišljenju, najveće zablude ili nerazumijevanja javnosti o estetskoj medicini i kako stručni skupovi poput AMICO-a mogu pridonijeti promjeni percepcije?
Danas je teško definirati što je ljepota. Kriteriji su se potpuno promijenili. Svjedoci smo najezde Instagram, Facebook i TikTok ljepote, raznih filtera, virtualnih sadržaja… AMICO i HDEM moraju se truditi da donekle uvedu reda i postave smjernice, pravila ponašanja i rada. Nažalost, svima je jasno da je to nemoguće u potpunosti postići jer će uvijek biti lova u mutnom.
Kao predavač i praktičar, što vam je najvažnije prenijeti mladim kolegama i sudionicima kongresa koji tek grade svoj put u estetskoj i rekonstruktivnoj kirurgiji?
Ja si nekad razmišljam kako im ne bih bio u koži. Od čitave lepeze uređaja, pripravaka, tehnika, i meni se nekad zavrti u glavi. Teško mi je išta savjetovati. Trebaju što više misliti svojom glavom. Učiti na tuđim, a ne samo na svojim greškama. Ne voditi se pohlepom za novcem jer novac mora biti posljedica dobrog rada, a ne motiv zašto nešto radimo.
I, najvažnije, nikad u životu nemojte reći: neću, ne mogu i ne želim.
