“Profesorice, mislio sam uzeti jednu pjesmu koju bih recitirao, prije sam ju izvodio na LiDraNu, ali onda sam odlučio da neću jer ste Vi glumica”, reče mi na predavanju jedan moj student prošli tjedan.
“Zašto?”, pitam u čudu i nastavljam: “Pa baš dobro da sam glumica, moći ću Vam dati bolji feedback.”
“Pa, s tom pjesmom sam bio na LiDraNu, no rekli su mi da nije dobra, stoga sam tada u potpunosti odustao od ideje da idem na Umjetničku akademiju ili da se dalje bavim dramskom”, odgovori mi.
Aaaaaaaaaaaaaaaaaaa! Počela sam vrištati, iščupala bih ploču iz zida i razbila par klupa od jada… Nisam, nažalost, to je bila filmska reakcija u mojoj glavi koja je trajala par sekundi (kao u Ally McBeal, za one iznad 40., koji se te serije sjećaju. U mojoj glavi su filmsko-dramske reakcije česte, ne mogu se oteti navikama iz djetinjstva.
Nakon što sam se sabrala, krenula sam s civiliziranim odgovorom, kako i priliči jednoj sveučilišnoj profesorici (malo autoironije isto ne škodi).
Rekla sam: “Ovo je odličan primjer koliko odgovornosti imamo u javnom nastupu i kako zaista jednom rečenicom možemo nekomu promijeniti život. Nekad nabolje, a nekad na gore. Sve ovisi.” Ali, zaista, javnim nastupima mijenjamo svijet oko sebe.
Tada je krenula jako zanimljiva rasprava o školskom kurikulumu, načinima kako se djeca pripremaju za LiDraNo, o količini pozitivnih i negativnih iskustava.
Zatim smo se dotakli i treme. Kako to da imamo toliko treme u populaciji? Pa smo zaključili kako u školi od prvog razreda učimo o glazbenoj i likovnoj kulturi, ali ne postoji predmet dramska kultura. Kako to? A sve vještine javnog nastupanja proizlaze iz dramsko-scenske kulture. U današnje vrijeme dramsku nemamo niti na svakom koraku kao izvan nastavnu aktivnost, to ovisi o afinitetu ili dobroj volji pojedinog nastavnika hrvatskoga jezika. Dakle, dramska kultura nam je na margini od vrtića nadalje…
Naglašavam da nije poanta da se kasnije u životu bavimo dramskom kulturom, već da iz tih vještina bivamo vještiji u govoru, nastupu, prezentaciji, a o kreativnosti i maštovitosti da ne govorimo. I odgajamo se kao publika.
Vratimo se na predavanje. Zamolila sam studenta da donese pjesmu o kojoj je riječ, rekla mu kako će mi biti čast poslušati ga i dati mu feedback koji će mu pomoći da metodološki razumije kako “bolje” iznijeti pjesmu. Jer ta metodologija postoji.
Također, studentima sam rekla da je čitanje poezije naglas nešto predivno i nije rezervirano samo za profesionalne glumce, već može biti za svačiju dušu te da kroz poeziju otkrivamo muzikalnost unutar govora, kao i kad radimo stih. I tako vježbamo tehnike javnog nastupanja.
Tako sam im rekla. I otišla sam kući tužna. Kao u Ally McBeal… Dok je kiša padala i stapala se sa suzama na mom licu, potpuno prokisnula ušla sam u svoj auto, a na prozor mi je pokucao jednako tako prokisnuli Pierce Brosnan u ulozi seksi ministra obrazovanja… (opet filmski trenutak, pardon…) Ali tako sam se osjećala razmišljajući o tome kako uvesti dramski odgoj u škole. Kako i gdje početi? Što vi mislite? I čupate li u glavi sad isto neke klupe i filmski vrištite?
P. S. Pierce Brosnan se nije pojavio…
