Nakon 25 godina rada u multinacionalnoj kompaniji Riječanka Željka Barbarić dala je otkaz i u svojim pedesetim godinama krenula u novome smjeru. Nakon što je za sobom zatvorila jedna vrata, otvorio joj se prozor u svijet poduzetništva prepun novih izazova i prilika.
“Puno se faktora posložilo prije otvaranja tog ‘prozora’. Dakle, majka sam troje djece, supruga privatnog poduzetnika, a do prije godinu i pol bila sam zaposlena u multinacionalnoj kompaniji na vrlo dinamičnom poslu. Nakon takvog je ritma teško odabrati sjedenje i gledanje serija kao životni izbor. Poznata sam kao hiperaktivac i nakon što sam sa svojom majkom i njenom kućnom radinošću te našim brendom Why Knot Decor probila led na tržištu, logično je bilo da otvorim svoj obrt kao korak dalje u razvoju. S druge strane, i mojoj majci je već dosadilo te kaže da je vrijeme da se ‘umirovi’ i zatvori kućnu radinost” – govori nam poduzetnica Željka Barbarić.
Iz Vašeg osobnog iskustva, koliko je teško izaći iz vlastite “zone komfora”? Je li stresno dati otkaz ne znajući što Vas čeka dalje?
Definitivno, to nije odluka koja se donosi preko noći. Moja je odluka tinjala nekih 4-5 godina. Da se pitalo moga supruga bilo bi to brže, ali trebala sam vremena da budem sigurna kako to stvarno želim i da “nećemo biti gladni”. Kada radite posao koji zahtjeva više od osam sati dnevno, kada nerijetko radite i navečer i vikendom, kada si jedan dan u tjednu na putu, a drugi dan ostaješ do navečer u uredu da riješiš zaostatke, kada tjedno dobivaš 500-tinjak e-mailova, da ne govorim o trenutku kada shvatiš da ne možeš više protiv struje koja uporno stavlja profit ispred čovjeka, onda sam čin donošenja i objave odluke svom poslodavcu stiže kao ljetna kiša – olakšanje. S druge strane, kako sam o otkazu promišljala dulje vrijeme, znala sam da neću biti doma i sjediti. Ono što definitivno u tom trenu nisam ni sanjala jest da ću se baviti rukotvorinama i dizajnom.
Kako su na Vašu odluku reagirali poznanici, prijatelji, obitelj?
Reakcija je bilo svakojakih. Na poslu su svi bili šokirani jer su znali koliko obožavam svoj posao, koliko sam se davala, koliko volim njegovu dinamiku, kreativnost i slobodu koju sam imala. Obitelj je odavno znala da pucam po šavovima, da mi je načeto zdravlje, tako da je i njima, kao i meni to bilo olakšanje, a poznanici su reagirali svakojako. Od onih koji su se oduševili i srčano me poduprli pa do onih koji su me proglasili totalno ludom jer u pedesetoj dajem otkaz ili onih čiji je komentar bio “Lako tebi kad ti je muž privatnik.”, ne razmišljajući pritom uopće o životu privatnih poduzetnika, radnom vremenu, stresu i rokovima plaćanja s kojima živi moj suprug, dok ti isti dolaze u 16 h doma i “ubiju oko”. Naravno, ne zamjeram nikome ništa, svatko od nas ima svoje prioritete i donosi odluke s kojima živi. S druge strane, ovakve odluke otvore ti neke nove dimenzije tako da sam ja u zadnjih nekoliko godina stvorila divna, nova prijateljstva koja me pune dobrom energijom i smijehom. Kada čujem u deset navečer svoju Sanju ili Đuli pa kada se sat vremena na telefonu cerimo glupostima, muževima, djeci, heklanju i životu – to nema cijenu.
Otkud ideja baš za heklanje?
Heklanje (kukičanje) je hobi kojim se bavim odmalena. Sve žene u mojoj obitelji bave se ili su se bavile ručnim radom. To je zadnjih godina bila moja antistres terapija u večernjim satima. Nakon što sam 1. travnja ostala doma, krenula sam heklati da ubijem vrijeme. Očito je ta prvoaprilska priča o meni kao kućanici bila totalno luda i predodređena za neuspjeh. Uskoro smo mama i ja otkrile pamučni konop i nije prošlo ni mjesec dana, a dobar dio mojih prijateljica imao je našu torbu – od Splita do Zagreba. Tada sam shvatila da je krajnje vrijeme da nešto registriramo i izbor je pao na maminu kućnu radinost budući da mi je trebalo još neko vrijeme da se odmorim i uživam kao kućanica i “sponzoruša”.
Registrirali ste kućnu radinost, no očito ste je “prerasli”!?
Kućna radinost je jedan kruti oblik koji je i vrlo nejasno napisan i objašnjen u pravnim aktima. Jedna ti pravna osoba iščita da može raditi samo moja mama, a druga da joj može pomagati obitelj, a to nije jedina situacija. Jedna ti osoba u našim birokratskim tijelima kaže da možeš prodavati samo na kućnom pragu, druga da možeš ići i na sajmove. Da ne kažem da se u različitim županijama stvari različito tumače. Pa sad ti budi pametan! Htio – ne htio biti legalist, ovisiš o dobroj volji osobe koja ti je došla u financijsku ili neku drugu kontrolu, što je suludo.
Osim toga, kada krenete kao moja mama i ja sasvim slučajno ni iz čega, imate more drugih izazova. Od komunikacije i prodaje preko društvenih mreža, otvaranja Instagrama, učenja fotografiranja, obrade fotografije, objava, pokretanja marketinških akcija, otkrivanja novih materijala, ambalaže, ma svega. Da nije bilo moga supruga koji je bio tu da se oslonim kada god sam zapela, ne znam kako bi to ispalo. Uz sve to padne ti na pamet da nekoga naučiš heklati, da napraviš neki novi proizvod, da ostvariš neku suradnju, a to s kućnom radinošću nije moguće. Vrlo sam brzo shvatila da će otvaranje obrta biti jedan puno čišći i fleksibilniji oblik.
Nikako nije vrijeme za pogled unatrag, ali možete li usporediti prijašnji i sadašnji posao, odnosno način rada i življenja?
Moj sadašnji posao i način života je skoro kao bajka. Za početak nema one jurnjave ujutro kada se dignete iz kreveta. Da se razumijemo, i djeca su odrasla pa je tu puno manje obveza. Suprug i ja se ujutro probudimo i dok pijemo u miru kavu, on baci oko na bankovni račun je li mu tko išta platio (vječni stres hrvatskih poduzetnika), ja objavim nešto na društvenim mrežama i onda smo mirni. “Poćakulamo”, on prošeta kućne ljubimce, ja mu smutim prirodni sok ili frape i nakon toga svatko krene svome poslu. Nema tu žurbe, nema stresa, nema nelogičnih poslova, trčanja da stigneš u osam u ured, zahtjeva raznoraznih “menadžerčića” koji su jučer došli raditi i misle da su popili svu pamet svijeta. Koji put se pitam čime sam ovo zaslužila. Nekad sam puno radila, puno se nervirala i puno zarađivala. Danas puno radim, gotovo uopće se ne nerviram, ali manje zarađujem. Kada bih imala mogućnost ponovno birati – cijeli život bih radila u ovoj drugoj varijanti.
Moj trenutni posao je vrlo kreativan neovisno o tome radim li nešto iz standardnog asortimana ili nešto po narudžbi kupca. Uživam u stvaranju nečeg opipljivog, novog. Da ne kažem koliko mi zadovoljstva donese osmijeh i zadovoljan komentar osobe koja je dobila i otvorila paket. Naravno, moja su primanja neusporedivo manja u odnosu na ondašnja, ali otkad su nam djeca odrasla, nemamo ni toliko troškova, a i neke stvari smo odradili, riješili. Tu prvenstveno mislim na stambeno pitanje. S druge strane, za svoga radnoga vijeka kupila sam toliko cipela i kaputa da mi više ne treba nijedan novi, osim ako se ne “razvijem”. 🙂
Kako se osjećate sada kada krećete u novi poslovni projekt, kakvi Vas osjećaji obuzimaju?
Sama pomisao da ću otvoriti vrata i pružiti ruku nekom novom na tržištu, nekom početniku, kao što je meni pružila ruku moja Đulijana Knapić iz riječkog Bura Dizajn Storea izaziva oduševljenje u meni. Nismo svjesni koliko je važno da pomažemo jedni drugima, da potičemo i promoviramo našu domaću pamet i naših ruku djela. Razvijati nešto novo, pozitivno, neki svoj san, malo je reći da je divno. Ima tu puno posla od samih birokratskih peripetija, preko uređenja prostora pa do uspostave kontakata i poslovne suradnje s riječkim, hrvatskim dizajnerima, umjetnicima i kreativcima (a ima ih!), ali sve to nosi posebne osjećaje zadovoljstva. Fantastično je koliko divnih ljudi ima u našem kraju i našoj zemlji, divnih ljudi koji izrađuju nevjerojatne stvari. Meni je bitno da sudjelujem u povezivanju pozitivnih stvari i promoviram naše ljude, svoj grad i zemlju i sretna sam što ću kroz svoju galeriju “Poneštrica” tu priliku započeti baš u godini kada je Rijeka Europska prijestolnica kulture. Jednostavnim jezikom – to je još jedno moje izuzetno željeno “dijete”, u čijem rastu i razvoju uživam.
