U svakodnevnom razgovoru pojam uvoz često se upotrebljava za svaku nabavu dobara od dobavljača izvan Hrvatske, bez obzira na to je li roba stigla iz neke druge zemlje EU-a ili iz treće zemlje, odnosno trećeg područja.
Stjecatelj treba razumjeti razliku između nabave dobara iz drugih zemalja EU-a, kada se radi o stjecanju dobara unutar EU-a, i nabave dobara iz trećih zemalja, koja predstavlja uvoz u punom smislu riječi.
S obzirom na to da se na sve te nabave mora obračunati PDV, važno je razumjeti razliku između stjecanja dobara iz EU-a i stvarnog uvoza robe, jer je i način obračuna PDV-a te izvješćivanja u prijavama PDV-a drugačiji.
Zato riječ “uvoz” upotrebljavamo samo za nabavu dobara iz zemalja izvan EU-a, za koju je proveden carinski postupak uvoza u RH, a dokaz za to je jedinstvena carinska deklaracija o uvozu robe.
Stjecanje dobara unutar EU-a
Stjecanje dobara unutar EU-a koje hrvatski porezni obveznik stječe od poreznog obveznika iz bilo koje druge države EU-a, pri čemu se dobra fizički kreću iz druge države članice u Hrvatsku – nije uvoz. Ako i isporučitelj i primatelj dobara imaju valjane PDV identifikacijske brojeve izdane u državi članici otpreme, odnosno u državi primitka dobara, u ovom slučaju Hrvatskoj, a dobra su se pritom fizički kretala iz jedne u drugu državu članicu, nastaje isporuka dobara unutar EU-a, oslobođena PDV-a u zemlji otpreme, a oporeziva u državi članici primatelja Hrvatskoj.
Primatelj sam obračunava obvezu PDV-a, a ako ima pravo na korištenje pretporeza, obračunava i priznaje i pretporez prema poreznim propisima i uz odgovarajuću dokaznu dokumentaciju. U ovom slučaju ne podnosi se carinska deklaracija, nema uvoza, jer dobra nisu stigla iz zemlje izvan EU-a.
Uvoz dobara
U skladu s člankom 4. Zakona o PDV-u, predmet oporezivanja PDV-om među ostalim jest i uvoz dobara. Člankom 75. stavkom 1. točkom 2. propisano je da PDV mora plaćati svaka osoba koja se smatra uvoznikom, odnosno carinskim dužnikom ili primateljem dobara prema carinskim propisima.
Sukladno članku 76. Zakona o PDV-u, stavku 7., PDV pri uvozu plaća se u roku za plaćanje uvoznih davanja u skladu s carinskim propisima. Iznimno od stavka 7., stavak 8. istog članka određuje da se PDV pri uvozu smatra plaćenim, ako ga porezni obveznik upisan u registar obveznika PDV-a koji ima pravo na odbitak pretporeza u cijelosti iskaže kao obvezu u prijavi PDV-a, a takav način obračunavanja i plaćanja PDV-a porezni obveznik zatraži odgovarajućim popunjavanjem carinske deklaracije kojom se dobra puštaju u slobodni promet (obračunski PDV pri uvozu). O provedbi tog postupka objavljene su Uputa Carinske uprave, br. 19/20 i Uputa br. 8/23.
Porezna osnovica za PDV pri uvozu utvrđuje se prema vrijednosti uvezenog dobra utvrđenoj prema carinskim propisima i uvećava za carinu, posebne poreze, trošarine, pristojbe i sl., osim PDV-a. Ako nisu uključeni u carinsku vrijednost, u osnovicu se uključuju i provizije, troškovi ambalaže, pakiranja, osiguranja, prijevoza, utovara, istovara, skladištenja, rukovanja, nastali do prvog mjesta odredišta u tuzemstvu, kao i oni koji nastanu do drugog mjesta odredišta unutar EU-a, ako je ono poznato u vrijeme nastanka oporezivog događaja.
