U prošlome smo broju Poduzetnika, govoreći o pojavi novca, obrazlagali pojavu prvog primitivnog novca, tzv. naturalnog, kao početnog posrednika razmjene.
U nastavku vremena presudnu ulogu odigrala je podjela rada i pojava privatnog vlasništva. Bila su to dobra ulovljena ili nađena u prirodi ili uzgojena od ratara i stočara. Razmjena je imala oblik trampe. U ovom tekstu nastavljamo obrazlagati o problemima prilikom trampi i pojavi kovanog novca.
Robna razmjena i metalni novac
Problem pri trampi bio je što naturalni novac najčešće nije bio djeljiv i lako prenosiv. Onaj koji je npr. umjesto 3 koze imao samo jednu, u razmjeni nije mogao dobiti 1/3 teleta, a onomu koji je imao recimo 1 kravu, u razmjeni možda nije trebalo 5 koza. S vremenom se od takvog naturalnog ekvivalenta prelazilo na praktičnije mjerne jedinice koje su bile djeljive na manje jedinice i koje su se mogle lakše prenositi od jednog do drugog trgovišta (npr. udice, školjke, koralji, slonova kost, krzna) – dok na kraju, nastupom željeznoga doba, tu ulogu nisu preuzeli metali, najprije u sirovom stanju, a poslije u obliku lijevanih šipki i nekih oruđa.
Odmah su se pojavili pojedinci, najčešće trgovci, koji su kovali od različitih kovina svakojake oblike, neodređene težine i nepoznate kvalitete. Iako praktičnije mjerne jedinice s obzirom na prenosivost, neoblikovane kovine je pri razmjeni uvijek trebalo vagati pa znanost o novcu takav sustav naziva penzatornim. Uspomenu na to razdoblje imamo u najstarijem grčkom novcu koji se nazivao talenat (vaga), zatim kasnije livra, funta, lira, rubalj – sve odreda mjere za težinu. Poslije su kovnice na kovine koje su služile za razmjenu utiskivale svoje znakove (žigove) da bi se razlikovale od mjernih jedinica ostalih izrađivača i/ili trgovaca te označavale težinu da bi se izbjeglo stalno vaganje. Trebalo je golemo osobno povjerenje da neznanci prihvate takvo sredstvo razmjene i mjeru vrijednosti.
Kako su željezo i bakar i njihova smjesa bronca bili sve dostupniji, pojavljivalo se sve više kovača takvih sredstava razmjene, što je svakako otežavalo razmjenu roba za bilo kakvu kovanicu. Zato su zlato i srebro, kao rijetke [1] i teškom mukom dostupne kovine, istisnuli manje vrijedne i postali glavna sirovina za proizvodnju mjerne jedinice koju mi danas nazivamo kovanim novcem. Nastala je ‘prokleta glad za zlatom’ (poznata lat. izreka ‘auri sacra fames’), pa je mnogo godina kasnije (1503. godine) i Kolumbo u pismu s Jamajke, sa svog četvrtog i posljednjeg putovanja, napisao: ‘Zlato je divna stvar. Tko njega ima, gospodar je svega što želi. Njegovom pomoći mogu se čak i duše u raj uvoditi.’
[1] lat. izreka: Carum est, quod rarum est. – skupo je što je rijetko.
Na pojedinim se područjima kovao zlatni, na drugima srebrni novac. Svojom bojom zlato je simbol Sunca, a srebro simbol Mjeseca. Budući da su zlato i srebro i vjerski simboli, kršćanski Bizant uglavnom je kovao zlatni novac (simbol svjetlosti), a većina muslimanskih zemalja kovala je srebrni novac (simbol Mjeseca), uglavnom denar/dinar. Sve su češće na istome području bili u optjecaju i zlatnici i srebrnjaci (poznato kao bimetalizam – dvometalni sustav). Kod plaćanja je trebalo znati odnos zlatnog i srebrnog novca. Tako se npr. u Babilonu i Asiriji ustalio odnos zlata i srebra 1:13,5 (toliko dana iznose mijene Mjesečeve putanje). U novije vrijeme, u SAD-u je pet godina nakon uvođenja dolara kao novčane jedinice (1787. godine), utvrđen omjer zlata i srebra 1:15. Posljedično tomu, u SAD-u je započelo kovanje i srebrnog novca. Međutim, samo osamdesetak godina kasnije, zbog sve veće proizvodnje srebra, omjer je bio sve veći pa je gotovo istisnuta srebrna valutna jedinica.
Kako su potrebe za zlatnim i srebrnim novcem rasle, mnogo brže od raspoloživosti plemenitih kovina, pri kovanju su se dodavale manje vrijedne ili bi se zlatne i srebrne prekovale u manje kovanice (renovatio monetarum), a nemoralniji su strugali kovanice kako bi došli do dodatne količine plemenitih metala. Da bi se prepoznalo struganje, obod kovanica se nazubljivao, što je ostalo sve do današnjih dana, sada bez ikakve praktične svrhe. Da bi razmjenjivači prihvatili takav novac, trebalo je utvrditi težinu i kvalitetu plemenite kovine s obzirom na dodanu primjesu – danas bismo rekli finoću kovanog novca.
Kada se osim na razmjeni roba naveliko počelo zarađivati i od kovanja novca i kada je pojava više vrsta novca, različitog po težini i finoći, počela otežavati razmjenu, vladari su od trgovaca uzurpirali to pravo i zabranjivali drugima da ga kuju. Time su dobili još jedno moćno sredstvo za držanje naroda u pokornosti, a mnogi za provođenje prikrivene tiranije. Moć i autoritet vladara bili su dovoljni da se prilikom razmjene, umjesto druge robe, prihvati njihova kovanica, jer će je prihvaćati svi trgovci i svaki drugi razmjenjivači na njihovu vladarskom području, pa i izvan njega. Uostalom, smatrali su da plemeniti metali i ostale kovine, kao prirodni resursi na području kojim vladaju, pripadaju samo njima pa ih jedino oni mogu i smiju oblikovati u novac. Tako je novac voljom i odlukom vladara postao prinudno platno sredstvo. [2]
[2] U tom smislu njem. ekonomist Georg Fridrich Knapp kaže: ‘Jedini konstitutivni element novca je volja države, koja stanovitom plaćevnom sredstvu daje svojstvo novca’. Zato se naziva ‘fiat novac’ (lat. fiat > tako neka bude).
Poštenja, međutim, nije bilo ni kod vladara. Nastavili su s praksom kvarenja novca – dodavanjem sve više primjesa i prekivanjem kovanica u manje težinske oblike. Svidjelo se to vladarima i mnogo stoljeća kasnije: npr. u Engleskoj je srebrni penny 1300. godine sadržavao 22 g srebra, a 1364. godine svega 12 g; u Francuskoj se od iste količine srebra 1309. godine kovalo 2 livre, a 1720. godine čak 98 livri. Novac s velikom količinom primjesa nazivao se crnim novcem (monetae nigra ili morbus monetae).
I u Hrvatskoj se služilo takvom praksom. Prema toč. 23. Zlatne bule, koju su iznudili hrvatski plemići od ugarsko-hrvatskog kralja Andrije II. 1222. godine, svake se godine novac povlačio iz prometa i zamjenjivao novim.
„Svaki naš novi novac neka vrijedi kroz godinu dana, od jednog Uskrsa do drugoga, denari pak neka budu takvi (dobri) kako su bili za kralja Bele (III.)“ (V. Klaić, Povijest Hrvata Knjiga I. str. 232.). Zanimljivo je da je točkom 24. iste Zlatne bule bilo uređeno i pravo kovanja novca: „Predstojnici kovnica, prodavači soli i porezni činovnici mogu biti jedino plemići naše države, a nipošto Židovi ili izmaeliti.“
Zanimljivi su i nazivi novca. Npr. po težini: rimski as libralis (težak 1 libru = 372 g) i engleska livra sterlinga; po debljini: austrijski groš (grosus – debeo); po metalu iz kojega je kovan: rimski aureus (zlatnik) za cara Augusta; po kovnici: mletačka, holandska, madžarska forinta (prema kovnici u Firenci s otiskom ljiljana, simbola Firence).
