Ponovno, nakon petnaestak godina, svijet je uzdrman bankarskim šokovima čije je ishodište opet u američkoj banci, da bi odmah lančano povukla zasad švicarsku i njemačku banku. Banke su preozbiljna institucija da bi ih se smjelo prepustiti samo odlučujućem utjecaju bankara. Raspolažu golemim novcem svih nas, svekolike javnosti. Novac je ujedno i medij putem kojeg se odražavaju sve vrste političkih, politikantskih i špekulantskih utjecaja.
Je li vrijeme da se bankarska usluga proglasi javnom uslugom i dobije neovisnog kontrolora i regulatora kao sve druge javne usluge?
Da bismo ovakve šokove bolje razumjeli, pogotovo oni slabije upućeni koje nazivamo laicima, mišljenja smo da bi bilo korisno osvrnuti se na pojavu i ulogu novca te nastanak banaka i njihovo značenje u svekolikom životu i funkcioniranju suvremenih društava i neizvjesnog budućeg razvoja.
Spontana pojava novca
Čak ni ljubav nije učinila tolike ljude budalama kao što je to učinilo promišljanje o biti novca. W. E. Goldstone (prema Samuelson, Ekonomija)
Unatoč gornjem citatu, ipak ću dati svoje “promišljanje o biti novca”.
Jer, da bismo shvatili značenje i ulogu novca i plaćanja u suvremenome svijetu, potrebno je prisjetiti se mnogih okolnosti koje su utjecale na njegovu spontanu pojavu i kasniji razvojni put. Pojava se u raznim oblicima događala u dalekoj prošlosti, o čemu svjedoče arheološki nalazi po cijelome svijetu, ali kad je poprimila zadovoljavajuću svrhu, razvoj je tekao relativno brzo, uglavnom u skladu s razvojem i potrebama društvenih zajednica.
Novac je jedan od najvećih izuma čovječanstva. Bio je to događaj važan ne samo za olakšavanje razmjene, već i prvorazredna kulturološka i općedruštvena pojava. U početku je utjecao na povećano povezivanje plemena i ljudi s bližim i daljim susjedima. Njegovom pojavom stubokom će se promijeniti način življenja – sve će se odvijati u znaku novca.
Postaje praktično sredstvo za obračunavanje razmjene dobara i usluga. Od pojave novca, pa sve do današnjih dana, podjednako se uzdiže i kudi njegova uloga. Prisjetimo se latiniziranog zapisa iz Biblije: pecuniae oboediunt omnia – novcu se sve pokorava (Knjiga Propovjednikova 10, 19). Ili od našega leksikografa Ivana Belostenca iz 17. stoljeća: ‘vse podložno jest novcu, najvekšem sveta norcu’ te ‘prez pinez ni jedan knez’. Ipak, nemjerljiva je njegova uloga pri razmjeni dobara i usluga, čime je omogućio neslućen razvoj i postupno sve veće blagostanje ljudskoga roda.
Novac je jedan od najvećih izuma čovječanstva. Bio je to događaj važan ne samo za olakšavanje razmjene, već i prvorazredna kulturološka i općedruštvena pojava.
Podjela rada i naturalni novac
U prvobitnoj ljudskoj zajednici nije bilo razmjene. Ljudi su bili okupljeni u plemena, a preživljavali su prikupljanjem plodova iz prirode i lovom divljači. Radilo se o naturalnom privređivanju radi zadovoljenja potreba unutar plemenske zajednice. Pabirčilo se i lovilo tek toliko koliko je bilo potrebno za dnevno ili sutrašnje preživljavanje.
Tek kada je došlo do podjele rada, jednih plemena, ili ljudi unutar njih, koji su pretežno lovili ili se kasnije bavili pripitomljavanjem životinja i stočarstvom, drugih koji su pretežno skupljali plodove prirode, kasnije obrađivali zemlju i uzgajali biljke, trećih koji su se bavili lončarstvom, četvrtih drvodjelstvom… – pojavili su se viškovi dobara koje plemenska zajednica trenutačno nije mogla potrošiti, a načini čuvanja za kasniju potrošnju malo su bili mogući i poznati.
Do podjele rada moralo je doći jer je to ‘rezultat prirodne nejednakosti u ljudskoj vještini’, kako je davno uočio Platon. Najprije se razvila podjela na ratare i stočare, zatim se od njih odvajaju obrtnici i na kraju se pojavljuju trgovci kao posrednici između proizvođača i potrošača.
Dok su se pojedinci pretežno ili isključivo bavili lovom ili stočarstvom, nisu stigli, a poneki niti znali, još i obrađivati zemlju ili spretno izrađivati lonce i djelati alatke, pa im je manjkalo takvih dobara. Osim toga, lovac/stočar, zemljoradnik, lončar, drvodjelja, viškove dobara koji nisu potrošeni unutar plemenske zajednice smatrali su svojom imovinom kojom mogu slobodno raspolagati, a zemlju koju su obrađivali – svojim posjedom.
Pojava privatnog vlasništva
Došlo je i do pojave privatnoga vlasništva. Uz podjelu rada i privatno vlasništvo stvorili su se uvjeti za razmjenu (trampu): jedne vrste lovine ili timarene stoke za drugu, jedne vrste prikupljenih plodova ili uzgojenih usjeva za druge, lovine/stoke za usjeve i sl. Treba naglasiti da je glavni preduvjet bila korisnost predmeta razmjene. U početku su se trampili proizvodi slične vrijednosti – jedni za druge (tzv. barter razmjena). Za razmjenu je bilo bitno da su postojale potrebe, da su se ‘potrebe međusobno preklapale’ te da je uspostavljena razmjendbena vrijednost predmeta trampe ili ‘razmjendbena pravednost’, kako ju je nazvao Aristotel.
Kako se razvijala podjela rada, tako se povećavala potreba za razmjenom – izradba pretežito jedne vrste proizvoda (danas bismo rekli specijalizacija), razmjenu je učinila nužnom. Usporedo s tim povećavale su se i potrebe. Minimum sredstava za egzistenciju počeo se proširivati.
Naturalni novac – što je to?
U kasnijoj fazi razmjene nije se trampila npr. jedna divljač za drugu divljač. Znalo se koliko truda, vremena, neizvjesnosti i opasnosti treba uložiti za hvatanje/uzgoj zeca, a koliko za vepra/svinju. Uspostavljena je neka mjera razmjene: npr. 5 koza razmjenjivalo se za recimo 1 kravu, a 3 koze možda za 1 tele i sl., pa su 1 krava ili 1 tele predstavljali mjernu jedinicu za druga dobra. S današnjega stajališta takve mjerne jedinice smatramo naturalnim novcem.
Stoka je kod velike većine stočarskih (nomadskih) naroda bila opći ekvivalent razmjene. Homer (oko 800. g. prije Krista) u Ilijadi i Odiseji spominje stoku kao sredstvo razmjene. Kod Rimljana se za razmjenu koristilo govedo: bilo je utvrđeno da je vrijednost jednog goveda jednaka vrijednosti 10 ovaca (pekus = govedo → pekunia = novac). Slaveni su se za naturalni novac koristili platnom; otuda podrijetlo riječi platiti. Hrvatska su se plemena koristila između ostalog i krznom (vjerojatno i kune), pa je uspomena zadržana otiskom kune u trku na novcu MONETA REGIS P SCLAVONIE, koji je kovan za vrijeme kralja Bele IV., od 1235. – 1270. godine, a potom još i u nazivu hrvatskog novca u vrijeme NDH i donedavno u Republici Hrvatskoj, te u najnovije vrijeme i na grbu naše pokrajine Slavonije.
Dakle, kuna kao naziv i za novac, povijesnoga je podrijetla i podsjeća na naturalni novac. Ona će zauvijek ostati dijelom našeg kulturnog i gospodarskog naslijeđa.
Foto: MONETA REGIS P SCLAVONIA, kovan za vrijeme kralja Bele IV, od 1235. – 1270. godine
Slaveni su se za naturalni novac koristili platnom; otuda podrijetlo riječi platiti.
Važno je zapaziti da se pri naturalnoj razmjeni trampilo jedno potrošno dobro za drugo ili druga dobra. Na sajmovima dobra su bila obostrano razmijenjena, a iskazane potrebe bile su zadovoljene. Kao naturalni novac mogla su se pojaviti samo ona dobra koja su imala priznatu uporabnu vrijednost i čija je količina u prirodi bila ograničena i samo spretnima i dovitljivima dostupna.
Takva su dobra imala dvojaku svrhu: služila su uporabi i bila ekvivalent razmjene. Zbog te činjenice takva su dobra postala roba. Naime, dobra imaju samo uporabnu vrijednost, a kada su na sajmovima priskrbila još i prometnu vrijednost, postala su roba. Dobra nalazimo u prirodi, a robu stvara ljudski rad. Valja napomenuti da su u to doba i usluge bile predmet trampe. Trampila se usluga za uslugu, a jedinica mjere je vrijeme i uloženi trud. Zanimljivo je da se sve do današnjih dana zadržala trampa usluga – nazivamo je môbom.
Prvi spomen kune kao novca
Zanimljiv je podatak iz mjesta Osora na otoku Cresu da se još ranije, 1018. godine, kao sredstvo plaćanja u Hrvata spominje kuna. Plaćanje poreza Venecijanskome duždu obavljano je s 40 kuninih kožica u Osoru na Cresu, odnosno 50 kuninih kožica u mjestu Beli na Cresu. U počast tomu, 1998. postavljen je spomenik kuni s uklesanom pločom Društva prijatelja Osora, na kojoj piše: „Godine 1018. u Osoru prvi je put spomenuta kuna kao platež u Hrvata. O 980. godišnjici spomenik hrvatskoj kuni podiže Društvo prijatelja Osora“.
Potvrdu kunina krzna kao sredstva plaćanja u Hrvata nalazimo i u pismu pape Aleksandra III. iz 1180. godine, poslanom bosanskom banu Kulinu, u kojem traži da nastavi plaćati Sv. Stolici godišnji danak koji se sastoji od kuninih koža i dvojice sluga. [1]
[1] Povijest Bosne i Hercegovine, Krunoslav Draganović i ost., HKD Napredak, Sarajevo, 1998. – pretisak izdanja iz 1942., str. 205. Tisak MOARE d.o.o, Sarajevo.
Tek kada je došlo do podjele rada jednih plemena ili ljudi unutar njih, pojavili su se viškovi dobara koje plemenska zajednica trenutno nije mogla potrošiti, a načini čuvanja za kasniju potrošnju malo su bili mogući i poznati. Do podjele rada moralo je doći jer je to ‘rezultat prirodne nejednakosti u ljudskoj vještini’, kako je davno uočio Platon.
