Osnivačica WOLF konferencije i CEO agencije Aqventi Ana Rotim već šestu godinu zaredom dokazuje da se najbolje ideje rađaju onda kada se usudimo izaći iz poznatih okvira. Njezin WOLF, među vjernom publikom nazvan “unicorn konferencijom”, odvažno spaja naizgled nespojive ljude, teme i svjetove, pretvarajući obične susrete u neobične prilike.
Uoči šestog izdanja WOLF 6.0, razgovarali smo o umjetnosti stvaranja doživljaja, poduzetničkoj hrabrosti i onome što se ne vidi pod svjetlima pozornice, a često je najvažniji dio svake velike priče.
U svijetu biznisa brojne se tvrtke natječu da postanu unicorni, a ljudi su WOLF spontano prozvali “unicorn konferencijom”. Kako je nastao vaš “unicorn efekt”?
Mislim da je presudila energija koja te čeka ta dva dana kod nas. Jedna moja draga prijateljica uvijek ponavlja: “Dođem na WOLF, uštekam se na punjač i napunim se dobrom energijom”. To je zapravo najbolji opis našeg eventa.
Ljudi dođu na dva dana malo izaći iz svojih rutina, stresa i pritiska. Rezervirali su vrijeme za sebe i došli uživati u programu, ljudima, kvalitetnom sadržaju, druženju i svemu što se događa oko pozornice. Expo zona nam stvarno nekad izgleda kao mali zabavni park. A taj “unicorn” dio nije nastao planski. Samo smo godinama slagali stvari koje su nama imale smisla i slušali smo publiku. Iz toga se spontano razvio community koji danas ima svoju energiju i svoj način funkcioniranja.
Kao autorica cijelog koncepta, kako bi opisala ono nešto što ne možeš kopirati, kupiti produkcijskim budžetom ni napisati u briefu, a zbog čega ljudi nakon WOLF-a odlaze doma s osjećajem da su bili dio nečeg posebnog?
Mislim da se još uvijek osjeti da WOLF gradimo iz ljubavi. Možda zvuči banalno, ali stvarno je tako. Puno odluka donosimo zato što mislimo da će nešto biti dobro, zabavno ili da će nekome uljepšati ta dva dana, a ne zato što je to nužno najlogičnija poslovna odluka.
Produkciju možeš platiti, scenografiju možeš kopirati, format možeš preuzeti, ali teško možeš kopirati količinu pažnje koju netko ulaže u projekt, kao i viziju. Mi se stvarno bavimo detaljima koje možda pola ljudi nikad neće niti primijetiti. Ali mislim da upravo zbroj svih tih sitnica napravi osjećaj da si došao negdje gdje je netko razmišljao o tome kako će ti biti i što ćeš ponijeti sa sobom doma, a ne samo što ćeš gledati na pozornici.
Prije šest godina WOLF je bio samo ideja, a danas je konferencija, community, klub, niz pop-up događanja i ozbiljan brend. Doživljavaš li ti WOLF kao biznis ili kao kreativno igralište?
Oboje, i mislim da baš zato funkcionira. U priči mora biti biznisa jer bez toga nema razvoja, kontinuiteta ni mogućnosti da svake godine radimo više i bolje. Ali meni je WOLF istovremeno ogromno kreativno igralište. To je projekt na kojem se mogu igrati, istraživati, pokušavati i vidjeti što će se iz mojih pokušaja dogoditi. Kada bi bio samo biznis, izgubio bi dio duše. Kada bi bio samo kreativno igralište, vjerojatno bismo nakon dvije godine u potpunosti bankrotirali. Tako da očito pokušavamo živjeti negdje između ta dva ekstrema. I to mi je možda najdraži dio cijelog projekta, dovoljno je ozbiljan da raste, a dovoljno naš da se i dalje možemo igrati.
I ove se godine na istoj pozornici susreću ljudi iz svijeta glazbe, medija, financija, poduzetništva, medicine, glume i mnogih posve različitih svjetova. Kako biraš ljude i kako znaš da netko “jest WOLF”, čak i kada možda nije konferencijski izbor na prvu?
Ne biramo ljude prema tome koliko dobro njihov CV izgleda u programu. Naravno da želimo ljude koji su nešto stvorili i imaju bogatu karijeru iza sebe, ali puno nam je važnije postoji li iza njih stvarna priča s kojom će se publika moći poistovjetiti. Netko može biti apsolutno fantastičan u svom poslu, ali je ključno da ima iskustvo, perspektivu ili odluku iz koje publika može nešto “naučiti”. To zapravo nekoga čini WOLF materijalom. Fokus i dalje stavljamo na stvarne ljudske priče, a manje na naučene parole i ono savršeno.
Jednom si WOLF opisala kao svoj “odmor za mozak i dušu”, a svoj tim i cijeli projekt kao svojevrsni Disneyland i platno na kojem slikaš. Ima li tu ipak, kao i na svakom projektu, neprospavanih noći, pogrešnih procjena, otkazanih govornika i kriznih situacija koje publika na kraju ne vidi?
Naravno, uvijek! To je apsolutno najnormalnija pojava u danima prije kod ovakvog tipa događaja. I više nego što bih htjela priznati nekoliko dana prije konferencije.
Mislim da svaki organizator eventa zna koliko je smiješna razlika između onoga što publika vidi i onoga što se događa iza pozornice. Nekome se promijeni raspored, netko otkaže, nešto kasni, nešto što je mjesecima bilo dogovoreno odjednom više nije moguće i u jednom trenutku imaš ispred sebe pet izazova za koje nisi ni znao da postoje.
Ali to je naš posao i navikneš se na to. Na kraju, to je taj rush koji donosi ovaj posao i zbog toga ga i voliš. Publika na kraju uglavnom ništa od toga ne primijeti, što znači da se posao dobro odradi.
Kad kažem da je WOLF meni odmor za mozak i dušu, više mislim na kreativni dio. Na njemu imam slobodu smišljati, isprobavati i raditi stvari koje me stvarno vesele. Zadnjih 10-ak dana prije konferencije definitivno ne bih nazvala odmorom, već neopisivim umorom. Tako da je to već druga kategorija.
Paralelno vodiš aqventi, agenciju kojoj je event management jedan od glavnih poslova. Je li WOLF najbolji case study tvoje agencije, mjesto na kojem klijentima zapravo pokazujete što sve možete kada sami sebi date potpuno otvoren brief?
WOLF je sigurno jedan od najboljih pokazatelja kako razmišljamo o eventima, ali ne bih rekla da je nužno naš “najbolji case study”, jer kod klijentskih projekata uvijek radimo prema njihovim ciljevima, publici i briefu. WOLF je više naš laboratorij. Tu nemamo klijenta koji nam kaže što želi, nego sami sebi zadajemo zadatak i imamo potpunu slobodu. Možemo testirati formate, sadržaje, aktivacije i ideje koje kasnije često primijenimo i na drugim projektima.
U našoj agenciji postoji još matičnih kongresa koje radimo u potpunosti samostalno kao i WOLF, jedan od njih je najdugovječniji kongres estetske medicine AMICO, koji organiziramo svake godine u Opatiji, a dogodine je na redu već 16. izdanje.
Naravno da je lijepo kad potencijalni klijent dođe na WOLF i nakon dva dana kaže: “Okej, sad kužim što vi zapravo radite.” Jer event management izvana nekad izgleda kao da samo složiš pozornicu, program i catering. A zapravo je riječ o stotinama odluka koje zajedno određuju kako će se netko osjećati od trenutka kad uđe do trenutka kada ode.
Na WOLF-u se puno govori o autentičnosti, povezivanju i stvarnim pričama, a živimo u vremenu kad je čak i autentičnost postala marketinška strategija. Kako danas razlikovati stvarnu priču od dobro upakiranog osobnog brenda? Je li publiku uopće moguće “prevariti” savršenom pričom?
Kratkoročno vjerojatno možeš, gledamo to svakodnevno na društvenim mrežama. Dugoročno jako teško.
Mislim da ljudi danas imaju zbog društvenih mreža puno bolji radar za ono što je samo dobro upakirano nego što im često priznajemo. Pogotovo kad nekoga slušaš uživo. Osjetiš razliku između osobe koja govori nešto što stvarno misli i osobe koja je naučila svoju priču kao prezentaciju i pokušava to na taj način prodati dalje.
Meni autentičnost uopće ne znači da moraš sve podijeliti niti da moraš iznijeti najprivatnije trenutke života pred publiku. Baš suprotno! Možeš imati vrlo jasne granice i svejedno biti potpuno autentičan.
Za mene je to više jednostavna stvar, da ono što govoriš stvarno jest tvoje i da takav jesi. Da ne pokušavaš svaku pogrešku pretvoriti u inspirativnu lekciju i svaku životnu epizodu u savršeno zaokruženu priču. Život uglavnom nije tako uredan. Kao što nije ni posao.
Za kraj, kada nakon svega, 10. listopada, odvedeš ekipu na zasluženu zdravicu, po čemu znate da je WOLF uspio, što vas najviše ispunja zadovoljstvom?
Naravno da gledamo brojke, prodane ulaznice, partnere i sve ono što svaki ozbiljan projekt mora pratiti. Ne možemo se praviti da poslovni rezultat nije važan. Ali meni osobno najviše znače one druge stvari.
Kad program završi, a ljudima se još ne ide kući. Kad ih vidiš da i dalje stoje u grupicama, razgovaraju i razmjenjuju kontakte. Kad ti netko pošalje poruku da je na WOLF-u upoznao osobu s kojom danas radi ili da ga je neki razgovor natjerao da napravi nešto što je dugo odgađao. Kada danima poslije stižu predivne poruke dojmova kako su se proveli.
Najvažnije od svega mi je osjećaj mog tima na kraju. Mi jako dobro znamo što se sve događalo iza kulisa da bi ta dva dana izgledala lagano. Kad odemo na tu zajedničku timsku večeru dan poslije, potpuno iscrpljeni, a svi imamo onaj osjećaj “ovo je bilo genijalno”, tada znam da je WOLF uspio.
Ulaznice za WOLF 6.0 možete nabaviti na Entrio poveznici.
