Kada vam liječnik koji je završio šest Ironmana i 23 maratona kaže da se tijelo mora stalno održavati kako bi ostalo “u pogonu”, mogli biste pomisliti da slijedi priča o ekstremnim treninzima, kilometrima i pomicanju vlastitih granica. No dr. Jasmin Nikšić, specijalist fizikalne i rehabilitacijske medicine, zapravo zagovara nešto mnogo jednostavnije: redovito se krećite!
Na posljednjoj godini Medicinskog fakulteta dr. Nikšić je i sam ozbiljno ozlijedio leđa, a upravo ga je vlastiti proces oporavka zainteresirao za fizijatriju. Danas pomaže pacijentima koji dolaze zbog bolnih leđa i ozljeda, ali i ljudima kojima su moždani udar, ozljeda mozga ili leđne moždine oduzeli nešto što većina nas gotovo nikada ne primjećuje, mogućnost da se jednostavno pokrenemo.
A kada skine ili, kako uz smijeh kaže, uglavnom i ne odjene bijelu kutu, pred nama je čovjek koji svoju profesionalnu filozofiju prilično dosljedno živi. Godišnje biciklira oko 4000 km, pretrči oko 2300 km, ispliva 120 i odradi još oko 150 sati vježbi stabilizacije trupa. Ipak, za sebe jednostavno kaže da je “obiteljski čovjek koji se bavi triatlonom”.
U novom nastavku serijala Iza bijele kute s dr. Jasminom Nikšićem razgovaramo o tome postoje li prečaci do zdravog tijela i što možemo učiniti danas kako bi nas zdravlje što bolje služilo sutra.
Krenimo s jednim pomalo provokativnim pitanjem koje se sve češće spominje u javnosti, a glasi: “Kako se ne raspasti do 40. godine života?” Što nam je činiti?
Prije svega, moramo prestati očekivati od svog tijela da u četrdesetima funkcionira kao da nam je dvadeset. Moramo biti aktivni, no neke stvari se mijenjaju, opada tonus mišića, teži je oporavak, ali sve se to da nadomjestiti adekvatnim treningom. To ne znači samo trenirati. Važni su kretanje, tjelesna masa, san, oporavak, stres, način na koji sjedimo i radimo, ali i to koliko poznajemo vlastito tijelo. Ne moramo svi biti sportaši, ali svi bismo trebali biti fizički aktivni.
Ljudi se krenu “raspadati” zato što od 20. godine ništa ne vježbaju, pa onda s 40 godina neke stvari krenu dolaziti na naplatu.
Zanimljivo je da se danas sve generacije, čak i djeca, žale na bol u leđima, jednako oni koji ne vježbaju, kao i oni koji redovito treniraju. Je li to neka moderna pojava?
Ne bih rekao da je to novija pojava. Križobolja i glavobolja su dvije najčešće boli na svijetu. Ako uzmemo da 80% ljudi ne vježba leđa, ispravno je očekivati da će ih kad-tad zaboljeti. Što se djece tiče, česti su pacijenti s križoboljom ili ozljedom leđa. Ponekad je to mehanička sportska ozljeda, a ponekad je bol prisutna zbog premalo aktivnosti.
Bavite se rehabilitacijom onih kojima su bolest ili ozljeda u jednom trenutku oduzele mogućnost normalnog kretanja. Je li Vas Vaša profesija naučila drukčije gledati na vlastito tijelo i zdravlje?
I sâm sam postao fizijatar jer sam na zadnjoj godini fakulteta imao ozbiljnu ozljedu leđa. U procesu mog oporavka svidjela mi se fizijatrija i evo me danas ovdje. Za svoj posao izabrao sam ono što baš jako volim raditi, ali ja na tijelo općenito gledam kao na nekakav stroj koji stalno treba održavati, odnosno vježbati, kako bi se održalo u pogonu. Kao i u prirodi, ako nešto ne koristite, to propada. Ako čovjek zalegne u krevet, s vremenom će biti sve manje šanse da se pokrene, čak i da hoda.
U robotskoj neurorehabilitaciji radite s modernom tehnologijom koja pacijentima može pomoći da ponovno naprave pokret koji su izgubili. No može li tehnologija nadomjestiti ono ljudsko: volju, disciplinu, upornost i odnos pacijenta s terapeutom?
Tehnologija ne može nadomjestiti ono ljudsko, a mislim da i ne treba. Robot može biti izuzetno precizan, može omogućiti velik broj ponavljanja i pomoći pacijentu da napravi pokret koji bez pomoći možda još ne bi mogao.
Ali tehnologija ne može zamijeniti odnos između pacijenta i terapeuta. Rehabilitacija nije samo mehaničko ponavljanje pokreta. Potrebni su motivacija, povjerenje, razumijevanje i individualni pristup.
Tehnologija nam služi kao pomoćno korisno sredstvo, no ne može zamijeniti rad terapeuta koji radi po Bobath konceptu, koji je, prema mom mišljenju, ključan za oporavak neuroloških pacijenata. Neurološka rehabilitacija mi je jako draga jer tu nepokretne i slabo pokretne ljude uspijemo podići i vratiti na noge, što mi stvara izuzetno zadovoljstvo. No i to je proces za koji treba vremena, često i nekoliko mjeseci. Sve naravno ovisi o pacijentima, u kakvom stanju dođu i koliko su spremni raditi.
Imate različite tipove pacijenata, među njima i one koji su nakon teških dijagnoza i prognoza uspjeli samostalno funkcionirati. Postoji li trenutak u nečijem oporavku koji Vas je osobno posebno dirnuo i koji još pamtite?
Takvih trenutaka ima više i teško mi je izdvojiti samo jedan. Radio sam nekoliko godina u spinalnoj rehabilitaciji, koja je daleko najkompleksnija. No ne bih nijedan slučaj posebno izdvojio. Ja sam najsretniji kad pacijent kaže da ga više ništa ne boli, a prije dva tjedna od bolova nije mogao stati na noge. A takvih primjera imamo na stotine.
Kao pacijenti, često tražimo liječnike da nam otkriju “najbolju vježbu”, najbolji tretman ili najbrže rješenje za svoje tegobe. Postoji li neki trik ili prečac kojim možemo usporiti starenje?
Prečaca zapravo nema i mislim da je to najpoštenije. Vidim da sada ljudi koriste svakakve prečace za mršavljenje, ja osobno to nikada ne bih koristio. No postoji nešto vrlo jednostavno, a to je konstantno vježbanje, s naglaskom na konstantno. Ne trebate vi svaki dan vježbati satima, ali 3 puta tjedno po 30 – 60 minuta i već ste nešto vrlo korisno učinili za svoje tijelo. U dvadesetima možda želimo biti brži, jači ili izdržljiviji, dok u kasnijim godinama sve više svoje ciljeve prilagođavamo mogućnostima, ne toliko željama. Znači, starenje ne možemo zaustaviti, ali možemo značajno utjecati na to kako ćemo starjeti.
Pilates preporučujete i muškarcima, što se još uvijek kosi s nekim stereotipima o „pravom muškom treningu“. Koliko smo općenito opterećeni izgledom i mišićima, a premalo razmišljamo o tome što naše tijelo zapravo može i treba?
Mislim da smo podosta opterećeni izgledom. Kod muškaraca posebno postoji potreba za dokazivanjem koliko mogu podići, koliko su jaki ili koliko mišića imaju, a premalo razmišljamo o tome koliko kvalitetno možemo kontrolirati vlastito tijelo. Pilates nije pitanje muškog ili ženskog treninga. Ako neki oblik vježbanja poboljšava kontrolu pokreta, mobilnost, stabilnost i funkciju, onda je to dobar trening. Mišić nije svrha sam po sebi. Mišić treba služiti pokretu.
Sluša li dr. Jasmin Nikšić uvijek vlastite liječničke savjete? Vježbate li redovito, pazite li kako sjedite i dižete teret ili se i sami ponekad uhvatite u “prekršaju”?
Ne znam kako to opisati, ali ono što ja radim ne upada u neki prosjek niti mislim da drugi moraju vježbati i raditi to što ja radim. Naime, godišnje bicikliram oko 4000 km, trčim oko 2300 km, plivam oko 120 km te odradim još nekih 150 sati vježbe za stabilizaciju trupa. Završio sam 6 Ironmana i istrčao 23 maratona. Ali to je nešto što ja jako volim. Da bih mogao to raditi, ja jednostavno moram vježbati svaki dan. Ozlijedim se ja kao i drugi, ali zato lakše razumijem ljude kad se oni ozlijede i žele se vratiti svojim aktivnostima prije nego što je to realno moguće.
U poslu svakodnevno gledate ljude koji se moraju ponovno učiti pokretima koje su nekad izvodili bez razmišljanja. Je li Vas to učinilo zahvalnijim za neke sasvim obične stvari?
Svakako DA! Svaki dan zahvalim Bogu što smo moja obitelj i ja živi i zdravi. Rad sa spinalnim i neurološkim pacijentima omogućio mi je da puno toga vidim. U sekundi se može život promijeniti. Kretanje primijetimo tek kada ga izgubimo. A zapravo bismo ga trebali cijeniti dok ga imamo.
Serijal se zove “Iza bijele kute”. Kada skinete bijelu kutu, tko je Jasmin Nikšić?
Bijelu kutu, kao kutu, gotovo nikad i ne nosim. 😊 Češće sam u kratkoj bijeloj majici jer na pregledu dobrano izgnjavim svoje pacijente radeći neke testove i zahvate, u čemu bi mi kuta samo smetala. Tko sam ja, neka govore drugi! Ne volim previše pričati o sebi. Recimo to ovako: obiteljski sam čovjek koji se bavi triatlonom.
Kada biste svom tijelu danas mogli zahvaliti za samo jednu stvar, za što biste mu rekli HVALA?
Za mogućnost kretanja. Prije svega zato što mogu biciklirati satima, a to mi čini izuzetno zadovoljstvo i veselje. Cestovni biciklizam kao profesionalni sport daleko je najteži sport na planetu, no svima bih preporučio da rekreativno voze cestovni bicikl. Teško je tu ljepotu opisati riječima.
