Povijest je učiteljica života. Tko ne nauči na svojim greškama, osuđen ih je ponavljati. Promatraj druge, uči na njihovim greškama i vodi svoj brod pokraj hridina neznanja i opasnosti.
Sve su ovo rečenice s kojima se susrećemo tijekom cijelog našeg poslovnog života. Rečenice koje su proizvod umova koji funkcioniraju na nešto višoj razini, spajajući znanje s mudrošću, jer oba su subjekta neraskidivo povezana. Ako se iz svog znanja ovoga svijeta ne rodi mudrost i spoznaja, tada znanje ne znači ništa, samo prazna ljuštura koja nije iznjedrila divnog leptira ili pupoljak koji nikada nije procvjetao u svoj svojoj ljepoti. Jer to je svrha života. Ispuniti misiju. Bljesnuti, pa bar i načas, u supernovi ljepote, čija vrata može otvoriti jedino mudrost.
Pomoći učeniku da postane najbolja verzija sebe. To mogu samo učitelji čiji je posao misija zbog koje su ovdje.
Vratimo se uvodnim rečenicama. Je li to doista tako?
Učimo li ili ponavljamo povijest, učimo li na svojim greškama ili ih neumitno ponavljamo, osuđujući se u onim rijetkim trenutcima kada nam namjerno užurbani život današnjice dopusti tenutak tišine i odmora, tako potrebnog našem raskidanom umu koji uvijek analizira, računa i u stvarnosti, boji se za vlastiti opstanak.
Teško. Tisuću puta padamo na istim greškama, sve do trena kada ne podignemo glavu i zatražimo pomoć. Obično je to molitva nekom biću koje smatramo stvoriteljem, superiornom inteligencijom, Bogom. I čekamo. Nadamo se. I napokon otvaramo um za promjene. Tada, događa se predaja, odustaje se od kontrole i otvara se put k mudrosti. Jer učitelj se pojavljuje tek kada je učenik spreman.
Sokrat je rekao: „Jedino što sa sigurnošću znam je kako ništa ne znam!“ Koliko je mudrosti u ovoj rečenici! Nema dosade, nema arogantnosti i ogorčenja, samo spoznaja kako je znanje izvor koji nikada ne može presušiti i kako se uvijek, svakog trena našeg života, rađa neko novo. Fantastično! U trenutku kada prestanemo učiti, umiremo.
Povežimo sve ovo sa zanimanjem učitelja, nastavnika, profesora
Upravo je učitelj katalizator koji znanje mora spojiti s mudrošću, otvoriti svijet spoznaje za svoje učenike, nadahnuti ih, naučiti ih kako da postanu najbolja verzija sebe, razumjeti i ne zauzimati strane. Ocjenjivanje znanja sveli smo na brojčane vrijednosti, uveli tisuću pravilnika i procedura koje učitelj mora obaviti i prije samog susreta s učenicima. U cijelom sustavu podobnosti, politike, zapošljavanja preko obiteljskih, prijateljskih ili političkih veza, učenika smo učinili potpuno nebitnim. Zaboravili smo kako bez učenika nema niti učitelja, kako bez ljubavi, razumijevanja i slušanja, nema niti stvaranja znanja, a samim tim niti mudrosti.
Pri zapošljavanju učitelja, na razgovoru za posao, postavljaju se pitanja iz poznavanja procesura, zakona, pravilnika. Bez pitanja, što ćete učiniti za učenike, kako ćete ih zainteresirati, izvući načas iz svijeta socijalnih mreža i okrenuti stvarnosti. Jer to je zadaća učitelja. Zainteresirati, komunicirati, nadahnuti, odgovarati na pitanja i postavljati ih. Naučiti učenike da kritički razmisle o svemu što se gura pred njih, čak i samom predmetu koji učitelj pokušava prenijeti na njih. Jer velika je razlika između strahopoštovanja i poštovanja, odrađivanja svog „teškog“ posla ili predaje cijeloga sebe u najčasnije zanimanje na planetu. Učiti i biti učen. Zaslužiti poštovanje prema znanju koje učenici očekuju. Biti vođa k spoznaji.
I na kraju citat iz jednog kultnog filma: „Koliko je dva i dva? Pitaj učiteljicu!“
darko.balas@gmail.com
