Danas priznajem jedino one inovacije koje su samoodržive i relativno brzo nađu svoje mjesto u svijetu realnih tehno-ekonomskih odnosa. – Slavko Canjuga, Ivanec
Slavko Canjuga za sebe kaže da je čovjek koji cijeli život oko sebe vidi samo probleme. U želji da ih riješi, na optimalan način gleda na njih kroz specifične inženjerske naočale. U tome ponekad uspije, a ponekad ne!
Dok me zdravlje služi, trebam pomoći mladima u svijetu tehnike i high tech proizvodnji jer je to jedino na čemu može počivati ova država, sve ostalo su puste priče.
Danas ste u tvrtki Hydromat R&D manager (voditelj istraživanja i razvoja). Sjećate li se davne 1982., kada ste zajedno s jednim povratnikom iz Njemačke započeli svoj posao kroz obrt. Što se otad promijenilo u biznisu, ljudima, društvu?
Puno toga se promijenilo, a posebno se promijenilo opće društveno okruženje koje ne pogoduje stvaranju i primjeni inovacija, pogotovo onih u strojogradnji. Ovdje prvenstveno mislim na one inovacije koje se realiziraju kroz stvaranje novih materijalnih dobara jer jedino proizvodnja realno podiže prosperitet društva.
Naime, 1970-ih i 1980-ih godina, na području bivše države, intenzivno se razvijala industrijska proizvodnja u gotovo svim industrijskim sektorima, a posebno u strojogradnji i industriji alatnih strojeva. Tada je inoviranje u mnogim poduzećima među inženjerima bio stil rada. Pored korištenja stranih licencnih prava, većim dijelom radilo se o inovacijama nastalim unutar poduzeća, fakulteta ili instituta. Dokle je išao taj svojevrsni „inovacijski pokret“, vidjelo se i po tome što je većina poduzeća imala i posebne pravilnike koji su regulirali to područje, uključujući i prava inovatora unutar samog poduzeća.
Danas se u Hrvatskoj na prste jedne ruke mogu nabrojiti veće proizvodne tvrtke koje su u vlasništvu hrvatskih ljudi, a pogotovo tvrtke koje bi počivale na vlastitom znanju temeljem kojeg bi se razvijali novi proizvodi. Sve je uglavnom preuzeto od stranih kompanija koje trebaju samo naše „ruke ili inženjerske sate“, što smatram pogubnim za naš dugoročni razvoj i opstanak države ovakve kakvu percipiramo.
Još kao student bavili ste se konstruiranjem i proizvodnjom hidraulične opreme, regulacijom tlaka i protoka fluida, hidrodinamikom i automatizacijom ventila, što ste nastavili i tijekom radnog vijeka. Odakle sklonost baš ovoj industriji?
Počelo je još sredinom 1970-ih, za vrijeme studija strojarstva na FSB-u Zagreb, kada me privuklo područje hidraulike i automatizacije u alatnim strojevima. Usput da spomenem kako o stupnju primjene alatnih strojeva ovisi opći tehničko-tehnološki napredak gotovo svih drugih djelatnosti. Treba naglasiti da je Hrvatska unutar bivše države bila u svjetskom vrhu u proizvodnji alatnih strojeva i imala je svjetski poznate vlastite brandove poput Prvomajske, SAS-a Zadar itd.
Povod našem razgovoru je još jedno od priznanja za tvrtku Hydromat, koja je u sklopu 20. Konvencije hrvatskih izvoznika nagrađena kao najbolji izvoznik u Egipat. Imate međunarodne reference — isporučujete u različite zemlje. Čestitamo! Možemo li se mi i kako danas nositi s tehnologijama budućnosti i izazovima globalne trgovine?
Budući da smo mala država, moramo biti otvoreni za suradnju prema svima, bez obzira na politiku ili religiju, na istoku, zapadu, sjeveru i jugu, pogotovo s onim državama gdje su naše tvrtke bile prisutne od nekada. Ne smijemo zbog politike ili dodvoravanja nekim prevrtljivim centrima moći samo tako žrtvovati ranije stečena prijateljstva i dobre gospodarske odnose, a nažalost, čini mi se da upravo to radimo. Da bismo se danas, kao mala država, mogli nositi s izazovima koje spominjete, državno vodstvo mora imati jasnu viziju tehničko-tehnološkog razvoja, koja se ne smije mijenjati svakih nekoliko godina ili od izbora do izbora.
U protivnom dođeš u situaciju da kao nekadašnja svjetska sila u brodogradnji, 10-ak godina nisi u stanju po vlastitim rješenjima sagraditi ni tri „ophodna kaića“, a kamoli nešto ozbiljnije.
Potrebno je ozbiljno, a ne politički deklarativno, daleko više pažnje posvetiti domaćim tvrtkama koje razvijaju vlastiti know-how. Previše se pažnje i subvencija poklanja velikim stranim kompanijama. To je logika po kojoj ćemo uvijek biti na europskom dnu u društvu najzaostalijih zemalja.
Za svoj rad dobili ste brojna priznanja na domaćim i međunarodnim stručnim izložbama, prezentacijama i sajmovima. Negdje sam pročitao Vašu izjavu kako ste davno shvatili da od toga nema neke koristi i da je to na neki način gubitak novca, vremena i energije. Je li se Vaše razmišljanje otad promijenilo?
U više od 45 godina inovacijskog djelovanja nagledao sam se svačega. Pored izvrsnih i vrlo korisnih inovacija koje su živjele u praksi, više je bilo onih kojima je cilj kratkoročno izvući neku korist iz fondova ili od države ili je cilj neka osobna medijska promocija itd.
Moram spomenuti da su neki poduzetnici na tom području vrlo vješti i od neukih političara znaju izvući velik novac na netransparentan način. Između ostalog, to je i zbog toga što kod naših ljudi vlada veliko nepoznavanje problematike zaštite intelektualnog vlasništva. Jedno su tehnička unaprjeđenja ili inovacije, a nešto sasvim drugo inovacije koje završavaju međunarodno priznatim patentom koji je „kralj inovacija“.
U našim medijima dovoljno je da netko napiše „imam patent“ i to se u javnosti uzima zdravo za gotovo, bez da se informacije u nekoliko minuta provjere u međunarodnoj bazi patenata. Ima poduzetnika koji u javnom medijskom prostoru govore „imam patente“, međutim najčešće se radi tek o nesuvisloj patentnoj prijavi ili je odobren tzv. „konsenzualni patent“, dobiven od našeg Zavoda za intelektualno vlasništvo, koji ima ograničenu zaštitu i trajanje budući da nije prošao ozbiljnu međunarodnu ispitnu proceduru, a kamoli da nakon priznanja prođe proces međunarodne validacije kod pojedinih nacionalnih patentnih zavoda onih država u kojima treba štititi svoje intelektualno vlasništvo.
Drugačije tu problematiku treba sagledavati kod malih proizvodnih tvrtki koje imaju zaposlene i ulažu u tehnološki razvoj. Ondje gdje je inovator ujedno i vlasnik, ako samo jednom pogriješi, dovodi tvrtku u bankrot. Kod velikih kompanija, koje imaju vlastite službe razvoja, greška pojedinca se nekako lakše preživi. Inovatori su ljudi koji se lako zanesu u „svoj svijet“, dok stvarnost biznisa ponekad zna bit previše gruba za mentalitet tih ljudi.
Hydromat je obiteljska firma iz Ivanca koja već desetljećima razvija i proizvodi visokotehnološke hidrauličke uređaje. Vi ste osnivač i idejni tvorac tvrtke. Po mnogočemu ste jedinstveni u hrvatskom poduzetništvu, no najviše po inovacijama i orijentaciji na razvoj i implementaciju vlastitih inovacija te zaštitu patenata.
Od 1982. godine bavim se inovativnim proizvodnim poduzetništvom i sve što sam u životu postigao povezano je s mojim inovacijama. Bez lažne skromnosti, mogu reći da spadam među pionire poduzetništva na području strojogradnje bivše države. Vezano za navedeno, još davne 1984. godine, na obrtničkom sajmu u Celju, od udruženja obrtnika Slovenije dobio sam posebno priznanje za inovacijska dostignuća na području „samostalnog rada“, kako se tada govorilo za privatno poduzetništvo.
Ljuti me kada na internetu vidim kakve se sve „djetinjaste inovacije“ prezentiraju npr. na području obnovljivih izvora energije, isključivo s ciljem povlačenja sredstava iz fondova, iako je kod ozbiljnijih iskusnih inženjera odmah jasno da koncept nikad ne može zaživjeti u praksi.
Neprekidno radite u realnom sektoru, u okruženju domaće i svjetske strojogradnje i uvijek ste željeli razvijati vlastiti know how. Zašto je on važan za državu i društvo?
Hrvatska je mala država u demografskom nestajanju. Ako hitno ne napravi reset svoga ponašanja prema realnoj proizvodnji visokotehnoloških dobara, jednostavno će nestati u bespućima globalnog biznisa koji će je doslovce pretvoriti u „malu zemlju za veliki odmor“ do neprepoznatljivosti. Potreban zaokret može osigurati jedino jasna politika s vizijom koja će, bez općenitih populističkih fraza, domaćim tvrtkama koji razvijaju vlastiti know-how omogućiti da brže zažive na globalnom prostoru.
Cijela obitelj više od 40 godina živi s tvrtkom i osobno sam zadovoljan kada vidim da se sin, koji je direktor tvrtke, izuzetno trudi i ima interesa dalje voditi i razvijati tvrtku.
Pogrešan je narativ koji se godinama ponavlja o potrebi „ulaska stranog kapitala“ koji će dugoročno riješiti sve naše probleme, tj. kada strane kompanije sagrade ogromne hale u kojima će biti zaposleni naši ljudi. Svakako da su strani kapital i strane tvrtke bitan faktor u općem napretku, međutim u tome treba biti vrlo oprezan koje kompanije i koje tehnologije.
U protivnom to je narativ u kojem ćemo zauvijek biti na europskom dnu u društvu najzaostalijih zemalja. Strane kompanije imaju neke svoje interese i prioritete koji se dugoročno nikako ne uklapaju u hrvatske interese.
Osnovni pečat poduzeću HYDROMAT d.o.o. daje proizvodnja i izvoz vlastitih konstruktivnih rješenja, inovacija i patenata, što predstavlja i najveću vrijednost poduzeća. Posebno ste poznati po patentu za vlastiti visokotehnološki regulacijski ventil nazvan HYREVAL®, razvijen kroz svoju uzlaznu povijest inovacija.Imate reference na zahtjevnim projektima.
20-ak godina ja osobno, ali i kao tvrtka, radimo na aksijalnom ventilskom sustavu za koji od prije nekoliko godina imamo priznat patent kod američkog i EU patentnog ureda. Patent je ujedno validiran kod niza nacionalnih patentnih ureda. Budući da sam na njemu neposredno radio 20-ak godina, ovaj patent je ujedno i moj doprinos nauci u strujanju fluida. U zadnjih nekoliko godina ovaj multifunkcijski ventil montirali smo širom svijeta, uglavnom na energetskim (termo, hidro i nuklearnim elektranama), desalinizacijskim, irigacijskim i vododistribucijskim objektima, što je dokaz da je inovacija živa i da je dalje treba uporno komercijalizirati. Radi se o inovaciji koja je namijenjena tehnički izuzetno zahtjevnim područjima, čiji je razvoj i proizvodnja rezervirana za tehnološki najrazvijenije države svijeta.
Pročitao sam Vašu izjavu: „Kao društvo moramo plivati u globalnom moru, a da se ‘ne utopimo ili budemo pojedeni od morskih nemani’.“Što se to danas događa u globalnom moru i gdje se tu nalazi Hrvatska?
Moje je mišljenje da Hrvatska ne iskorištava dovoljno geopolitičke pozicije koje je širom svijeta imala odonda otkad je bila u sastavu bivše države. Gledamo previše apstraktno i isključivo u smjeru euroatlantskih integracija, kao da će nam to osigurati dugoročni prosperitet, što je po meni pogrešno. Zašto? Zato što su u tom savezu države s dugogodišnjim kapital-odnosima koje nipošto neće dozvoliti da se jedna mala Hrvatska sada uzdiže iznad njih. Po tom pitanju mogu navesti brojne dokaze. Rezultat toga bit će još veći pad industrijske visokotehnološke proizvodnje, još veći demografski pad, još veća promjena demografske strukture stanovništva itd. Hrvatska je mala država u demografskom nestajanju i mora biti otvorena za suradnju prema svima, bez obzira na politiku i religiju, forsirajući svoje vlastite interese, a oni su vrlo često u suprotnosti s interesima nekih centara moći.
Kažete, svaka čast turizmu, ali ozbiljna država nećemo biti ako ne postanemo prepoznatljivo industrijsko društvo bazirano na vlastitim inovativnim „high tech“ rješenjima. Što trebamo napraviti da bi se to postiglo? Možemo li to odraditi?
Činjenice o prevelikoj ovisnosti o turizmu svi smo svjesni i svatko to tumači na svoj način. Međutim sve počinje od državnog vodstva koje po meni treba promijeniti način razmišljanja, mora imati viziju razvoja i budućnosti. Najgore je kada se tim stvarima prilazi populistički jer se tada ti problemi akumuliraju, a posljedica je sve veća siva ekonomija sa svim negativnim posljedicama za društvo i uništavanje tehničko-tehnološkog potencijala nacije, da ne širim temu.
Mislite li da se u Hrvatskoj vodi poslovna politika koja nema budućnosti i koja nam neće omogućiti razvoj, a moguće ni opstanak? Istok se zatvara, Zapad se ne snalazi. Kakva su Vaša promišljanja o tome?
Upravo tako, kao mala država geopolitički se zatvaramo u sve manje prostora, igramo isključivo na karte nekog rigidnog oblika euroatlantizma u kojem ćemo uvijek biti „mali od kužine“. Nepotrebno si stvaramo neprijatelje i među onima koji su nam bili prijatelji i pomogli kada nam je bilo najteže. Dio te problematike dotaknuo sam u nekoliko prethodnih odgovora.
Europa dramatično gubi na globalnoj konkurentnosti i umjesto da se ljudima jasno prezentira vizija budućnosti, što vrlo često nije baš popularno, sve se nastoji umotati plaštem populizma. To je politika koja nikamo ne vodi, koja prave probleme stavlja pod tepih i ostavlja ih našoj djeci, a državu u konačnici vodi u demografsko nestajanje. Govoriti danas o minimalnoj nezaposlenosti, bez da se ulazi u strukturu zaposlenosti i pripadajuće problematike, govori o neznanju ili o namjernom obmanjivanju.
Ozbiljna država se prije svega oslanja na svoje vlastite visokotehnološke tvrtke koje stvaraju nove vrijednosti i o kojima ovisi daljnji napredak društva.
Kada slušam naše odgovorne političare, pitam se jesu li oni uopće svjesni da smo u proteklih 35 godina, kao mala država, izgubili cca milijun ljudi te da smo ulaskom u EU izgubili još 300 – 400 tisuća radno najvitalnijih.
Moramo biti odgovorni i maksimalno stimulirati inovativni potencijal svih dobnih skupina, a pogotovo mladih ljudi. Radimo li dovoljno s mladima, po čemu su oni drugačiji od nas starijih?
Dugo godina jako puno pričamo o potrebi reforme školstva. Političari se mijenjaju, a problemi kao posljedica lošeg školstva postaju sve veći. Školstvo nije samo sebi svrha. Daleko najveći problem vidim u tome što mi danas imamo sve manje poduzeća koja se bave visokotehnološkom proizvodnjom, gdje bi mladi talentirani ljudi obavljali praksu tijekom školovanja. Praksa za vrijeme školovanja i što brže uključivanje mladih ljudi u realni tehnološki svijet ključ je opstanka ove države, a ne besmislene reforme koje stvaraju kadrove koji u principu nikome ne trebaju ili formiraju mlade ljude nesposobne za uključivanje u realni svijet.
Mislite li još uvijek da naš obrazovni sustav, a pogotovo akademska zajednica, spava ili se bavi sama sobom i galamom kako iz proračuna dobiti što više novca, a za rezultate nikom ništa, vrlo često skrivajući se iza autonomije sveučilišta, dok jedini kriterij treba biti koliko je naše znanje globalno priznato i prihvatljivo?
Točno tako, dosta sam tu kritičan. Naime, dobar dio naše akademske zajednica je „balon uspavanih ljudi“ koji puno zuje, a malo meda daju. Apstraktno si tumače autonomiju sveučilišta, nastoje biti dobri s aktualnom vlašću od koje dobivaju novac za svoje „projekte“ koji vrlo često nikom i ne trebaju niti ih za to itko previše pita.
Na primjer, kako objasniti činjenicu da ove godine na našim visokoškolskim ustanovama imamo neupisanih 14 tisuća studenata i da se nitko previše oko toga ne uzbuđuje.
Kao takva, akademska zajednica nije u stanju preuzeti neku ozbiljniju odgovornost ni na jednom području poput zdravstva, poljoprivrede, industrije, itd. Svi galame samo za veće plaće. Stoga mislim da naša akademska zajednica i javni sektor trebaju temeljiti reset jer će u protivnom poput karcinoma uništiti preostali zdravi dio organizma, tj. društva.
Praksa za vrijeme školovanja i što brže uključivanje mladih ljudi u realni tehnološki svijet, ključ je opstanka ove države, a ne besmislene reforme koje stvaraju kadrove koji u principu nikome ne trebaju ili formiraju mlade ljude nesposobne za uključivanje u realni svijet.
Zašto mislite da se snaga, suverenost i kvaliteta države ne mjere po broju modernih zrakoplova, haubica, tenkova i sličnih stvari, nego po kvaliteti njezine globalno konkurentne „high tech“ industrije, ponajprije strojogradnje i pratećih industrija, kao i po inovacijskom djelovanju ljudi u tim sektorima?
Upravo tako, složene su to stvari… Mnogi ljudi kod nas i u Europi, pod utjecajem kontroliranih medija i neozbiljnih političara, žive u pogrešnom narativu koji u obzir ne uzima da su se globalni geopolitički odnosi temeljito promijenili. Stoga mi nije jasno kako se mogu pripremati, voditi i dobiti rat države koje sve više gube na globalnoj konkurentnosti, dokazano vode pogrešnu energetsku politiku, države koje su bez vlastite energetsko-sirovinske osnove, koje da bi proizvele tenkove i avione, moraju štampati novac u postupku koji generira još veću inflaciju. Kako mogu voditi rat države koje sve teže prehranjuju svoje vlastito stanovništvo budući da cijena hrane raste sve više itd.
Na primjer kako se za rat mogu spremati države poput Francuske, Italije, Engleske u kojima je javni dug puno veći od GDP-a, drugim riječima „dužne su ko Grčka“.
