Maja Ilčić idejna je začetnica projekta “Nismo roboti” i vlasnica agencije “Zlo i naopako”. Po struci je informatičarka, ali su je život, znatiželja i potreba za stvaranjem nečeg autentičnog odvukla u sasvim drugom smjeru – u komunikaciju, edukaciju i marketing. Voli stvari nazvati pravim imenom i još više – pomoći drugima da se usude napraviti isto.
“Simpatično sam si složila karijeru koja objedinjuje sve što volim: stvaranje, pomaganje i slobodu da biram kada radim, s kim i zašto. Izuzetno sam predana svom poslu, koji bi čak mogla nazvati i pozivom, uvijek dostupna (što nekad i nije najbolja opcija), brza i konkretna. I uvijek odgovaram na poruke i mailove, što je u današnje vrijeme rijetkost u poslovnome svijetu.”
Vaše formalno obrazovanje bilo je usmjereno na IT, no paralelno ste prolazili kroz razne akademije i škole. Što Vas je motiviralo da se toliko široko obrazujete – jesu li to znatiželja, nemir, želja za izvrsnošću ili nešto četvrto?
Završila sam FOI i uvijek ću cijeniti što mi je IT dao strukturu, analitičko razmišljanje i disciplinu. Ali brzo sam osjetila da me puno više privlači komunikacija – ona ljudska, emotivna, stvarna. Zato sam nastavila učiti u tom smjeru: završila sam Londonsku školu odnosa s javnošću, PPC akademiju, program brendiranja na Vernu i odradila doslovno desetke online edukacija iz područja fotografije, videoprodukcije i uređivanja sadržaja. Nisam to radila radi titula – radila sam to da mogu sve što zamislim i sama napraviti. Naučila sam kako prenijeti poruku, kako ispričati priču, kako je snimiti, montirati i servirati da stvarno pogodi ondje gdje treba. I sve to znanje danas mi je temelj za ono što gradim projektom „Nismo roboti“ – gdje nisam samo autorica i idejna začetnica, nego i producent, edukator, komunikator, dizajner i tehnička podrška. To je mjesto gdje se spajaju sve moje vještine – i gdje sve to napokon ima smisla.
Koliko je teško biti svoj, posebno ako Vas ljudi gledaju drugim očima i možda podcjenjuju?
Ponekad je teško jer mnogi ne znaju što učiniti s osobom koja ne stane u kalup. Ako nisi u ladici i ne ponašaš se kao da si na autopilotu, odmah si “previše” ili “čudna”. Ali ja nisam robot i ne mogu raditi po špranci. Meni nije problem zasukati rukave i napraviti što god treba – bilo da se radi o fotografiranju u nemogućim uvjetima, predavanju u prostoru bez osnovnih tehničkih uvjeta, organizaciji projekta u pokretu, pa čak i čišćenju ako treba.
Kad nešto treba biti napravljeno – ja to napravim. I ne dijelim zadatke na “moja” i “njihova” zaduženja, nego na: što je sad najpametnije napraviti da stvar ide dalje. I možda nekome to djeluje neobično – ali meni je to normalno. To sam ja. I ne bih to mijenjala.
U kojem trenutku ste osjetili da cjeloživotno učenje za Vas nije opcija nego nužnost? I što biste poručili onima koji smatraju da “škola završava diplomom”? Spominjete mentore i ljude koji su Vas inspirirali. Možete li izdvojiti jednu osobu i jedan savjet koji su Vam promijenili put?
Iskreno, nikad nisam pomislila da se diplomom stavlja točka na znanje. Prvi dan na poslu pokazao mi je koliko je gradivo iz učionice udaljeno od prakse, a u poduzetništvu ta se udaljenost još udvostruči. Ondje moraš čitati ljude, donositi odluke u letu, riskirati i učiti dok trčiš, često bez ikakvih uputa. Danas radim u digitaliji i to znači učenje na dnevnoj bazi. Algoritmi, platforme, formati – sve se mijenja brzinom svjetlosti, a pojavom umjetne inteligencije doslovno brzinom treptaja oka. Ono što je jučer bilo „wow“, danas je već zastarjelo. Navigirati tim bespućima zahtijeva vrijeme i upornost, ali kad ovladaš novim alatima, zadatke odrađuješ brže i kvalitetnije.
E, tu dolazi paradoks: brzina se često zamijeni “jeftinoćom”. Ljudi vide da nešto riješim za pet minuta pa pomisle da to “nije velika stvar”. Ne vide sate, dane i godine učenja koje stoje iza tih pet minuta. Ali to je cijena profesionalne brzine koju rado plaćam. Onima koji još misle da se škola završava diplomom rekla bih: “Ako misliš da sve znaš, netko gladniji i spremniji već ti diše za vratom.”
Što se mentora tiče, presudnu rečenicu dobila sam od Miroslava Varge, jedinog živućeg Google certificiranog trenera na svijetu, u statusu sedmerostrukog djeda, čovjeka koji me doslovno prije 13-14 godina gurnuo u digitalne vode. Rekao je: “Ili si na Googleu – ili ne postojiš” i zaključio: “Mislim da biste Vi ovaj posao dobro radili.” Taj “digitalni šamar” zauvijek mi je promijenio pogled na marketing, komunikaciju i poslovanje – i natjerao me da učim još brže, ali i pametnije.
Da Vaša unutarnja savjest – onaj „mali na ramenu“ – jednog dana napiše knjigu o Vama, kako bi se zvala i što bi pisalo na koricama?
Naslov knjige glasio bi: “Nije ti bilo lako s tobom, ali vrijedilo je!” Na koricama bi pisalo: Priča o ženi koja je puno puta sumnjala u sebe, ali nikad nije odustala. Bila je glasna kad je trebalo, tiha kad je bilo pametnije biti tih i svoja – čak i kad nije imala podršku okoline. Kad nije znala kako, učila je. Kad nije mogla – napravila je pauzu, ali nije odustala.
Kroz godine borbe s prekomjernom težinom, preživjeli ste mnoga poniženja, suočili se s izazovima i napokon pronašli put koji Vam je pomogao da trajno promijenite svoj život. Putem Vašeg projekta “Nismo roboti” podijelili ste svoja iskustva, educirali i ponudili autentičnu podršku.
Prošla sam sve – od skrivenih pogleda do ozbiljnih poniženja, koja sam opisala u svojoj besplatnoj e-knjizi koja se može preuzeti na www.nismoroboti.com, od dijeta koje traju dok se ne onesvijestiš do trenutaka kad sam krivnju nosila kao dodatni uteg jer “eto, nemam karakter”. Nitko ti tada ne kaže da je problem puno više u glavi nego na tanjuru – i da ćeš bez podrške vrlo vjerojatno opet završiti na početku. Zato je nastao projekt “Nismo roboti”. Moja priča nije smjela stati na činjenici da sam skinula 73 kilograma; htjela sam drugim ljudima uštedjeti godine lutanja. Poruka je bila jasna: “Niste lijeni, niste slabići – nitko vam još nije pokazao kako.”
Danas projekt okuplja tisuće ljudi koji traže promjenu bez šok-terapija i “čudotvornih” planova. Nudim realne, održive navike i zajednicu koja te ne omalovažava i ne vrijeđa kada padneš, nego te digne da pokušaš ponovno.
Upravo iz te zajednice nastala je i moja prva slikovnica “Koliko i što moramo jesti?”. Shvatila sam da mnogi – odrasli jednako kao i djeca – nemaju „domaći zadatak“ iz osnovnih pojmova poput kalorija, TDEE-a ili bazalnog metabolizma. Slikovnica je zamišljena kao zabavan priručnik za cijelu obitelj: djeca uče kroz simpatične likove i aktivnosti, roditelji obnavljaju osnove prehrane, a svi zajedno provode vrijeme dalje od ekrana. Time rješavamo dva moderna problema odjednom – pretilost i višak vremena pred mobitelom – i gradimo znanje koje pomaže da se izađe iz začaranog kruga u kojem sam se i sama godinama vrtjela.
S obzirom na to koliko ste puta ušutkali sumnje i predrasude, kad biste mogli poslati jednu poruku svim onim “čudotvornim dijetama i instant-rješenjima”, što biste im poručili – bez filtera?
Poručila bih im: Dosta ste ljudima nabijali krivnju – a debelo ste zakazali kad je trebalo pomoći. Da ste stvarno “čudo”, svijet bi bio prepun zdravih i sretnih ljudi, a ne frustriranih osoba koje krive same sebe jer su pojele puding i nisu smršavile 15 kilograma u tjedan dana kako obećavate.
Ne postoji instant-rješenje. Ne postoji čudotvorna dijeta. Postoji samo istina – a istina je da iza svake promjene stoje mjeseci rada, padanja, ustajanja, prilagodbe i podrške, a istina se zove kalorijski deficit. Kad bi “instant” bilo rješenje, bila bih prva na listi čekanja. Ali nije! I neki to znaju, a neki se muče i pokušavaju uhvatiti nešto što nikako nije održivo.
Zlo i naopako – prilično nekonvencionalan naziv za agenciju. Koja je njegova priča i što on simbolizira u Vašoj profesionalnoj filozofiji? Koji projekt agencije Vam je bio najizazovniji, a koji je donio najveće profesionalno zadovoljstvo?
Htjela sam da svi odmah znaju s kim imaju posla, da ovdje neće biti suhoparnih i dosadnih objava i kampanja. A i da brzo upamte ime, jer… marketing! Moja profesionalna filozofija temeljila se na tome da ako netko ima zlo od poslovne situacije, ja je okrenem da postane dobra i pozitivna priča. Pravi smisao poslovanja kroz naziv počeo se odvijati u doba korone i lockdowna kad je bilo proizvodnje i proizvoda, ali nismo smjeli fizički ništa distribuirati i prodavati. Ljudi su me najčešće zvali, i još uvijek zovu, kad je “zlo i naopako” – kad gori kampanja, kad ne znaju što s društvenim mrežama, kad je rok jučer, a sadržaja nigdje. I to mi zapravo savršeno paše. Volim ulaziti u kaos i iz njega stvarati jasnu priču.
Najizazovniji projekti su oni kada klijenti baš nisu načisto što bi im digitalni marketing mogao i trebao donijeti, kad oni sami ne znaju što bi i na koji način. Svjesni su da trebaju biti na mrežama, ali možda i ne. I ako se sutradan od prvog posta ništa ne desi, onda su razočarani i ništa im nije dobro. Tada treba balansirati i objašnjavati da ni u digitalnom marketingu ne postoji instant rješenje, osim ako im budžet za oglašavanje nije 100.000 € mjesečno, a nije, bliže je 100 €, što baš i nije neka sreća.
U novije doba, kad je video format puno prihvatljiviji i kada TikTok i Reel uzimaju svu pažnju, teško je objasniti klijentima da je potrebno stati pred kameru i pokazati svijetu tko stoji iza brenda i ispričati svoju priču. Mnogima je to bez veze, glupo i oni se ne vole snimati jer nisu fotogenični. Moj odgovor je univerzalan: Ako nećeš ti, ima tko hoće i pregazit će te, a da se nije ni oznojio!
Najveće profesionalno zadovoljstvo mi je sada kada radim na vlastitom projektu “Nismo roboti”, gdje sam vidjela da ono što dolazi iz osobnog iskustva ima snagu doprijeti do tisuća ljudi. Kada ti netko napiše da sam mu otvorila oči, promijenila mindset i da je smršavio 3, 5 ili 7 kg prateći moja videa, jer sam bila iskrena i otvorena – to se ne može mjeriti klikovima.
Spominjete brojne vrhunske stručnjake iz svijeta digitalnog marketinga, odnosa s javnošću i psihologije komunikacije – što mislite, koliko je za uspjeh važna kombinacija znanja i osobnog stila, a koliko gola stručnost? Kada bi morali digitalni svijet opisati kao osobu – s karakterom, navikama i manama – kako bi ta osoba izgledala i kakav bi bio Vaš odnos s njom?
Stručnost ti otvori vrata, ali osobni stil odlučuje hoće li te pozvati da ostaneš. Ima puno ljudi koji znaju “kako se nešto radi”, ali rijetko tko zna kako to učiniti prepoznatljivim, ljudskim i drugačijim. A tu dolazi osobnost. I naravno – iskustvo. Jer ako ne znaš tko si, lako postaneš kopija nečije kopije, a to ljudi ne vole, pogotovo danas kad je sve vrlo brzo provjerljivo… u dva tri klika.
Digitalni svijet? On je kao pametni, ali nervozni i anksiozni klinac s TikToka. Zna sve, jako je znatiželjan, ali mu je i stalno dosadno, ima napadaje entuzijazma i panike u istom satu, i stalno traži pažnju. A moj odnos s njim bio bi na relaciji starija sestra – mlađi brat; puštam ga da se zabavlja, ali mu redovito gasim internet kad počne pretjerivati.
Uvijek kažem: “Ako se ne vidiš – ne postojiš. Ako se ne pokažeš – netko drugi hoće.” I to im obično klikne.
Kako balansirate između osobnog iskustva majke jedne od najpoznatijih YouTuberica i profesionalnog rada u digitalnom marketingu – u čemu Vas je to iskustvo dodatno izoštrilo kao stručnjakinju za prepoznavanje trendova i publike?
Pratila sam put svoje kćeri od samih početaka i imala uvid u ono što većina marketinških stručnjaka nikad ne vidi – kako se zajednica gradi iz nule, kako se reagira na kritike, što prolazi, a što ne, kao i što znači biti dosljedan a da ne postaneš predvidiv. Tu sam shvatila kako funkcionira publika, kako joj prići i kako je zadržati.
To me također naučilo dvjema ključnim stvarima: trendove ne učiš iz tablica – nego ih promatraš u stvarnom vremenu, a autentičnost nije fraza – to je ono što ti publika ili povjeruje ili ne povjeruje. Osim toga, naučila sam ne podcjenjivati ni najmlađu publiku – jer oni možda imaju manje godina, ali imaju nevjerojatno dobar radar za lažnjake, a i velik utjecaj na roditelje (što nužno nije idealna kombinacija).
Koji je bio ključni trenutak u Vašoj karijeri kada ste shvatili da kratki video sadržaj nije samo trend, nego alat koji može pokrenuti posao – i kako ste to pretočili u edukaciju za druge?
Iskreno? Znala sam to od samog početka – jer sam sve to promatrala iz prve ruke, uz svoju kćer i njezinu YouTube karijeru. Vrlo brzo mi je postalo jasno da je video sadržaj „živo tkivo“: za razliku od slike na Instagramu ili posta na X-u, video ostaje prisutan, dijeli se, komentira i ponovno otkriva. Kako su se godinama stvarali deseci tisuća content creatora, došlo je do zasićenja, a interes za klasičnim, dugim videima, počeo je opadati. Tada se dogodio pravi boom kratkog formata – TikTok, Reels i Shorts postali su dominantni kanali komunikacije. U tom trenutku mi je kliknulo: Ljudi danas ne traže savršenstvo – traže stvarnost, i to u formatu koji stane dok čekaš kavu. Kratki video je demokratičan – ne traži veliku produkciju ni budžet. Ako imaš poruku i znaš što želiš reći, možeš doslovno mobitelom u ruci pokrenuti posao. Nema recepta za viralnost, ali dosljednost u objavama gotovo uvijek garantira rast – pregleda, pratitelja, interesa. Zato sam odlučila sve što sam sama naučila – kroz testiranja i praksu – pretočiti u edukacije za druge. Ne učim ljude kako da “hakiraju algoritam”, nego kako da jasno komuniciraju, ostanu svoji i budu prisutni tamo gdje njihova publika već jest. Jer to je danas ključ – biti tamo, ali biti stvaran.
Mnogima je vizualna prezentacija “šminka”, a Vama strateški alat. Možete li se prisjetiti kampanje u kojoj je upravo jedan vizual (fotografija ili video) sve promijenio?
Za mene vizual nikad nije “šminka” – to je prvi dojam, ulaznica i emocija u jednoj slici. A prva emocija često odlučuje hoćeš li privući pažnju ili ostati neprimijećen. Zato osobno volim naglasiti da je digitalna reputacija jako važan poslovni alat. Jedna od kampanja koja mi je to još jednom potvrdila bila je za fitness studio gdje smo umjesto klasičnih stock fotki, koristili autentičan video vlasnika – bez filtera, bez poziranja, samo njegovu stručnost i znanje. Ljudi su odmah prepoznali iskrenost. Taj jedan kadar govorio je više nego deset slogana.
Vizual koji je iskren i govori jezikom tvoje publike – uvijek radi bolje od savršenog, ali bezličnog sadržaja.
Zašto mislite da mnogi poduzetnici još uvijek podcjenjuju moć autentične fotografije u izgradnji brenda i kako ih najlakše “probuditi” iz tog mindseta?
Zato što i dalje misle da ljudi kupuju proizvode – a ne ljude iza proizvoda. Boje se pokazati sebe jer misle da nisu “dovoljno fotogenični”, “nisu spremni”, “nemaju vremena”. A istina je – ljudi se danas povezuju s autentičnošću, ne s perfekcijom.
Najlakše ih “probudim” kad im pokažem brojke. Kad usporedimo engagement na stock fotki i njihovoj osobnoj slici – razlika je brutalna. Čim publika vidi lice, stvarnu situaciju ili realnu emociju – povjerenje se automatski diže.
Kažete kako živite po principu “kako zračiš – to privlačiš”. Kako održavate tu razinu pozitivne energije i samopouzdanja, a da ostanete prizemljeni?
Uh… Prvo – ja nisam stalno pozitivna. Samo ne dajem prostor lošim danima da mi definiraju život, a niti ih želim javno pokazivati. I drugo – samopouzdanje ne dolazi od komplimenata, nego od iskustva. Znam tko sam, što sam prošla i što još uvijek prolazim. I znam da ne moram svima biti simpatična da bih bila korisna. Da ostanem prizemljena, pomažu mi tri stvari: 1. Radim posao u kojem stalno moraš učiti – i čim pomisliš da znaš sve, padneš na nos i brzo se vratiš na tvorničke postavke. 2. Okružena sam ljudima koji mi neće klimati glavom, nego reći kad brijem gluposti, čak i kad sam u pravu. 3. I dalje se svakodnevno podsjećam da mi je najljepši kompliment kad netko kaže: “Zbog tebe sam i ja počeo/-la vjerovati da mogu i jesam.” Za mene je to balans: ne letim previsoko, ali i ne spuštam se ispod svoje vrijednosti.
Što biste rekli da je Vaša najveća snaga kao poduzetnice – upornost, intuicija, strast, organiziranost? Koji su Vam unutarnji glasovi najviše smetali na putu prema ovome gdje ste danas – i kako ste ih ušutkali?
Moja najveća snaga je – upornost. Ne ona dramatična, “filmska” upornost, s velikim gestama i glazbom u pozadini, nego ona tiha, svakodnevna. Ona koja te digne iz kreveta i kada ti se ne da, pa odradiš što treba. I onda opet sutra. I opet prekosutra. Imam i dobru intuiciju, ali sam je naučila slušati tek kad sam naučila ušutkati sve one unutarnje glasove koji tiho, ali uporno govore: “Tko si ti da to radiš?” / “Nije još vrijeme.” / “Što će ljudi reći?” I iskreno – ti su mi glasovi najviše smetali. Jer to nisu bili moji glasovi, nego naučeni strahovi, predrasude i tuđa očekivanja. Ušutkala sam ih – iskustvom. Svaki put kada bih ipak napravila ono što sam osjećala da trebam i krenula, unatoč strahu, rezultat je bio bolji nego što sam mogla zamisliti. Nisu ti glasovi nestali. I dalje ih čujem – samo više ne vode glavnu riječ.
Ponekad je jako teško povući neke poteze u životu. U trenutku kada donosiš odluku, sve ti izgleda kao rizik, panika, neizvjesnost. Ali kada to konačno napraviš – kad prelomiš – odjednom se stvari počnu slagati. Ne kažem da odmah postane lako, ali se pojavi jasan smjer. I zato danas ne čekam “idealne okolnosti”. Naučila sam da je pokret najveći saveznik hrabrosti, a da se najvažnije stvari dogode nakon što napravimo ono od čega nas je najviše bilo strah.
