Maruša Stamać je poznata komunikacijska savjetnica, bivša novinarka i reporterka s dugogodišnjim iskustvom u televizijskom, tiskanom i digitalnom novinarstvu. Najduži staž imala je na najgledanijoj hrvatskoj televiziji Nova TV, na kojoj se bavila istraživačkim, news i lifestyle novinarstvom. Iza sebe ima preko tisuću priloga i reportaža različitih formata i tema te je scenaristica nekoliko dokumentarnih filmova.
Svoje znanje i iskustvo koristi za savjetovanje i kreiranje jedinstvenih medijskih strategija za klijente iz različitih područja djelovanja (javni i poslovni sektor) te treninge medijskih nastupa. Uz odnose s javnošću i medije, stekla je iskustvo u lobiranju te vođenju public affairs kampanja. Doktorandica je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, alumna Diplomatske akademije Ministarstva vanjskih i europskih poslova te potpredsjednica Hrvatskog društva za Ujedinjene narode.
Nedavno ste nagrađeni posebnom nagradom GlobalWIIN-a (Globalna mreža žena izumiteljica i inovatorica). Što za Vas znači ovo ugledno priznanje?
Nagrada se dodjeljuje ženama za inovativna postignuća na području održivosti, odgovorne inovacije i uključivosti. Dodjeljuje je međunarodna organizacija sa sjedištem u Ujedinjenom Kraljevstvu, usmjerena na isticanje doprinosa žena u inovacijama na svim poljima. Drago mi je da su članice žirija prepoznale moj rad u području odnosa s javnošću i doprinos ostvaren kampanjama za ravnopravnost i uključivost, koje sam osmislila u Hrvatskoj u proteklih nekoliko godina i za koje su me nagradili u listopadu u Londonu. Zahvaljujem onima koji su me nominirali (prepoznat će se!), a ovu nagradu vidim kao važan poticaj za svoj daljnji rad.
Vratit ćemo se na kampanje, no krenimo otpočetka. Prije pokretanja vlastitog posla radili ste deset godina u medijima, kako gledate na to iskustvo?
Da, deset godina sam provela u medijima, radeći na Novoj TV, i jako sam ponosna na to razdoblje. Došla sam onamo rano, s 22 godine, na nešto što sam mislila da će biti privremeno, a postalo je trajno. Prošla sam mnoge redakcije, nagrađivane emisije, od In Magazina, Dnevnika i Provjerenog i ispričala mnoge priče na koje sam iskreno ponosna, upoznala zanimljive ljude od kojih sam beskrajno puno naučila i ondje stekla naviku koje se nisam ni do danas riješila, a to je da uvijek i unedogled, dok ne dobijem odgovor, pitam zašto. 😊
Kroz to razdoblje snimila sam preko 1200 priloga, bila ispred i iza kamere, prošla nešto svijeta i cijelu, baš cijelu Hrvatsku. Kroz to sam dobro naučila strukturu i način razmišljanja stanovništva naše zemlje (što mi je u današnjem poslu od velike pomoći). Intenzivan rad, kao što je dnevno i istraživačko novinarstvo, nužno oblikuje osobu. Kao i puno terena, kolega za koje ste odgovorni, reportaža za koje ste odgovorni… Ja često kažem kako bih uvijek zaposlila nekoga s iskustvom televizijskog novinarstva jer znam da se time dobiva osoba koja dobro funkcionira pod stresom, brza je, točna i svestrana. To su vještine koje se steknu radom na televiziji. Osobno sam se uvijek trudila uzeti najviše od tog posla i iskoristiti sve ponuđeno. Zahvaljujući tih deset intenzivnih i, mogu reći, često napornih godina, stekla sam iskustvo koje je jako komprimirano i stvarno, a koje mi pomaže da budem još bolja u poslu koji sada radim.
Nakon toga, već pet godina uspješno poslujete samostalno, radeći komunikacijsko, strateško, krizno i političko savjetovanje, osmišljavate kampanje te trenirate ljude za medijske i javne nastupe…
Tako je, samostalna sam već pet godina, za koje ponovno mogu reći kako su intenzivne, jer drugačije očito ne znam. No kao svoj najveći uspjeh vidim to što danas mogu birati kako i s kime radim. Tako da osmišljavam i sudjelujem na kampanjama jedino ako mi cilj kampanje baš priraste srcu. Ostalo ste dobro nabrojili, radim komunikacijsko, strateško savjetovanje te političko savjetovanje, medijske treninge i uživam u svakom dijelu tog posla. I da, moderiram panele, što je veza s mojom prošlom profesijom koju ne želim pustiti.
Trebam li reći da su mi najdraža moderiranja upravo na konferencijama Poduzetničkog mindseta?😊
Radili ste mnoge kampanje i projekte ili bili konzultantica na njima, poput one za Glas poduzetnika, kojom je i promijenjen zakon o HGK. Na što ste najponosniji kad je taj dio karijere u pitanju?
Najponosnija sam na kampanje kojima se nešto konkretno mijenja, u kojima se učini nešto dobro. Takva je, primjerice, bila spomenuta kampanja za koju smo nagrađeni i nagradom Hrvatske udruge za odnose s javnošću, Stop parafiskalnim nametima, gdje smo s udrugom Glas poduzetnika, iz pozicije potpunog outsidera, uspjeli promijeniti zakon o Hrvatskoj gospodarskoj komori. Mali korak za čovjeka, malo veći za poduzetnike, a najveći za udrugu koja je tako, u tom trenutku, poslala jasnu poruku i pozicionirala se.
Također, ponosna sam i na neke druge kampanje, poput međunarodnog projekta poduzetničkih inkubatora za migrante, kojima se pomaže njihova integracija u društvo. Zatim na kampanju u Krapinsko-zagorskoj županiji Sigurno mjesto za žene, kojom smo utjecali na to da što više jedinica lokalne samouprave prihvati rezoluciju Safe place for Women te da se više sredstava ostavi u proračunu za borbu protiv nasilja nad ženama. Uz to, organizirali smo i predavanja u školama, uključili sve dionike društva u borbi za isti cilj. E, to je ono što vidim da ima smisla. Osim navedenog, savjetovala sam britanski Montessori, gdje smo radili na tome da taj tip edukacije učinimo dostupnim svoj djeci bez obzira na socijalni status. Mogla bih nabrojiti još mnogo toga. No sretna sam da mogu birati one kampanje i one klijente u koje duboko vjerujem.
Educirate klijente kako što bolje prenijeti poruku, kako se pripremiti za medijski, javni nastup, koji Vam je najdraži dio Vašeg posla?
Moram priznati da mi je to jedan od dražih dijelova mog posla, volim oblikovati poruke, narative i kasnije ih upakirati na način za koji znam da će biti zanimljiv medijima i javnosti. Pripremu konkretnih nastupa je lijepo raditi jer se brzo vidi rezultat. Kada čujem dobro oblikovanu poruku iz usta klijenata koja postigne dobar odjek – smiješno možda nekom zvuči, ali to me čini jako sretnom.
Kroz moje ruke su prošli političari, liječnici, menadžeri, pravnici, poduzetnici, javne institucije, financijske institucije, sveučilišta i drugi, i vjerujem da sam svojim radom sa svima njima bar malo poboljšala hrvatski javni diskurs.
Diplomirali ste povijest umjetnosti i komparativnu književnost, završili Diplomatsku akademiju, trenutačno ste na doktoratu. Koliko je sve to pomoglo u raznim fazama Vašeg rada?
Mislim da je za rad u medijima, a pogotovo u odnosima s javnošću, važna široka opća kultura, obaviještenost i obrazovanje. Svjedoci smo siromaštva jezika u javnom prostoru, siromaštva u obrazovanju, floskula i općih mjesta. Ako moram odabrati nekoliko stvari koje nosim s fakulteta u današnji posao, bile bi to sljedeće: iz književnosti pisanje, kreiranje govora, odnosno storytelling, a iz umjetnosti vizualna kultura te širina kakvu pruža humanističko obrazovanje, a koja je prijeko potrebna za razumijevanje različitih društvenih fenomena i procesa.
Danas sam i na trećoj godini doktorskog studija na kojem se bavim, pojednostavnjeno rečeno, prikazom žena u kinematografiji. Treba uvijek raditi na sebi, a ja svoj doktorski studij gledam također kao jednu kampanju koja ima cilj rasvijetliti neke odnose u društvu vidljive kroz film te boljim razumijevanjem dati bar mali doprinos poboljšanju statusa žena u našem društvu.
Završila sam i Diplomatsku akademiju Ministarstva vanjskih i europskih poslova, a diplomacija je također jedan od esencijalnih oblika odgovorne komunikacije kroz stoljeća. Biti diplomat znači ne stvarati skandale i iz toga možemo mnogo naučiti. Danas, kad je sve podložno tabloidizaciji, diplomacija ipak čuva razinu uljuđenog javnog nastupa unutar javne sfere. A budući da na Diplomatskoj akademiji vrijede Chatham house pravila, dakle izvor informacije se ne otkriva, to je bila prilika i da napokon doznam odgovore na neka pitanja postavljena još tijekom novinarske karijere.
Koji je najteži dio posla koji trenutačno radite?
Teško je ponekad uvjeriti klijente da nije svaka priča za objavu u medijima. Mediji imaju svoja pravila igre.
Također, teško mi je vidjeti kako se u javnosti često pojednostavnjuje pitanje odnosa s javnošću, javnih nastupa i sadržaja javnog govora. Mnogi misle da svi to mogu i znaju, no to se onda pokaže, naravno, daleko od istine. Odnosi s javnošću nisu pošalji priopćenje u medije, to je dugotrajan i mukotrpan rad i uvijek mi je iznova teško povjerovati da se to danas još uvijek mora objašnjavati. Izgradnja odnosa s javnošću i povoljne slike u javnosti kontinuiran je posao i stvara se godinama, a može se uništiti za nekoliko minuta. Problem vidim i u tome što mnogi uče i PR i medijske nastupe, a da nisu nikad vidjeli medijsku kuću iznutra. Mnoge stvari se dakako mogu naučiti, no iskustvo se može jedino steći, a ono je neprocjenjivo kod odnosa s medijima. Pritom mislim na iskustvo stečeno i kroz uspjehe i kroz greške, i s ove i s one strane medija.
Generalno govoreći, teško je i živjeti i baviti se komunikacijama u vrijeme tolikih dezinformacija, fake newsa i svojevrsnog bombardiranja raznoraznim činjenicama. Kada sam u prilici da držim predavanja starijoj i mlađoj djeci o medijima i odnosima s javnošću, uvijek im pokušavam skrenuti pozornost na to. Mislim da je najvažnije govoriti danas o tome kako dezinformacije imaju dalekosežne posljedice na društvo, kao i kako uspostaviti pravilnu hijerarhiju među vijestima.
Raditi u i s komunikacijama uglavnom ne poznaje kategoriju radnog vremena. Kako onda zadržati balans poslovnog i privatnog?
Meni je iznimno važan balans u životu, stoga jako dobro planiram i pokušavam anticipirati moguće i nemoguće. To je dobro za moje klijente, ali i za mene.
Naravno, ponekad je potrebno potpuno se isključiti. Ja to obično radim putujući. No i tada, kao dio bivše i sadašnje profesionalne deformacije, ne prestajem pratiti vijesti, pogotovo one iz američke i europske politike. Ovo vrijeme nedavnih američkih izbora za mene je bilo posebno uzbudljivo.
