Pojava novca uvelike je potakla povećanje ratarske i stočarske proizvodnje, kao i obrta jer su njihovim proizvodima znatno povećane mogućnosti razmjene. U prostor između proizvođača i kupaca počeli su se smještati trgovci.
Kada su dobra ušla u razmjenu (promet), osim uporabne vrijednosti, dobila su i prometnu vrijednost, što znači da su postala robom. Daljnjim razvojem podjele rada i povećanjem razmjene, naturalni se novac pokazao nepraktičnim. Nastupom željeznog doba ulogu mjerne jedinice, odnosno sredstva razmjene, preuzeli su metali. Počelo je doba metalnog novca i u manjem opsegu traje do današnjih dana.
Pojavom trgovaca pojavljuje se trgovački kapital
Nema sumnje da je pojava novca uvelike potakla povećanje ratarske i stočarske proizvodnje te obrta jer su njihovim proizvodima znatno povećane mogućnosti razmjene. To se ujedno odrazilo na iznalaženje, probijanje i gradnju putova radi trgovine s udaljenijim područjima. Uz prirodne pravce, sve veću ulogu dobivaju građeni putovi – ceste. Nije se više proizvodilo samo za vlastite potrebe, već i za tržnice i sajmove, čiji broj je naglo rastao i koji su dosezali sve dalje. Trgovalo se žitaricama, životinjama, krznima, tkaninama, poljodjelskim i kućanskim oruđem te lončarskim proizvodima. Proizvođači su počeli živjeti bolje – zapravo manje bijedno.
Nemojmo biti naivni i vjerovati da se na prvim tržnicama razmjena obavljala prema vrijednosti roba izraženih količinom novčanica za količinu rada i umijeća da se proizvedu iz prirodnih izvora. Zbog nerazvijenosti proizvodnje ponuda je bila ograničenog opsega pa je imala daleko veće obilježje monopola nego što je to slučaj kasnije i sve do danas, a monopolisti su oduvijek određivali cijenu razmjene.
S druge strane, postupni odmak od primitivnog načina življenja i želja za boljim životom, na sajmovima je stvarala sve veću potražnju. U prostor između proizvođača i kupaca počeli su se smještati trgovci: preuzimali su robu od proizvođača i postali ponuđači, ne zato da bi proizvođačima pomogli u razmjeni, već u prvome redu da bi ostvarili zaradu za sebe. U takvoj konstelaciji ponuđači su bili u sve povoljnijem položaju pa se na tržnicama i sajmovima odvijala nečasna razmjena.
Pojavom trgovaca pojavljuje se, dakle, trgovački kapital. Trgovanje je u početku bilo na najvećim mjestima okupljanja, oko vjerskih hramova, pa i u njima.
Isus Krist držao je trgovanje nemoralnim, pogotovo na svetome mjestu, te za pohoda Jeruzalemu: “Ušavši u Hram, stane izgoniti prodavače. Kaže im: ‘Pisano je: Dom moj bit će dom molitve, a vi od njega načiniste pećinu razbojničku'” (Matej, 21, 12-13; Marko, 11, 15-17; Ivan, 2, 13-17).
Prema Herodotu, poznatom grčkom povjesničaru, prvi kovani novac bio je u prometu 687. godine prije Krista u Maloj Aziji u tadašnjoj grčkoj koloniji Lidiji.
Neki je tamošnji trgovac jajolike komadiće elektruma (prirodne slitine zlata i srebra), koji se pronalazio u pijesku zlatonosnih rijeka, označio svojim znakom i tako jamčio njihovu vrijednost i vjerodostojnost. Taj su način preuzeli kasniji lidijski vladari i na komadiće elektruma utiskivali žig s likom lava.
Tako je bilo sve do posljednjeg lidijskog vladara, legendarnoga Kreza (oko 550. godine pr. Kr.), koji je kovao novac od čistoga zlata i čistog srebra. Očito je to bio unosan posao kad je poslije njega sve do današnjih dana ostala izreka ‘bogat kao Krez’. Najstariji pronađeni novac (iz 5. stoljeća pr. Kr.) na kojem je utisnut lik vladara je perzijski, s likom njihova legendarnoga vladara Darija (zlatnik “darik” iz 490. pr. Kr.).
No, prema zapisima iz Hamurabijevog zakonika (oko 2.200 godine pr. Kr.), već u starobabilonskim hramovima razmjena se obavljala s pomoću srebra kovanog u obliku prstena i okruglih pločica s utisnutim žigom. Kako je riječ o bliskom zemljopisnom području, ne može se nijekati povezanost umijeća kovanja novca u Lidiji sa starijim babilonskim izumom.
Bilo kako bilo, umijeće kovanja novca (hrematistiku) Grci su iz kolonije Lidije rano prenijeli na svoje otoke, u gradove i pokrajine (Makedoniju). Aegina kuje novac sa žigom kornjačice, a Korint sa žigom krilatog zmaja Pegaza. Ali, već od prve pojave, novac nije bio na dobru glasu.
Grčki tragičar Sofoklo (5. stoljeće pr. Kr.) u Antigoni, u usta tebanskog kralja Kreonta stavlja riječi: “Ta nikakva baš uredba ne niknu za ljude gora, neg’ je novac. Gradove on ruši, on ti ljude goni iz doma, on uči, kvari ljudsko srce čestito te grdnijeh se djela on prihvaća.” I dalje: “Jest, pa još dušu ti za novac prodao si!”
Platon (početkom 5. stoljeća pr. Kr.) novac shvaća kao simbol koji nema unutarnju vrijednost – samo omogućava razmjenu. Njegov učenik Aristotel sredinom 4. stoljeća pr. Kr. pak tvrdi da novac ima svoju vrijednost kao svaka druga roba, što znači da prvi postavlja tzv. robnu teoriju novca.
Međutim, kad je pisao o prvoj pojavi novca u Lidiji, Herodot osim što nije doznao za srebrnjake Hamurabijeve Babilonije, nije znao ni za kovani novac nekih dalekih naroda. Arheološki nalazi diljem svijeta potvrđuju da se to dogodilo 8-9 tisuća godina pr. Kr. Povijesni izvori spominju da su se razni oblici kovanoga novca pojavili davno i kod Kineza (npr. novac u obliku noža i lopate), Indijaca, Asiraca i drugih.
Foto: Pexels
Pročitajte prethodne sadržaje o novcu istog autora – Povijest novca – prvi dio i Povijest novca drugi dio.
